Dok multipraktik ministar Branimir Gvozdenović obilazi ski centre, i u očiglednoj predizbornoj kampanji daje izjave o uspješnoj zimskoj turističkoj sezoni, na sjeveru Crne Gore zvrje prazni sumnjivo privatizovani hoteli, kapaciteta između hiljadu i dvije hiljade ležajeva.
U novom sazivu u ulozi ministra održivog razvoja i turizma, Gvozdenović je obišao skijališta u Kolašinu i Beranama. Skijalište Lokve na planini Cmiljevici kod Berana, proradilo je poslije skoro deset godina, ali je istoimeni hotel, koji je privatizovan prije sedam godina – i dalje zatvoren.
Skijalište je nedavno stavljeno u funkciju, zahvaljujući jednoj privatnoj turističkoj agenciji, koja ga je zakupila od ruskog vlasnika i za samo dvije sedmice rada zabilježilo rekordnu posjećenost Beranaca i ljubitelja bijelih sportova iz drugih gradova kojima je ovaj ski centar najbliži.
Ski centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na Cmiljevici, na nadmorskoj visini od 1350 do 1700 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Procvat je doživljavao osamdesetih godina kada je predstavljao otkriveni biser za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.
Uspijevao je da radi i devedesetih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Cmiljevici i u Andrijevici, u teškim i siromašnim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.
Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana sa velikim nadama. Ispostavilo se da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i ski centar Lokve poslije agonije prodat Rusu Alanu Alikovu.
Ovu prodaju manjinski akcionari HTP smatraju nezakonitom, makar kada su u pitanju djelovi objekta koji nijesu bili pod fiducijom Ministarstva finansija. Zbog toga su prije godinu i po predali i krivične prijave. Privatizacijom HTP Berane, nekada najuspješnije turističke kompanije u ovom dijelu Crne Gore, bavio se i MANS koji je sastavio šemu povezanih osoba i firmi.
Monitor je još prošle zimske sezone pisao da je Rus Alan Alikov digao ruke od ovog posla, i da je poslije najosnovnije rekonstrukcije hotela, sve stavio na prodaju po cijeni od milion i po eura. Ništa nije bilo od njegove priče o tome da će napraviti moderan skijaški centar po evropskim standardima.
Beranci, ali i ljubitelji snijega i bijelih sportova iz drugih gradova iz okruženja, zadovoljni su i pokretanjem skijališta. Da li će neko jednom natjerati Alikova da i hotel stavi u funkciju, što je morala biti stavka kupoprodajnog ugovora, sasvim je drugo pitanje. Skijališta su, kao i plaže na primorju, javno dobro, koje nije smjelo toliko dugo biti van upotrebe.
Ski centar Lokve se nalazi tik uz magistralni put koji nikada nije zatvoren za saobraćaj. Do njega se iz Berana stiže za petnaestak minuta, kao i iz pravca Rožaja. Opremljen je žičarom dvosjedežnicom koja se na vrhu nastavlja sa dva ski lifta, ukupnog kapaciteta hiljadu skijaša na sat. Dužina staza je oko pet kilometara.
U samom gradu hotel Berane, sa najljepšom terasom u kontinentalnom dijelu Crne Gore, sada, onako ruiniran, kao stvoren je za snimanje horora. Gradska kafana je poslije privatizacije pretvorena u dvadesetak poslovnih objekata. Na planini Jelovici propada istoimeni hotel koji je pod spornim okolnostima kupio rus Nikolaj Šehovcov, čovjek koji je jedne noći jednostavno nestao, o čemu je Monitor takođe ranije pisao, dok ga stari vlasnik juri za ostatak novca. Navodno ga juri i međunarodna policija po Interpolovoj potjernici iz Kazahstana.
Od ovakve žalosne sudbine hotel Komovi u Andrijevici, koji je nekada pripadao beranskom hotelsko-turističkom preduzeću, spasio je kupovinom ugostitelj iz ove malene varošice. Hotel je zadržao stari izgled. Istina, nije previše uloženo u njegovu rekonstrukciju, ali je, što je najvažnije, stavljen u funkciju.
Partijska pripadnost i burazerski odnosi glavni su razlozi katastrofalnih privatizacija preduzeća, ski centara, hotela i motela, kojima su se ponosili turistički poslenici i u drugim sjevernim gradovima. U Kolašinu, na primjer, ni poslije toliko godina ne rade dva nadaleko poznata motela – Babljak i Manastir Morača, dok je motel Crkvine tek nedavno proradio. U ovoj opštini odavno ne radi ni poznato svratište, ili šoping centar sa restoranom u Međurječju, nekada vlasništvo kolašinske Veletrgovine. Niti će proraditi, jer se zgrada urušila od nebrige.
U Bijelom Polju propada hotel Bijela rada, koji sada koriste samo studenti i profesori fakultetskih jedinica u ovom gradu. Zatvoreno je i poznato izletište Kisjele vode. Na Ribarevinama, najvećoj raskrsnici puteva na sjeveru Crne Gore, privatizovan je i potom srušen poznati restoran koji je pripadao bjelopoljskom HTP Brskovo, a na tom mjestu nikada ništa nije napravljeno.
Rožajsko hotelsko-turističko preduzeće Turjak privatizovao je Safet Kalić, preko preduzeća M-petrol koje je formalno bilo u vlasništvu njegove sestre. Kalići su od hotela Rožaje u centru grada napravili ekskluzivan turistički objekat, ali je on pod ključem i prepušten propadanju od kada je Safet u bjekstvu, a imovina zvanično oduzeta. Kalići nijesu stigli da završe rekonstrukciju hotela Turjak na istoimenoj planini sa dvjesta pedeset kreveta i dva ski lifta preko puta. Zato su se Rožajci obradovali otvaranju beranskog skijališta Lokve, samo koji kilometar dalje, na teritoriji susjedne opštine.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Plav kao grad koji je prije pet decenija bilježio veću turističku posjetu od Budve, poslije privatizacije čuvenog hotelskog kompleksa Plavsko jezero ostao je bez ijednog kreveta. Rekonstrukcija hotelskog bisera, hotela Jezero, sa dvjesta pedeset kreveta, nikada nije okončana. Da li će i kada – niko ne zna, a radnici se i dalje preganjaju sa vlasnikom oko potraživanja.
Hotel Sjekirica u Murini, nekad poznato odmorište na frekventnom putu Murino – Čakor – Peć, zapušten i oronuo, do temelja je srušen u NATO bombardovanju. Uprkos ,,čvrstim i sigurnim” obećanjima tadašnje savezne vlade, ali i sadašnjih čelnika Crne Gore, njegova gradnja do danas nije započeta…
Rotirajući se na funkcijama, DPS kadrovi lakše mijenjanju resore nego garderobu. Branimir Gvozdenović bi morao ozbiljno da se potrudi da nauči imena svih hotela i motela na sjeveru. Koji ne rade i propadaju od kada su privatizovani. Slika zimske turističke sezone bila bi nešto drugačija od one što je ministar optimistički saopštava.
Tufik SOFTIĆ