U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak
Trideset godina. Gledam kroz svoju elektronsku arhivu. Napisao sam skoro 100 kolumni za Monitor. Razmišljam. Samo nizanje naslova bi bila dobra skica za noviju istoriju Crne Gore. Precizna indikacija kriminalizovane realnosti i ukradene budućnosti. U kolumnama ima dosta gramšijevskog optimizma volje, ali i strepnje da će se beskonačno ponavljati jedna te ista loša politička konfiguracija.
Tu je zabilježeno sve: i usponi i padovi, i nade i razočarenja. I Monitor koji je trajao i kroz jedno i kroz drugo. Kao sidro koje nemirno more ne može pomjeriti sa mjesta. Niti oduvati oluje ili satrti unutrašnja korozija. Svetionik u nevremenu i putokaz po svjetlosti istorijskog trajanja.
Nažalost, apokaliptična lokalna dešavanja koja su pratila prve godine Monitora postala su sada globalna pojava. Dok su tada u žiži bili ratovi na području bivše Jugoslavije – koja sve više i više izgleda kao ideal budućnosti – sada se kao realna mogućnost najavljuju svjetski sukobi. Dok planeta polako izlazi iz mučnog kaveza iznenadne pandemije, nova ratna žarišta se otvaraju na obodu bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno na Kavkazu i u Centralnoj Aziji. Američki geopolitički strateg Zbignjev Bžežinski je taj region još poodavno označio kao „evroazijski Balkan“ prenoseći sav stereotipni negativizam balkanskih dešavanja na ogromna prostranstva i stotine miliona ljudi. Znači li to da će se upravo tu sukobiti velike svjetske sile u narednim decenijama? Vjerovatno. U isto vrijeme, nije sigurno ni da će sam Balkan zaobići zla kob nasilja, posebno dok njegovom političkom scenom upravljaju nakaradne, mafiokratske, odnarođene političke elite.
Da je u Crnoj Gori jedna takva „elita“ nedavno pretrpjela izborni poraz je velika zasluga Monitora. Godinama je Monitor skupljao, sabirao, čuvao i artikulisao energiju svi malih i velikih pobuna, buntova, štrajkova, odbijanja, suprotstavljanja i neslaganja sa silom i nepravdom u Crnoj Gori. Riječ izrečenu na ulici, riječ koju bi đukanovićevska vlast pokušala da utrne i uguši kao da nikad nije ni postojala ili da je zamijeni nekom svojom, lažnom, tu i takvu riječ, nezaštićenu i ranjivu, Monitor je spašavao i njegovao, uvrštavajući je u svoje naslovne stranice, u svoje tekstove i reportaže, u svoje kolumne i intervjue, i time unosio u vječnost, u panteon humanističkog otpora.
U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak.
Šokatno je to saznanje za Mila Đukanovića i njegovu kamarilu. Pokazali su i dokazali da je izgradnja demokratskog i pravednog političkog sistema u Crnoj Gori za njih lična tragedija. Dok je držala sve uzde vlasti u svojim rukama, ta sada „ožalošćena porodica“ je htjela da uništi Monitor i da ga zbriše sa lica zemlje. Naravno da u tome nisu uspjeli, mada su bili organizovali jake mafijaške formacije ne samo lokalnog, nego i regionalnog političko-kriminalnog podzemlja. Biva to ponekad: svjetlost da pobijedi tamu i da se demoni povuku u noć. I neka znaju: Monitor piše istoriju DPS-a za buduće generacije, a ona druga, hagiografska koju su pripremali dvorski intelektualci i profesori-plagijatori će završiti tamo gdje i zaslužuje po svom intelektualnom dometu i kvalitetu, na metaforičkom smetlištu.
Za mene, dva koncepta, snažno izražena u dva dostojanstvena ljudska stava, definišu Monitor: hrabrost i prkos. Uvijek deficitarni, a uvijek i u svakoj situaciji prijeko potrebni. Monitor ih je imao i ima za sva sadašnja i buduća crnogorska, evropska, planetarna pokoljenja. Kao uzor i kao opomenu.
Filip KOVAČEVIĆ