To se zove istančan politički refleks za odanost i podobnost. Suljo Mustafić, funkcioner Bošnjačke stranke i potpredsjednik crnogorskog parlamenta, prvi je čestitao Filipu Vujanoviću ,,pobjedu” na predsjedničkim izborima. I u slavljeničkoj je noći, kako prikazaše TV kamere, sav ozaren bio tik uz njega, dok su se u drugom planu nazirali depeesovi veterani.
Zahvaljujući se biračima Bošnjačke stranke što su potvrdili da je ,,naša odluka da damo podršku Vujanoviću ispravna i dobra”, Mustafić je odmah nakon zatvaranja birališta, valjda kao opunomoćeni predstavnik Državne izborne komisije, presudio da je Vujanovićeva pobjeda čista kao suza: ,,Taj rezultat je očigledan i nedvosmislen”.
Vrijedni Mustafić, nekadašnji član Liberalnog saveza, u novije vrijeme zaređao je sa pohvalama DPS-u i njenim čelnicima toliko da je bezmalo postao planetarna medijska zvijezda.
Objašnjavajući u novembru prošle godine zašto je Bošnjačkoj stranci, kao mogući partner za sastav nove vlade, prihvatljivija koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović, Mustafić je filozofski objasnio: ,,Znate, u politici ne postoje vječne emocije, nego vječni politički interesi”.
Tada se zarekao i da će ,,stranke manjina, uđu li u novu crnogorsku vladu, insistirati na okončanju sudskih procesa za sve grozote koje su se dogodile devedesetih godina prošlog vijeka: od deportacija, preko Kaluđerskog laza do logora u Morinju. Svi koji su krivi odgovaraće, to možemo da obećamo”. Dok Mustafić slavi, žrtve mogu da sačekaju.
Sva je prilika da će i to Mustafićevo zaricanje proći kao ono prošlogodišnje kada je na dan parlamentarnih izbora, u Starom Baru ,,grubo izvrijeđan od strane lokalnog aktiviste DPS-a, naočigled svojih roditelja i još najmanje dvadesetak mještana”. Mustafić je tada energično tvrdio da će incident imati posljedice na odnose BS prema DPS-u. ,,Smatram da neko treba da snosi odgovornost i za ovaj incident i za cjelokupnu kampanju protiv Bošnjačke stranke u Baru”.
Dva mjeseca kasnije, Mustafić nije znao da kaže novinarima šta je DPS preduzeo prema osumnjičenima za pomenuti napad. A kada se njegova stranka pridružila vlasti na državnom nivou, Mustafić je prijetnje garnirao hvalospjevima o DPS-u i njegovom lideru. Vječiti su samo interesi, zar ne?
U proteklih dvadeset i nešto godina u talasima se javljaju dobrovoljci da podupru vlast. Hodajuće karijatide režima. Danas je to vrlo masovan pokret suncokretizma. Vješto se povijaju na svakom političkom vjetru.
U vrijeme takozvane antibirokratske revolucije imali smo čuvene udarne pesnice u liku Šest mjesnih zajednica, Udruženja taksista, Pavla Milića, Jovana Markuša… Tokom ratova u kojima je DPS bio na Miloševićevoj strani, posebno su se misaonim akrobacijama isticali njegovi pošteni članovi – Smajo Šabotić i Hasan Kurtagić. Kasnije su regrutovane i samoregrutovane nove snage. Nisu odoljeli ni neki bivši ljuti opozicionari. U tom sazvježđu posebno se istakla grupa socijaldemokrata na čelu sa Rankom Krivokapićem.
Tu je primjer Predraga Drecuna – političara, bankara, ekonomskog analitičara… Ma, eksperta za sve.
Nekadašnji predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda precizno je dijagnosticirao karakter svog bliskog saradnika: ,,Nije imao ništa protiv da se nađe tamo gdje su pare”.
Drecun je dogurao čak i do glavnog izvršnog direktora Prve banke Crne Gore, čiji je većinski vlasnik brat premijera Mila Đukanovića.
Tokom izborne kampanje Narodne sloge Drecun je po crnogorskim trgovima prozivao Mila Đukanovića da stavi tačku na pljačku i iz sveg grla uzvikivao: ,,Vratite pare”.
Kasnije se hvalio: ,,Imao sam jakih verbalnih napada na predsjednika Mila Đukanovića, ali kad god bismo se sastali poslije toga, pružili bismo ruku jedan drugome. Za Novu godinu ili Božić, u skladu sa tradicijom, izljubili bismo se”.
Vatreno je lobirao da Đukanović i po šesti put bude premijer: ,,Ja mislim da bi optimalno rješenje bilo da Đukanović nastavi da vodi vladu”.
Dobro je prorokovao taj nekadašnji ministar u vladi Filipa Vujanovića.
Đukanovićima nije smetalo ni što se Drecun u vrijeme kada su narodnjaci utjerivali srpski patriotizam po ratištima oduševljavao velikosrpskim projektima Slobodana Miloševića, pa i onim da Dubrovnik postane republika srpska. Ili što se na proslavama ,,srpske nove godine” u Podgorici nadahnjivao anticrnogorskim političkim propovijedima Amfilohija Radovića i, opijen srpstvom, tvrdio da je ,,namjera da se uhapsi Radovan Karadžić politički veoma opasan potez”. Svojevremeno je opominjao: „Crnogorski referendum ne može biti održan, jer ne postoje garancije da bi Crnu Goru kao nezavisnu priznala međunarodna zajednica”.
E, taj i takav Predrag Drecun sada bezgranično hvali premijera Đukanovića: ,,Mislim da je povratak gospodina Đukanovića na mjesto premijera u stvari priznanje da postoje problemi koje drugi ljudi nijesu mogli da riješe. … Njegove najave zvuče optimistično, ali mislim da on sigurno ima osnovu za takav stav”.
A i sam je nesebični lakirer crnogorskog pejzaža: ,,Pogledajte samo mlade ljude koji završe dobre škole kako lako nađu posao”.
Ostalo je nejasno da li je pod dobrim školama mislio na Đukanovićev Univerzitet Donja Gorica i jedinu sigurnu vizu za zapošljavanje – knjižicu DPS-a.
Drecunu, uglednom ekonomskom analitičaru, nije izgleda javljeno da trenutno u Crnoj Gori posao traži oko trideset hiljada ljudi i da je nezaposlenost mladih stručnjaka, prema ozbiljnim analitičarima, najveći društveni problem.
Da pođemo malo preko Atlantika. Do ambasadora Crne Gore u SAD-u Srđe Darmanovića.
Na sebe je pažnju skrenuo kao omladinac opozicionar – generacija Svetozara Marovića, Momira Bulatovića, Mila Đukanovića… Onda se prešaltao sa opozicionog kolosijeka na vladajući.
Svojevremeno je opoziciju opominjao da ni slučajno ne bojkotuje parlament, jer vanparlamentarnim djelovanjem ne može ništa da uradi.
,,Vrijeme institucionalne politike prevladalo je nad vaninstitucionalnim. Ljudi su okrenuti drugim problemima, ne toliko mitinzima, demonstracijama i protestima”.
Liberali su ga nazivali službenim portparolom DPS-a i, ironišući, priznavali mu da su se njegova ,,proročanstva”, koja je plasirao preko CEDEM-a, redovno ostvarivala. Kako i ne bi. CEDEM je godinama uvjeravao javnost da bi bez DPS-a nestalo Crne Gore. A i nas. To je DPS-ova istraživačka logistika nivoa Srđe Vukadinovića i Miloša Bešića.
Kada je Darmanovića nedavno novinar jednog podgoričkog dnevnika pitao imaju li osnova ocjene opozicije da su CEDEM-ova istraživanja u službi vladajućih partija i njihovog političkog marketinga, Darmanović je uzvratio: ,,To su, naravno, obične gluposti i izraz političkog primitivizma”.
Prije odlaska za ambasadora u SAD ostavio je patriotsku ,,oporuku”: Milo Đukanović ima harizmu, opozicija je nesposobna, a jedan od najvećih društvenih problema su privatni mediji.
Proslavio se i kao dekan Fakulteta političkih nauka. Dospio je na Sud časti Univerziteta Crne Gore. Razlog – profesor Filip Kovačević tužio je Darmanovića zbog političke diskriminacije, odnosno zbog toga što mu je dekretom ukinuo samo pet predmeta zbog javnog angažmana i političkih stavova.
Time je kao pripadnik intelektualne baze režima, u kojoj su sigurne pozicije izgradili i medijski specijalci Srđan Kusovac, Rade Vojvodić, Draško Đuranović, Darko Šuković…, pokazao gazdi kako i on zna, kad to zatreba, da bude egzekutor nepodobnih. Uz sav nesebičan trud pali su na ispitu. Pošto oni nijesu bili kadri da obave zadatak i uguše glas nezavisnih medija i slobodnih intelektualaca, Đukanović je angažovao međunarodne snage. Provjerne eksperte za borbu protiv unutrašnjeg neprijatelja: Bebu Popovića, Šemsudina Radončića i Željka Mitrovića.
Veseljko KOPRIVICA
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice