INTERVJU
HRVOJE KLASIĆ, ISTORIČAR I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom
Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor onlineOno što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama
MONITOR: jedan od povoda za ovaj razgovor je prijeteće pismo koje ste nedavno dobili sa potpisom ustaše i u kojem Vam prijete smrću. I ranije ste dobijali slična pisma. Ko Vam i zašto tako često prijeti?
KLASIĆ: Oni koji ne ćute, koji se suprotstavljaju određenim dezinformacijama kada je u pitanju prošlost, koji misle drugačije žive u atmosferi prijetnji, straha, verbalne, pa ponekad i fizičke argesije. U Hrvatskoj, kao i cijeloj Jugoslaviji, do devedesete godine odnos prema prošlosti bio je ideologiziran, tendenciozan, selektivan, neke su teme prešućivane, o nekima se govorilo i previše. I onda smo demokratizacijom očekivali da će se kultura dijaloga uspostaviti u svim segmentima društva, pa i u odnosu prema prošlosti. Međutim, to se nije dogodilo. Onu crno-bijelu sliku zamijenili smo bijelo-crnom slikom. Ono što je bilo loše, ono čega smo se sramili, oni koje smo nazivali zločincima do devedesete odjednom postaju nacionalni heroji i patriote, a oni kojima smo se ponosli postaju zločinci i njima rušimo spomenike, mijenjamo imena ulicama… U takvoj atmosferi dobili smo novi službeni narativ, a ko ga je god dovodio u pitnje postaje na neki način izdajnik, protivnik i neprijatelj države. Ranije bi takvi zbog toga završili u zatvoru, a sada se u demokratskoj Hrvatskoj to ne može napraviti. Sada postoje kojekakvi pojedinci, organzacije koji vam prijete zbog vaših stavova , a ponekad je to i politika, koji stvaraju atmosferu pritiska da, na primjer, nećete dobiti posao ili ćete imati problema na poslu.
MONITOR: Znači li to da mržnja i agresivnost u Hrvatskoj nisu incidentne pojave?
KLASIĆ: Ne slažem se sa premijerom Plenkovićem koji kaže da je atmosfera u društvu dobra. Atmosfera u hrvatskom društvu je dobra ako ne talasate, ako ne postavljate “pogrešna” pitanja ili ne dajete “pogrešne” odgovore. Ako okrenete glavu na drugu stranu, ako ne vidite nešto što vam ne odgovara ili kad zažmirite na jedno oko da ne vidite neke stvari u tom slučaju amtosfera je normalna. U suprotnom, onda se javljaju agresivni, huškački i slični ispadi ne samo prema meni nego iprema mojim kolegama i to postaju svakodnevne, a ne incidentne pojave. Dakle, ako ste drugačiji, ako kao političar mislite drugačije, ako ste Srbin, ako ste homoseksualac, ako ste ljevičar, ako se ne uklapate u taj poželjni obrazac, onda za vas atmosfera u društvu nije normalna. Najsigurniji ste ako ste Hrvat, ako ste katolik i ako ste član HDZ-a.
MONITOR: Prije dvije godine u intervjuu za Monitor, rekli ste da su Hrvatima najveći problem Hrvati, a Srbima Srbi. Je li i danas tako?
KLASIĆ: Jeste, i dalje mislim isto. Hrvati su se stoljećima borili za svoju neovisnost i protiv pljačke, ali od devedesete godine do danas ispada da Hrvate niko nikad nije opljačkao koliko oni sami sebe. Dakle, od kada imamo svoju nezavisnu državu, hrvatski političari, menadžeri, biznismeni … pokazuju sami sebe kao najveći problem. S druge strane, ja ne dobijam prijetnje iz nekih drugih zemalja nego od Hrvata i to nije samo slučaj u Hrvatskoj nego u većini zemalja bivše Jugislavije. Devedesetih godina dobili smo države, ali ni dan danas ne znamo šta ćemo sa njima. Imam osjećaj da je forma važnija od sadržaja. Kao da je bilo dovoljno dobiti državu, a kakva će ta država biti postalo je manje bitno. Mi za razliku od nekih država, koje su takođe izlazile iz rata 1945. godine, poput Njemačke, Francuske i Austrije, ubrzo su nakon rata postale prosperitetne zemlje, zemlje demokracije i pravne države. Mi to nismo postigli. Mi još nismo u potpunosti ni pravne, ni demokratske države, akamoli mjesta prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U tom smslu i dalje se pokazuje da mi lutamo. I građani i naše političke elite dokazujemo to time što točno ne znamo šta želimo sa državama koje su sada samo naše.
MONITOR: Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši diplomata Budimir Lončar izjavili su prošle nedjelje da se u Hrvatsku vraća ustašizacija.
KLASIĆ: Ne bih složio sa tim da se ustašizacija vraća. Mislim da nikad nije ni otišla. Mnogi u posljednje vrijeme prozivaju Tomislava Karamarka da je kada je došao na čelo HDZ-a prije nekoliko godina tog trenutka krenula radikalizacija. Ja se sa tim ne slažem, jer milisim da je radikalizacija krenula sa nedosljednošću Franje Tuđmana, koji je od devedesetih godina s jedne strane potencirao službeni narativ o antifašističkoj Hrvatskoj, jer je bio partizan i antifašist. Međutim, i službeno i neslužbeno imali smo jednu praksu koja je bila bitno drugačija, a to je rušenje spomenika. Preko tri i po tisuće spomenika antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma je porušeno, partizanski heroji gube imena ulica, a ulice dobijaju ustaše poput Mila Budaka i ustaškog ministra Julija Makanca, osnivaju se vojne postrojbe koje se nazivaju po ustaškim zapovjednicima, ustaški pozdrav Za dom spremni redovno se može čuti na ulicama i trgovima…
MONITOR: Predsjednički izbori sve su bliži. Aktuelnoj predsjednici Grabar Kitarović podrška, sudeći prema najnovijim anketama, raste iako je zbog njenih izjava stalno žestoko kritikuju. Kako to objašanjavate?
KLASIĆ: Po svemu što vidimo posljednjih trdeset godina hrvatsko biračko tijelo je više desno nego lijevo. Ne bih rekao da je nacionalističko, ali ima naravno određen broj ljudi koje bismo mogli nazvati nacionalistima i šovinistima. Zbog toga ne čudi da se, tako da kažem, u nekakvom obračunu desnog i lijevog kandidata, dakle Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović, da će se ipak desno tijelo opredijeliti za Kolindu Grabar Kitarović bez obzira na to što se sa mnogim stvarima sa njom ne slaže. Ali u Hrvatskoj se i dalje glasa protiv, a ne za. Tako da će se svi oni koji ne žele da ljevica dođe na vlast glasati za HDZ i njihovog kandidata, a isto će se dogoditi i sa ljevicom tako da možda ne čude ove nelogične brojke. Ne vidim čime je to predsjednica zaslužila dobiti drugi mandat, ali očigledno je da još nismo došli do toga da birači vide šta je neko napravio, pa da ga onda naagrade ili kazne prema zaslugama. Ovdje se stranke, pa i birači, još ponašaju tako da im je od svjetonazora bitniji vlastiti interes, vlastita radna mjesta, koja su dobili upravo zahvaljujući politici. I dok je to tako ne moramo se čuditi nikakvim rezultatima anketa.
Antifašizam hrvatske predsjednice
MONITOR: Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je prije nekoliko dana da je hrvatski narod, srazmjerno broju stanovnika, najviše doprinio antifašističkoj borbi u Evropi, a izbacila je iz svog kabineta Titovu bistu. Na pitanje je li Tito najveći hrvatski izdajnik i zločinac, odgovorila je:“Ja sam sklonila Tita iz svog kabineta. Mislim da jasnija nisam mogla biti”.
KLASIĆ: Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u niz situacija pokazala svoju nedosljednost i potrebu da kaže ono što publika u određenom trenutku želi čuti. U Jeruzalemu se klanja žrtvama holokausta, a onda se vrati u Hvatsku i da intervju ekstremno nacionalističkom tjedniku u kojem se nalazi i članak o logoru Jasenovac pod naslovom Ciganska posla. Ona se, dakle, u Jeruzalemu klanja žrtvama holokausta, a u intervjuu uopće ne pominje ni židovske ni srpske žrtve ustaškog režima. Ode u Poljsku i govori o antifašistima, ali ne sjećam se da je ikad otišla položiti vijenac na mjesta stradanja hrvatskih antifašista, kao što je, na primjer, Sutjeska. Ali svake godine ne propušta priliku da položi vijenac pripadnicima ustaške vojske ubijenima nakon Blajburga.
I ovaj primjer koji ste naveli govori o njenom odnosu prema hrvatskim antifašistima ili generalno antifašistima čiji je vrhovni zapovjednik bio Josip Broz Tito, bez čije uloge, kao sekretara Komunističke partije, tog pokreta ne bi bilo. I ponositi se time, a njega nazivati izdajnikom i slagati se sa uklanjanjem imena sa trgova i uklanjati Titovu bistu je relativizacija koja u Hrvatskoj stvara konfuziju u javnosti. Kad se obraćate domaćoj publici, i to desničarima, bićete blagi prema Paveliću i ustašama, a kada ste negdje vani – u Izraelu, Poljskoj ili Americi, onda ćete se ponosti antifašizmom. To ja za mene vrlo nezrelo i vrlo loše ne samo za hrvatsku predsjednicu nego za hrvatsko društvo generalno.
Za ratove nema novca
MONITOR:Odnosi između Hrvatske, BiH i Srbije su daleko od normalnih. Da li postoji opasnost za nove ratne sukobe u našem regionu?
KLASIĆ: U više navrata sam govorio da ne postoji takva opasnost, jer nijedna država nema novaca da vodi ratove, a s druge strane Hrvatska je članica NATO-a i svaki rat s jednom članicom je i rat sa cijelim NATO-om. Tako da i zbog toga ovdje rata sigurno neće biti, što ne znači da na nestabilnost treba gledati isključivo kroz vođenje rata. Nismo u hladnom ratu da se nestabilnost manifestira samo vođenjem rata. Svjedoci smo da različitim informatičkim operacijama možete destabilizirati određenu zemlju.
Međutim, između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije definitivno postoji niz otvorenh pitanja, niz problema koji se dešavaju iz različitih razloga, da ne ulazimo u to da Bosna i Hercegovina, nažalost, ne funkcionira kao jedinstvena država. Ona je rascjepkana i po horizontali i po vertikali, birokracija na sve strane, nemogućnost dogovora između njenih naroda i građana, insisitiranje na etničkoj i vjerskoj pripadnosti, a ne na građanskoj pripadnosti.
S druge strane, u Srbiji imamo situaciju u kojoj čovjek koji je na vlasti i njegova stranka u principu drže svu kontrolu nad medijima i imaju apsolutnu političku vlast, pa je oporbi gotovo nemoguće funkcionirati. Srpsko društvo se i dalje ne suočava sa vlastitom prošlošću. Vrlo rijetko ćete čuti nešto negativno o ulozi Srbije i srpskih političkih elita u događajima s kraja osamdesetih i s početka devedesetih. Dobrom dijelu srpskog stanovništva svi su drugi krivi, dakle oni nisu, nego Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci…. Svi su oni krivi, a nikad Srbi sami.
U Hrvatskoj sam već naveo niz problema, tako da, čini mi se, ova društva ne mogu jedno prema drugom biti bolja kada nisu ni prema sebi dobri. Mislim da treba paraleno raditi na tome da se sva navedena društva zbilja demokratizuju i da se stvore institucije pravne države.Tek kada se to postigne, kada države počnu funkcionirati iznutra. puno će lakše surađivati sa svojim susjedima i svim ostalim državama.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
POTRAGA ZA OMBUDSMANOM: Ono kad Đukanović predlaže a DPS bira
-
ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi
-
Čist račun, dug, a ljubav ništa
-
NOVE IDEJE ZA SPREČAVANJE ODLASKA LJEKARA: Ostajte ovdje, al’ na silu
-
POLITIKA, NAŠKI: Sveobuhvatno ništa
-
USPJEŠNO TURISTIČKO LJETO NA SJEVERU: Stranim gostima sve privlačnije planine
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu
Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.
Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.
Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.
MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?
RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.
Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.
MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?
RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.
MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i na koje ste prepreke nailazili?
RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.
MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?
RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.
MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?
RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.
MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?
RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.
M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike
MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani, nezadovoljni i već višestruko razočarani građani lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…
MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?
STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike. U poslednjoj deceniji protesti su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i tragičnim događajima iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste. Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.
MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?
STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja vodi preuranjenim podelama.
MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?
STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene. Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike.
MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?
STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“. Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.
MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?
STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?
MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?
STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.
Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.
Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.
MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?
STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.
U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”
Vučić se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 6 dana
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
Novi broj
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
INTERVJU4 sedmice
PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika
-
DRUŠTVO3 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
DRUŠTVO3 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO3 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
Izdvojeno6 dana
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
INTERVJU3 sedmice
DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke