Novoformirana parlamentarna većina koju čine DPS, SNP i BS usvojila je paket mjera o produženju agonije Kombinata aluminijuma, njegovih radnika, povjerilaca i države. Skupština je zadužila Vladu Mila Đukanovića da raskine aranžman sa CEAC-om Olega Deripaske ,,na najefikasniji i najekonomičniji način”. Vladi je naloženo da formira stručni tim koji će pripremiti analizu dugoročne održivosti KAP-a, dok je Državna revizorska institucija (DRI) dobila zadatak da provjeri KAP-ove dugove nakon privatizacije. Vlada je obavezana da nađe model za plaćanje 44 miliona eura KAP-ovog duga Elektroprivredi (taj se model već zna – platićemo mi) i ,,obezbijedi dalje snabdijevanje” KAP-a električnom energijom.

Nepoznato je ko je Vladi branio da taj problem riješi od početka godine od kada KAP, praktično, krade struju – prvo od EPCG a potom i od zemalja u okruženju. Po istom sistemu – silom i krađom – KAP se snabdijevao strujom i u prvim mjesecima 2009. Platili smo.

Konačno, izvršna vlast je zadužena da zbrine prekobrojne radnike KAP-a i Rudnika boksita ,,u skladu sa odredbama kolektivnog ugovora u tim kompanijama”!? Predlagači zaključaka nijesu precizirali od kada je Vlada garant poštovanja kolektivnih ugovora u privatnim kompanijama, da li ona od 1. maja istu obavezu ima prema svim zapošljenima u Crnoj Gori i, najvažnije, da li će članovi Vlade ovu obavezu izvršavati vlastitim novcem koji su zaradili baveći se politikom, ili će i ove – potpuno privatne obaveze grupe ljudi uvezane interesima – pasti na teret poreskih obveznika.

Izuzmemo li te nepoznanice, parlament je u utorak usvojio praktično sve ono što je, prije 14 mjeseci, prošli saziv Skupštine naložio Vladi Igora Lukšića. Nijedna od tada preuzetih obaveza nije izvršena. Ovonedjeljna odluka parlamenta predstavlja nastavak priče o najvećoj pljački u istoriji Crne Gore. Koja se nastavlja.

Još nema dokaza kako bi se egzaktno utvrdilo da li višestruki crnogorski premijer spada među nesposobne ili korumpirane koji su odlučivali o sudbini KAP-a (tu kategorizaciju je izvršio Ranko Krivokapić). Nepobitno je da je on glavna lik u drami započetoj prije nekih 20 godina.

Početkom 90-ih, u vrijeme kada su UN uvele ekonomske sankcije tadašnjoj SRJ, neko je negdje – iz tadašnje Vlade ili DPS-a – donio odluku da uvozno-izvozne poslove KAP-a (tada najvećeg preduzeća u Crnoj Gori) preuzme Dragan Brković, kum. Do tada su ga sa aluminijskom industrijom povezivale tek felge na automobilima koje je opravljao i prodavao (njegova Vektra bila je zastupnik francuskog Pežoa).

Kombinat aluminijuma je postao zatočenik vrhuške DPS-a. Dok je novac od prodaje aluminijuma završavao na računima privilegovanih i povlašćenih, troškove proizvodnje (struja, boksit, mazut, plate, porezi, doprinosi…) uvećane za zelenaške kamate i provizije koje su zaračunavane KAP-u, plaćali su građani. I još ih plaćaju.

Sistem konstantnog isisavanja bogatstva nakratko je ugrožen u junu 1998, kada je Vlada tadašnjeg premijera Filipa Vujanovića odlučila da privatizuje KAP po modelu koji je pripremila Francuska komercijalna banka, njen savjetnik za privatizaciju.

Realizaciju je zaustavio Đukanović, lično. ,,Pokušaćemo da stabilizujemo poslovanje KAP-a, čime bi se obezbijedilo njegovo maksimalno moguće razduženje. Time bismo povećali tržišnu vrijednost KAP-a, nakon čega bi uslijedila njegova prodaja putem tendera”. Vujanović je izvršio naređenje.

Umjesto najavljenog tendera, KAP je bez javnog nadmetanja dat na upravljanje švajcarskoj kompaniji Glenkor. Osnivača Glenkora Marka Riča zapadni svijet je znao kao tvorca najveće poreske utaje u istoriji SAD, a na istoku su ga prepoznavali po nadimku ,,otac ruske mafije”.

Dok je upravljao KAP-om Glenkor je postao i ekskluzivni kupac aluminijskih ingota iz Crne Gore. Po cijenama nižim i do 100 dolara za tonu od onih po kojima se trgovalo na berzi. Dugovi KAP-a su rasli, kao što su se uvećavala i potraživanja Vektre, Glenkora i njihovog kreditora švajcarske Standard banke.

Uskoro su te tri kompanije dobile status ,,privilegovanih kreditora”: dok je država svoje (nesporne) dugove otkupljivala po cijeni od 20 -30 centi za dolar, Vektra, Glenkor i Standard banka su zaračunavali i zatezne kamate. KAP je, praktično, radio samo za njih.Vlada, prema tvrdnji tadašnjeg potpredsjednika Žarka Rakčevića, nikada nije dala formalno odobrenje za taj ugovor. ,,Izrazili smo neslaganje ali nije bilo pomoći. Ugovor je već bio sklopljen, daleko od očiju javnosti”.

Nakon povratka na čelo Vlade, Đukanović 2004. godine odlučuje da ipak proda KAP. Nije ga omelo ni to što su dugovi kompanije u tom trenutku bili mnogo veći nego 1998. (pominju se iznosi od 240 do 270 miliona dolara duga od čega skoro polovina otpada na Glenkor, Vektru i Standard banku). Tada Đukanović kaže kako ,,ne vidi čvrstu vezu” između dugova KAP-a i njegove privatizacije.

Kršeći vlastita tenderska pravila, nakon skoro jednogodišnjih pregovora, Đukanović i Deripaska dogovaraju da vlasnik Kombinata postane of-šor kompanija.

,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, tvrdio je u julu 2005. ministar Branimir Gvozdenović. Vlada je godinama tajila da su prvi problemi sa novim vlasnicima nastali čim su Rusi ušli u fabriku. Tako je 24. maja 2006. godine, u jeku slavlja povodom obnove državne nezavisnosti, Đukanovićeva Vlada dobila Obavještenje o kršenju kupoprodajnog ugovora kojim kupac zahtijeva poravnanje u direktnim pregovorima. Tri godine kasnije, u ljeto 2009, ta će im želja biti ispunjena.

U međuvremenu smo svjedoci svih mogućih pritisaka zvaničnika i ekonomskih moćnika iz Moskve. Neposredno pošto je Vlada Žarka Šturanovića, u jesen 2006. godine, preuzela mandat, novi vlasnici KAP-a počinju prijetiti pokretanjem arbitražnog postupka. Paralelno traže da im Vlada omogući nove subvencije za struju, otpuštanje radnika, gašenje pogona na čiju su se modernizaciju obavezali kupoprodajnim ugovorom, poreske olakšiće, kreditne garancije, obećanu kupovinu Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima. Dok Đukanović i Gvozdenović insistiraju na ustupcima, Šturanović (tako tvrde naši sagovornici) Rusima obećava samo jedno – na njihovo pokretanje arbitraže Vlada će odgovoriti odštetnim zahtjevom koji će biti veći za makar 100 miliona. Šturanović, uskoro, podnosi ostavku.

Potom Vlada dobija novog-starog premijera. Prioritet Vladine politike prema KAP-u i njegovim vlasnicima postaje težnja da se zaustavi započeta arbitraža u Njemačkoj.

Krajem 2008. CEAC ispunjava dva od tri ugovorena uslova koja garantuju automatski raskid ugovora (dugovanja prema EPCG i neovlašćeno smanjenje proizvodnje). Vlada ipak ne raskida ugovor. Do danas Đukanović i njegovi saradnici nijesu ponudili valjano objašnjenje te odluke.

Otud se množe pretpostavke. Jedna od njih podsjeća na događaje iz aprila 2008. godine. U Moskvi, 24. aprila, vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević otvara svoju AMB Banku. Jedan od viđenijih gostiju na tom skupu je Kneževićev prijatelj Milo Đukanović. Četiri dana kasnije, na moskovskom aerodromu, ruska policija hapsi Stanka Subotića Caneta, još jednog iz kruga premijerovih bliskih prijatelja.

Subotić je – po potjernici iz Srbije – uhapšen u momentu kada je htio da ode iz Moskve u koju je stigao 15-ak dana ranije. Još zanimljivije, srpski mediji pišu da je njihova policija znala da se Subotić sprema na put za Rusiju. Đukanović, premijer Crne Gore, bio je garant slobodnog putovanja Subotića u Moskvu, piše tada Blic, pozivajući se na izvor iz vrha srpskog MUP-a. „Ili je Đukanović prevario Subotića obećanjem da mu neće faliti dlaka s glave ili su se u međuvremenu predomislili oni koji su crnogorskom premijeru garantovali Canetovu slobodu. Malo je verovatno da se Đukanović tek tako odrekao jednog od svojih najbližih prijatelja i dugogodišnjeg poslovnog saradnika”. Subotić, ipak, nije izručen Srbiji, već je pušten dva mjeseca kasnije.

Može li se taj događaj dovesti u vezu sa sudbinom KAP-a? Može li biti da se Đukanović tada na nešto obavezao moćnim ruskim službama? To pitanje postavljaju i dobro obaviješteni Monitorovi izvori.

Sjetimo se svih posjeta Podgorici i (ne)skrivenih prijetnji Sergeja Šojgua, nekadašnjeg ruskog ministra za vanredne situacije. Njegov nasljednik Vladimir Pučkov izjavio je prošle nedjelje da odnosi Rusije i Crne Gore zavise od toga koliko će vlasnici CEAC-a biti zadovoljni raspletom krize u KAP-u. Slično je, nakon odluka Skupštine iz februara prošle godine, reagovao i ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko, tvrdeći da će Vlada ugroziti bilateralne odnose sa Rusijom ukoliko „mirnim putem” ne riješi problem sa CEAK-om.

Šta znači mirni put?

U danu kada su poslanici odlučivali o KAP-u, ne znajući da li se toj fabrici može pomoći ili njihova odluka predstavlja samo skupo odlaganje neminovnog, DRI je objavila Izvještaj o reviziji državnih garancija izdatih ’10. i ’11. godine. U njemu stoji da se Crna Gora, Ugovorom o poravnanju iz 2009. godine „odriče potraživanja i daje subvencije struju i garancije na kredite” u ukupnom iznosu od 307,5 miliona eura. Rusi su, na drugoj strani, otpisali potraživanja od približno 65 miliona eura.

Potom su nastavili da prodaju aluminijum, ne plaćajući račune za njegovu proizvodnju. Tako formirana cijena nekome donosi enormnu zaradu. Milo Đukanović zna o kome se radi.

Zoran RADULOVIĆ