Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Huškanje

Objavljeno prije

na

,,Izvinite svi koji me cijenite. A znam da vas ima”, dio je pisma četrdesettrogodišnjeg Dalibora Jaukovića, napisanog neposredno prije nego što je postao svjetska vijest i njegovo ime počelo da se upotrebljava na uhodanim domaćim medijskim i ostalim ratištima.

Sada svi bez sumnje već znaju ko je Dalibor Jauković. On nije više neprimjetni sugrađanin i komšija, već čovjek koji je bacio bombu u dvorište američke ambasade u Podgorici prošle srijede, a potom izvršio samoubistvo. No, sve ono što se o njemu sada ponavlja – da je bio protivnik NATO-a i bivši vojnik kojeg je medaljom za bezbjednost odlikovao Slobodan Milošević – podaci su sa njegovog Fejsbuk profila. U stvarnom životu, van društvenih mreža, Jauković je bio, pojasnili su iz Udruženja boraca – ,,zaboravljen”. Na Fejsbuku je bilo drugačije. Tu je bilo onih koji ga cijene. A bilo je i ratova, non stop otvorenih virtuelnih poprišta. Oni i mi na sve strane. Rusi i Amerikanci, muslimani i hrišćani, Srbi i Crnogorci, natovci i antinatovci. Crno-bijela, pojednostavljena i opasna stvarnost. I lajkovi kao medalje za virtuelne ratnike. Koje je život zaboravio. Odgovornost za izgovoreno tamo, za razvrstavanje na te banalizovane identitete koji održavaju stvarne ratove – ne postoji.

No, nije mnogo bolje ni u mejnstrim medijima. Jaukovićevu smrt ove su sedmice rabili domaći medijski specijalci, za nastavak nekih starih ratova. Jedni su Jaukovića nazivali ,,herojem”, produbljujući naše crno-bijele podjele i huškajući na nove tragedije, a drugima je poslužio kao dodatak političkom procesu za terorizam protiv dijela opozicije. Kao dokaz da nas od radikalizacije može spasiti samo DPS. Onaj isti koji je bio na vlasti kada su se desili Štrpci čiju godišnjicu danas obilježavamo, ali i drugi užasni zločini. I zbog kog dvije i po decenije živimo podjele i razbrojavamo se. I jedni i drugi plešu opasni ples. Samo su dva pola iste stvari.

Osjećaj odgovornosti odavno ne stanuje ovdje. Bilo koja tema da je u pitanju. ,,Nema mjesta za odgovornost Vlade”, procijedio je kroz zaleđeni široki osmijeh premijer Duško Marković, dok je kraj njega stajao predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker, ekspert za male zemlje. Premijer je, jasno, govorio o slučaju Aleksandra Andrije Pejovića, sada bivšeg ministra evropskih poslova, glavnog pregovarača i ambasadora, koji bi ko zna još koliko ostao nezakonito na svim tim funkcijama da na taj konflikt interesa koji bode oči nije ukazala jedna NVO.

U pravu je Marković, zašto bi Vlada bila odgovorna, ona je samo imenovala istu osobu na tri pozicije kršeći zakone. Kriv je imenovani. Neće valjda Vlada paziti na zakone. Ili ne daj Bože da to rade institucije. Kriv je i civilni sektor. Bave se poilitikom – što bi rek’o Marković. Nek se brate, bave nečim drugim, evo kulturom možda. Al’ bez kritike. I nemoj da bi ko prokomentarisao još jednu eksploziju na ulici, bezbjednosne prilike, novi napad na advokata, još jedno silovanje zakona da bi se otela vlast.

Riječi izgleda više ne mjere puno ni u Briselu. Otuda je, sve uz brigu o vrijednostima kao što su vladavina prava, poštovanje zakona, odgovorna javna uprava, Markoviću, bez obzira na skandal s glavnim pregovaračem, stiglo tapšanje po ramenu. Junker nas nije samo nazvao potencijalnim primjerom Zapadnog Balkana, nego je i javno progledao kroz prste crnogorskim vlastima: ,,Mislim da je bolje da se reaguje kada se utvrdi konflikt interesa, jer ima nekih koji u toj situaciji ne bi ništa uradili”, kazao je on u ovdašnjem paralamentu. Super. Još smo zaradili i evropski štrik na očiti politički dogovor da se zakoni krše.

A odgovornost i opozicija? Krhke su nade.

Krivi smo mi. Jer na sve prstajemo ćutke. Jer ćemo koliko sjutra zaboraviti, na poruku koju nosi sudbina Dalibora Jaukovića. Tihog, gotovo neprimjetnog čovjeka iz četvrti, u kojem su rasli beznađe i očaj. I bijes. Najviše prema sebi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Priča o nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o Sporazumima sa Emiratima je vjerodostojna, sumorna  priča o nama. O jednoj zemlji koja je navodno krenula trečeći u EU, sa institucijama poput kula od pijeska na Ulcinjskoj plaži. Ili Dubaiu. Kako ko voli

 

 

Priča o Sporazumima sa Emiratima je višedimenzionalna. Otvara mnoga ozbiljna, dugo zatrpavana pitanja. O  konceptu našeg razvoja, tačnije o  tome imamo li ga uopšte ? O  našim resursima, šta smo sa njima uradili i šta namjeravamo da uradimo sa onim što nam je ostalo? Zašto se ne razvijamo strateški i sa  planom, već srljamo iz improvizacije u improvizaciju, dok traju borbe za moć ? Koje svemu daju ton.  Kad se sve sabere – to je  vjerodostojna,  sumorna  priča o nama. O našem kulturološkom identitetu. Priča o jednoj zemlji  koja je navodno krenula u EU, sa institucijama poput kula od pijeska na Ulcinjskoj plaži. Ili Dubaiu. Kako ko voli.

Društvo se  strasno dijeli oko sporazuma sa Emiratima, koje je ove sedmice i usvojio parlament. Nikome živome,  ni premijeru i njegovima, koji su hitali da usvoje sporazume,  ali ni njihovim kritičarima,  nije palo na pamet da pomene Ustavni sud. Instituciju koja je najpozvanija da odgovori na prosto pitanje –  jesu li sporazumi koje je parlament izglasao ustavni?  A očito je: svi ostali aspekti priče o potencijalnim arapskim investicijama, bespredmetni su bez tog odgovora.

Problem je uvijek dublji  nego što izgleda. Možemo samo da zamišljamo kako bi Ustavni sud odlučio, da, kojim slučajem  nije partijska instanca. Svi znamo: i ta ustavna inicijativa  svela bi se na preglasavanje vlasti i opozicije, baš kao u parlamentu.  O Ustavnom sudu, na kraju, najbolje govori njegovo ćutanje.

O našim sporazumima pišemo pisma Briselu. Da nam makar odgovore jesu li u skladu sa putem zemlje u EU.  Djelići odgovora stigli su. „Pojedine tačke sporazuma koje je Crna Gora potpisala sa UAE ne ukazuju na usaglašenost sa pravnim poretkom EU“, upozorio je izvjestilac Evropskog parlamenta (EP) za Crnu Goru, Marjan Šarec.  „Nije moje da sudim o razlozima i svrsi samih sporazuma, ali svakako ne bi bilo dobro da projekte koji će proisteći iz tih sporazuma prati sjenka sumnji”, napomenuo je.

Ne treba sumnjati: pratiće ih. Dobro je što ovaj put sve nije prošlo u tišini. To je vjesnik nade. Ali  naša glasnost pokazala je ono što odavno znamo: kod nas ne postoji izoštren,  prepoznatljiv glas kvalifikovane javnosti. Koja smiruje strasti, a ukazuje na suštinu.  Rano upozorava na posljedice. Loše i dobre.

Usvajanje sporazuma, nije kraj već početak bitke za njihov ishod. Neminovno ćemo biti na gubitku  ako se o  budućim projektima bude govorilo  dominantno  iz partijskih, interesnih i drugih rovova. Ako svaka strana  bude izbjegavala da primijeti one činjenice koje joj ne odgovaraju.

Nikome neće pomoći dalje prećutkivanje  činjenice da je Velika plaža već urbanizovana. Da su na toj urbanizaciji radile četiri prethodne vlade. Da su na njoj ucrtani soliteri i preko 11 spratova, o čemu je Monitor pisao.  Da je ta zemlja, nekad mahom državna, rasprodata ovdašnjim moćnicima i biznismenima . Da mi danas ne možemo govoriti o prodaji netaknute  Velike plaže  potencijalnim arapskim investitorima, jer smo je već rasprodali i pripremili za gradnju.

Vlast odbija da primijeti:  Velika plaža nije tek isplativo tlo za gradnju. Sporazum sa  UAE ne tretira samo ekonomske bilanse, već zadire i u ljudsku emociju. Velika plaža je srasla s dušom Ulcinjana i građana Crne Gore.  Dio je njihove intime.

Oni koji  o sporazumima govore kao o  novoj đedovini, zavjetno ćute o tome, zašto smo u cijelu tu priču krenuli grlom u jagode. Zašto su onemogućili konkurenciju za tako velike investicione projekte. I zašto bi  izdavanje na 99 godina Arapima ili bilo kome drugom bio jedini koncept našeg razvoja?

Da su postavgustovske vlasti radile na izgradnji institucija i njihovoj depolitizaciji nakon pada DPS-a, najvažnije odgovore bi već imali. Procedure bi bile ispoštovane, konsultovana struka.  Javnost uključena u proces. Šansu bi dobili argumenti i povjerenje u izgovorenu riječ.

U čitavom ambijentu, očekivano,  društvenim mrežama širi se  mizogeni i govor mržnje.  Nakon što je direktorica MANS –a Vanja Ćalović Marković oštro kritikovala sporazume sa EU, na FB stranici koja se povezuje sa Pokretom Evropa sad, oživljena je prljava  kampanje prošlog režima  protiv nje. PES je to osudio u saopštenju, ali još čekamo institucije da kažu ko stoji iza tog FB profila. Onda bi znali koliko je iskreno i PES-ovo saopštenje.

Meta prljavštine, sa druge strane, postala je  i premijerova supruga. Opak je  znak izostanak masovne reakcije na tu gadost. Pa poslanica Jevrosima Pejović.  Gotovo je izvjesno –biće toga još.  Dok čekamo institucije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Peticija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto lekcija o tome kako je vjeronauka u stvari evropski i svjetski standard, poslanici Demokrata i bivšeg DF-a mogli bi da pojasne javnosti kako se desilo da skupštinski Odbor raspravlja o inicijativi o uvođenju vjeronauke koju je pokrenuo jedan – srednjoškolac. Iza kog su se  sakrile njihove partijske kolege

 

 

Uzalud su Nikola Rovčanin, poslanik Demokrata i njegov kolega Dragan Bojović,  poslanik Demokratske narodne partije, pokušavali ove sedmice da pojasne kritičarima da je  uvođenje vjeronauke u crnogorske škole u stvari samo evropski standard.

Rovčanin  je, očigledno dobro pripremljen za temu,  nabrojao gotovo sve zemlje EU koje imaju vjeronauku u školama. Bojović se pozvao na  primjere iz Sjedinjenih Američkih Država, a obojica su  potegli i susjednu Hrvatsku kao pozitvan primjer. Dešava se.

Bojović je održao i malo predavanje o pojmu sekularnosti, adresirano kritičarima – 114 nevladinih organizacija i devet građanskih aktivista koji su”stali u odbranu sekularnog javnog obrazovanja u Crnoj Gori”. Oni su reagovali u susret ovonedjeljnoj sjednici Odbora za prosvjetu, nauku i kulturu, na kojoj se raspravljalo o peticiji kojom se traži uvođenje vjeronauke kao izbornog predmeta u osnovne i srednje škole.

“Imamo taj neki borbeni odnos prema vjeri i religiji, to je zaostavština komunizma. Model EU kojem težimo je drugačiji od toga i omogućava razne vidove vjeronauke. Borba za ljudska prava je počela borbom za slobodu vjeroispovijesti. Ne treba od svakog pitanja praviti famu, i nazivati ovo klerofašističkim – ako je tako, onda idite recite zapadnim zemljama da su klerofašističke”, iznervirano je zaključio Bojović.

Poslanik Nove srpske demokratije Vaso Obradović imao je još jači argument. Pojasnio je da je vjeronauka prosto – prirodna.  “U trci za ljudskim pravima smo zaboravili našu tradicionalnu crtu.. sve naše vrijednosti su proistekle iz vjerskih pitanja”, zaključio je. Šta reći.

Na kraju, ipak, nijesu uspjeli da ubijede ni većinu skupštinskog Odbora, koji je odlučio da peticiju ipak neće slati Vladi na mišljenje i dalju proceduru.

Iako je sudbina peticije tu okončana, bilo bi interesantno da poslanici Demokrata i bivšeg DF-a objasne javnosti kako se to  desilo da skupštinski Odbor raspravlja o inicijativi o uvođenju vjeronauke koju je pokrenuo jedan srednjoškolac, a iza kog su se sakrile i njihove partijske kolege.

Generalni sekretar Skupštine Aleksandar Klarić uputio je Rovčaninu 25. marta dopis u kom traži da se razmotri peticija koju je potpisalo šest hljada građana koji traže uvođenje  vjeronauke u škole, a koji je   Skupštini podnio Teodor Milanko. Peticija sa šest hiljada potpisa okačena je na sajtu parlamenta, odnosno Odbora za prosvjetu.

I ne samo da je parlament javno objavio svih šest hiljada matičnih brojeva potpisnika peticije, kršeći tako njihovo pravo na privatnost, nego se ispostavilo i da je podnosilac peticije Skupštini srednjoškolac –  učenik mješovite  škole u Herceg Novom. Iza kog su se sakrili i pojedini poslanici. Uvidom u spisak potpisnika peticije, vidi se, recimo,  da su je potpisali  poslanik Demokrata Vladimir Čađenović, i bivši poslanik DF Novica Stanić.

Poslanici su mogli da iskoriste svoje parlamentarne mehanizme da se založe za vjeronauku, ako im je toliko do nje stalo. Ili su možda pokušali da se od optužbi za  konstantno stavljanje na dnevni red pitanja koje podižu društvene tenzije, sakriju iza javnosti. Zloupotrebljavajući i srednjoškolce i lične podatke građana.

Sve u svemu, još jedan evropski dan u parlamentu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ostroga mi, baš evropski

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugu sopstvenih tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih

 

 

Lov na Srbe, zadavanje presudnog udarca veliskosrpskom nacionalizmu,  dan kad ćemo saznati kojim jezikom govore Nikšićani…Tako redom, iz  predizbornog arsenala dva politička bloka –  partija bivšeg Demokratskog fronta  i  Demokratske partije socijalista. U susret lokalnim izborima u Nikšiću, u nedjelju, koji se pokušavaju predstaviti  kao presudna bitka za Crnu Goru.

Ništa od onog da lokalni izbori traže lokalne teme –  (ne)zaposlenost, infrastruktura, projekti kojima se planira gradski razvoj, rješavanje ekoloških nevolja. Oni koji ih i pomenu, ne čuju se od buke identitetskih pitanja koje forsiraju dva najglasnija bloka, aktuelna i prethodna nikšićka vlast.

Ruku na srce, i šta bi rekli da ne govore o jeziku, državi i naciji. Za vrijeme Demokratske partije socijalista, rodni grad Mila Đukanovića postao je poznat po, kako se to popularno govorilo, žestokim momcima  i nikšićkim dobrovoljcima . Nakon devedesetih gušio se  se u nezaposlenosti, a  lokalna administracija u armiji službenika sa odgovarajućom partijskom knjižicom. Fabrike su nestajale jedna po jedna, a Nikšićani koji se nijesu mogli uhljebiti u lokalnoj upravi,  posao su tražili ili u najbližoj Podgorici, ili negdje van granica.

Nastavilo se i sa novom administracijom.  Za posao u lokalnoj upravi potrebna je partijska knjižica nove vlasti. Ili, još poželjnije,  amin  Mitropolije crnogorsko primorske. Radnici nikšićke Željezare, bezbroj puta neuspješno spašavane,  i dalje poručuju da samo žele da rade. Ima i promjena. Zvanični sajt opštine od avgusta 2020. čita se isključivo na ćirilici.

Nikšić je u ovih posljednjih nekoliko godina i regionalno proslavio njegov gradonačelnik, Marko Kovačević. Teško je nabrojati koliko se puta u domaćim i okolnim medijima našao zbog govora mržnje. Isto toliko puta fotografisan je u nekakvoj regionalnoj grupi za podršku Aleksandru Vučiću i  Miloradu Dodiku.  Uzvratili su mu podrškom i pred ove izbore.

Nakon skupa Za budućnost Nikšića, ove je sedmice  kamenovan službeni automobil gradonačelnika Trebinja Mirka Ćurića. Upitan zašto je bio na skupu u Nikšiću, gradonačelnik grada iz susjedne države saopštio je: „To su naša braća. To je isto kao da ne odete kumu na slavu. Naravno, gospodin Kovačević, zašto da krijemo kad se i to zna, bio je na podršci skupovima koji su u bili u prethodnom periodu u Trebinju. Imamo izuzetno dobru saradnju, nemamo čega da se stidimo”.

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugovima tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih.  Onih koji pričaju o Evropi  dok stoje rame uz rame uz Dodika i Vučića, njegujući vizuju Crne Gore po modelu Republike Srpske,  ali i drugih koji se bore protiv  srpskog sveta, pokušavajući da ko zna koji put svoj svijet, svijet  korupcije, kriminala  i nesuočavanja sa ratnom prošlošću, predstave kao put u svijetlu budućnost.

U nedjelju će se, u Nikšiću, osim izbora, održati i Ostroški polumaraton. Trka za dušu, zovu ga organizatori. Trku su aminovale i lokalne vlasti i MUP.  Gradom će, osim birača, trčati 516 takmičara iz 21 zemlje, regiona i inostranstva. Ima i onih koji sumnjaju u slučajnost podudaranja izbora i maratona.

Uz  policijsko pojačanje, podignute tenzije i stotine maratonaca, biće to, Ostroga mi, baš evropski.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo