Početkom ovog mjeseca  SDT je  po naredbi Glavnog specijalnog tužioca  Vladimira Novovića ponovo formirao krivične predmete u slučaju ratnih zločina u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom lazu i deportacijama bosanskih izbjeglica. Novović je naredio i analizu postojećih dokumenata i informacija koje se mogu uporediti sa novim dokazima iz Rezidualnog mehanizma u Hagu. Za nove predmete su formirani i specijalni istražni timovi

Još u oktobru prošle godine Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je najavilo da će u idućih par godina preispitati ranije (neslavno) okončane predmete ratnih zločina na crnogorskoj teritoriji. Prije toga je usvojena Strategija za istraživanje ratnih zločina 2024-2027. sa Akcionim planom od dvije godine koju je inicirao Vrhovni državni tužilac (VDT) Milorad Marković prije ravno godinu dana. SDT je inicirao promjenu Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) kako bi se mogli koristiti dokazi prikupljeni od međunarodnog suda u Hagu u slučajevima ratnih zločina u Crnoj Gori – što je Skupština i usvojila.

Početkom ovog mjeseca je i zvanično objavljeno da je SDT, po naredbi Glavnog specijalnog tužioca (GST) Vladimira Novovića ponovo formirao krivične predmete u slučaju ratnih zločina u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom lazu i deportacijama bosanskih izbjeglica. Novović je naredio i analizu postojećih dokumenata i informacija koje se mogu uporediti sa novim dokaza iz Rezidualnog mehanizma u Hagu. Za nove predmete su formirani i specijalni istražni timovi u skladu sa Zakonom, navodi SDT.

Za ratne zločine počinjene tokom ratova 90-tih, Crna Gora je pravosnažno osudila svega 11 osoba, manje od trećine optuženih. To je bilans od 26 godina od kada se počelo sa procesuiranjem ovih teških krivičnih djela. Procesi za tri ključna zločina koji su se desili na našoj teritoriji, Deportacije, Bukovica i Kaluđerski laz doživjeli su fijasko. Svi optuženi pravosnažno su oslobođeni i po zakonu im se ne može ponovo suditi za isti zločin. Niko od tužilačke postave nije snosio posljedice za loš rad. Naprotiv, neki od njih su napredovali u službi.

Od petorice osuđenih u slučaju Klapuh, samo jedan je poslat u zatvor. U predmetu Morinj pravosnažno su osuđene samo četiri osobe najnižeg ranga – stražari i kuvar. Mučenja u vojnoj bazi u Kumboru nisu ni taknuta. Crnogorsko tužilaštvo se nije bavilo komandnom odgovornošću niti ko je otvarao vrata običnom građanstvu da dolazi u logore i po svom nahođenju tuče “ustaše” kako su označavani svi zarobljeni Hrvati, civili i vojnici.

Porodicama bošnjačkih žrtava Deportacija isplaćene su makar finansijske kompenzacije. Hrvatskim logorašima tek predstoji bitka za obeštećenje. Hrvatska je u non-pejperu poslatom krajem godine Podgorici uslovila dalju podršku evropskim integracijama i zatvaranjima pregovaračkih poglavlja rješavanjem obeštećenja logorašima i procesuiranjem drugih zločina.

Zločini na dubrovačkom ratištu, koje Novović u nedavnom saopštenju o novoformiranim predmetima ne pominje, tek trebaju dobiti adekvatnu pažnju – ako bude volje, političke i svake druge. Mali pomak je napravljen krajem juna 2024. kada je Novovićev prethodnik Milivoje Katnić sproveden iz Istažnog zatvora u SDT na ispitivanje zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva za vrijeme okupacije Konavala i Cavtata. Katnića su bivši zatvorenici i zatečeni civili u ranijim izjavama teretili za fizička prebijanja, maltretiranja i ponižavanja uz pljačke i paljevine koje je sprovodio na okupiranom području kao de fakto administrator i oficir KOS-a (vojna Kontraobavještajna služba) od oktobra 1991. do oktobra 1992. Katnić je to sve negirao i optužio svjedoke da lažu. Ovakve optužbe nisu ponukale tužioce da ispitaju navode, niti su spriječile Katnića da dođe na čelo novoformiranog SDT-a u junu 2015. godine. On je navodno trebao predvoditi borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije koja se u praksi svela na progon neprijatelja Đukanovićevog režima. Katnić je već imao dobre reference za položaj GST-a jer je ranije opravosnažio (kao izvjestitelj isto novoformiranog Apelacionog suda) oslobađajuću presudu prijatelju državnog vrha – Branislavu Branu Mićunoviću za teško ubistvo već ranjene osobe na nosilima ispred podgoričke bolnice.

Hrvatska koja je sada poslala non-pejper i za manje ozbiljne stvari je glasno ćutala na izbor Katnića u junu 2015. godine na čelo SDT-a. Nezavisni hrvatski novinari nisu mogli doći do fajlova u kojima se spominju Katnić i Milo Đukanović. Da su se na kraju ipak pronašli zatureni papiri, bilo pod zapadnim pritiskom ili nezavisno, može se vidjeti iz saopštenja nakon saslušavanja Katnića. SDT je osumnjičio Katnića za zločin na osnovu “dokaza prikupljenih od strane nadležnih organa Republike Hrvatske” i dokaznih materijala Tužilaštva u Hagu. Vidjećemo  da li će Novović ići dalje od Katnića koji je javno percipiran  kao poluga i poslušnik tadašnje vlasti. Andrej Plenković je, prije nego će biti  prvi put izabran za hrvatskog premijera u septembru 2016. godine, najavio da će biti “odlična suradnja” između dvije zemlje. “Đukanović i njegov savjetnik Roćen su moji veliki prijatelji”, rekao je.  Čak i da veliko prijateljstvo dovede do novog zaturanja hrvatske arhive, sa crnogorske stane bi trebala postojati obimna dokumentacija Vlade koju je u momentu pripreme i izvršenja agresije na Hrvatsku vodio Đukanović.

U knjizi Srce tame crnogorskog novinara i publiciste Vladimira Jovanovića objavljena su intergralna dokumenta Đukanovićeve Vlade. Iz njih se može vidjeti da je Vlada, ne samo bila upoznata sa planovima Beograda za rat na jugu Hrvatske, već je aktivno i svjesno pripremala rat i kasniju podjelu opljačkane imovine na okupiranom području. Đukanović je javno vodio ratnohuškačku kampanju sa vrijeđanjima Hrvata i onih Crnogoraca i Srba koji su se suprostavljali ratnom bezumlju. Kasnije je u Dubrovniku izjavio žaljenje zbog onoga što su crnogorski građani učinili na tom području. Međutim, Đukanović se nikada nije izvinuo Hrvatskoj za vlastiti govor mržnje i aktivnu ulogu u agresiji – kako pokazuju objavljena vladina dokumenta. Zanimljivo, u trenutku prvog objavljivanja dokumentacije u Jovanovićevoj knjizi 2011. godine gotovo cjelokupni tiraž ekspresno je otkupljen od strane policije i državne bezbjednosti.

Osim napada na Dubrovnik, Đukanovićevo ime se, po komandnoj odgovornosti, dovodi i u vezu sa Deportacijama i Bukovicom (u kojima je direktno učestovao crnogorski MUP). Još je 2012. godine podnešena, uzaludna, prijava VDT-u protiv Đukanovića zbog deportacija najmanje 79 izbjeglih Bošnjaka snagama Radovana Karadžića u BiH. Većina ovih ljudi je zvjerski ubijena, sa izuzetkom onih koji su mogli platiti dželatima svoju slobodu. Podnosioci prijave su se pozvali na svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića koji je rekao da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo “sve znalo” dok je Đukanović, kao tadašnji premijer, “najviše znao”. Na naredbi za hapšenje Bošnjaka stoji potpis tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića koji je kasnije ubijen u Beogradu 2000. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima. Ministar naređuje da se postupi po zahtjevu MUP-a Republike Srpske i da “lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike”. Traženo je i da se Srbi vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze. Bulatović i Đukanović su negirali svoju odgovornost. Bulatović se hvalio da je upravo on zaustavio deportacije dok je Đukanović isticao da su ti zločini “orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”. Činjenica da je upravo on  bio u krugovima najodanijim predsjedniku Slobodanu Miloševiću su crnogorski tužioci široko zaobišli. Optužena su devetorica funkcionera tadašnje policije i državne bezbjednosti, od kojih je jedan bio i otac sadašnjeg VDT-a. Svi su pravosnažno oslobođeni iako je sud ustanovio da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode (ni za jednog ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka) i da MUP nije bio dužan biti servis policije u BiH.

Miloistički sud je oslobađujuću presudu temeljio na zaključku da “nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu”. Samo u tom “slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava”. Tone dokumenata Vlade, Haškog tribunala i UN-a da zvanična vlast pod Đukanovićem i Bulatovićem jeste bila strana u sukobu, su za sudsko vijeće zarobljene države bile nebitne. Kako su devetorica oslobođeni, a Pavle i Momir Bulatović odavno pokojni, vidno je da bi Đukanović mogao biti glavni predmet obnovljene istrage. Pavle Bulatović je slovio za šraf i crnogorske i srbijanske vlasti i de fakto se nije ništa suštinski pitao. Brisanje rješenja o zadržavanju i službenih zabilješki policije koji se tiču deportiranih Bošnjaka je nezamislivo kao njegovo solo djelo.

Glavno pitanje ostaje da li Novović ima volje i političko zeleno svjetlo da konačno neko odgovara za prolivenu krv. Do tada će nedodirljivi i dalje moći dijeliti moralne lekcije crnogorskoj javnosti.

Jovo MARTINOVIĆ

Osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država  ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi. Crnogorski kokus, koji okuplja članove oba doma Kongresa  je sada, sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna  ,sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri

Počeo je tradicionalni 73. Molitveni doručak u Vašingtonu koji  okuplja više od tri hiljade lidera i istaknutih ličnosti iz političkog i društvenog života širom svijeta. Oni će  neposredno imati priliku razmijeniti iskustva i napraviti dobra poznanstva (networking) tokom dva dana sastanaka u Hotelu Hilton. Zvanični domaćin je predsjednik Sjedinjenih Država.

U Vladi su pozive dobili premijer Milojko Spajić, vanjski ministar Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj, ministar planiranja i urbanizma Slaven Radunović, ministarka saobraćaja Maja Vukićević i ministar ljudskih prava Fatmir Đeka. Iz Skupštine pozive su dobili nezavisna poslanica Jevrosima Pejović, PES-ov Tonči Janović i DPS-ovi Danijel Živković, Andrija Nikolić i Nikola Rakočević. Od DPS-ovaca su pozive dobili i bivši predsjednik države Milo Đukanović, bivši državni funkcioner Branimir Gvozdenović i Nermin Abdić. Iz URA-e su otputovali Dritan Abazović i bivša ministarska Ana Novaković Đurović. Iz Bošnjačke stranke (BS) pored Ibrahimovića su otišli i gradonačelnik Gusinja Sanel Balić i poslanici Admir Adrović i Kenana Strujić Harbić. Osim državnog establišmenta u Vašington je otišao i Željko Ivanović, kolumnista i jedan od osnivača Vijesti. Ivanović je, prema dostupnim informacijama, jedini iz Crne Gore kome poreski obveznici neće plaćati putne troškove. Tu se može dodati i ime Gvozdenovića kome vjerovatno partija plaća put i premijer koji nije otputovao.

Gvozdenović se u miloističkim medijima slovi kao jedan od koordinatora aktivnosti vezanih za Nacionalni molitveni doručak u regionu. Njegovog imena nema u NPB Fondaciji koja organizuje i koordinira aktivnosti oko Doručka, kao ni u asocijacima vezanim za istu fondaciju.

Troškovi puta će takođe ići i na pomoćno osoblje koje će pratiti sadašnje i bivše državne funkcionere u vidu obezbjeđenja, administracije i prevodilaca. Naime, od Vladine delegacije ,ministarka Vukićević je jedina koja tečno govori engleski. Prevodioci su potrebni i Đukanoviću, Gvozdenoviću i većem dijelu poslanika. Put po osobi uobičajeno košta oko tri hiljade dolara (uključujući kotizaciju za doručak, hotel za tri dana, avionsku kartu i ostale troškove). Po pravilniku iz 2022. godine, državni službenici, ako imaju spavanje i doručak u hotelu, imaju pravo i na dnevnicu od 112 eura (oko 115 dolara). Kada se saberu svi troškovi i dnevnice i dodatno osoblje onda cijena ovih putovanja se mjeri desetinama hiljada eura. Od svih zvaničnika, bivših i sadašnjih, jedino će ministri Ibrahimović i Đeka imati zvanične susrete u Stejt dipartmentu (DoS).

U Ameriku je po drugi put u roku od mjesec dana otputovao i BS-ov ministar dijaspore Adem Azemović sa dva saradnika, kako se može vidjeti sa objava Vlade i društvenih mreža na nalozima ovog resora. Azemović se prvo sreo sa predsjednikom Albansko-američke asocijacije Stejten Ajlend Naserom Nikom krajem decembra. Nakon januarskih praznika je ponovo otišao na sastanak sa Nikom. Na pitanje Vijesti zbog čega je išao u januarsku posjetu, ako se sa Nikom sreo u decembru, odgovoreno je da se ministar samo “kratko susreo” sa Nikom i da je Nika uputio zvaničan poziv ministru da posjeti udruženje “koje okuplja pripadnike albanske zajednice porijeklom iz Crne Gore na Stejten Ajlendu”. Nika, porijeklom iz Ulcinja, je “preko svog udruženja dao veliki doprinos promociji Crne Gore u Njujorku” objasnili su iz resora. Dodato je da je ministar bio gost parlamenta države Njujork, gdje je otvorena inicijativa da Crna Gora svoj Dan nezavisnosti obilježi upravo u zgradi te institucije. “To će biti prilika da se u Njujorku, pred ljudima iz javnog i političkog života SAD-a, obilježi jedan od najznačajnijih praznika naše države” kaže Azemovićev resor. Ministar je prošetao i do sajma turizma iako nije u njegovoj nadležnosti.

Ono što je problematično sa saopštenjem je da je Dan nezavisnosti već proslavljen u Gradskom vijeću Njujorka  23. maja 2024. u organizaciji Albansko – američkog udruženja Ulcinj. Proslavi su prisustvovali crnogorski konzul u Njujorku Amer Cikotić i predsjednik udruženja Dželal Lanica uz objavljene fotografije iz njujorške gradske vijećnice. Na prošlogodišnju proslavu je negativno reagovao upravo Nika na svom Facebook profilu požalivši se da nije tačno ono što je Udruženje Ulcinj izjavilo o boljim odnosima Albanaca sa Srbima i Crnogorcima u Crnoj Gori i da je očigledan uticaj Srbije na crnogorsku politiku preko Vučićevih podanika u vlasti. Tada je Nika pozvao na veće jedinstvo među Albancima.

Ono što je svakako očigledno je da osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država Crna Gora ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi, pogotovo kod onih koji su donosioci odluka. Lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević je nedavno rekao da “Crna Gora jednostavno nije shvatila koliko su velike i revolucionarne promjene u SAD-u”.

“Tamo je ambasador apsolutni antitrampista i čovjek koji je lični prijatelj Aca i Mila Đukanovića – profesor Jovan Mirković. Niti ima kontakte, niti ideološki pripada toj liniji tako je pitanje kako će i koga će on tamo zastupati”, ocijenio je Medojević i kazao da to povlači i “pitanje nekompetentnosti, naivnosti i amaterizma sadašnje vlasti”.

Interesantno je da je i nekadašnji otpravnik poslova u ambasadi u Vašingtonu Nebojša Todorović u svojim depešama u drugoj polovini 2023. obavještevao MVP i Vladu da se trebaju pripremiti za povratak Trampa na vlast.

Profesor Mirković je stigao u Vašington polovinom septembra prošle godine i do sada se, po informacijama iz međunarodnih diplomatskih i krugova dijaspore, ponaša veoma niskoprofilno i u američkoj prijestonici i SAD-u uopšte. Iz njegove biografije se može vidjeti da je bio u Rusiji od 1991. do 1996. na stručnom usavršavanja, u isto vrijeme kada je i Milan Roćen bio ministar-savjetnik u ambasadi Miloševićeve države. Po nezvaničnim informacijama, sadašnji ambasador u Rusiji ima i porodicu. Politički je uvijek slovio za osobu odanu bivšem šefu režima. Ni Đukanović ni njegov DPS se nikada nisu odrekli strateškog sporazama sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. a prošle godine u Skupštini iz DPS-a su ponovili da su ponosni na politiku i tadašnje veze sa Rusijom.

Crnogorski kokus koji okuplja članove oba doma Kongresa (i Predstavničkog doma i Senata) je sada sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna (koji je bio jedan od dvoje ko-predsjedavajućih) sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri.

Za razliku od crnogorskog kokusa, srbijanski vanjski ministar i bivši ambasador u Vašingtonu Marko Đurić je poradio na izgradnji srpskog kokusa koji sada broji blizu 40 kongresmena. Đurić se u diplomatskim krugovima nekoliko puta pohvalio da ima bolje veze u Vašingtonu od Crne Gore koja je članica NATO-a. Postoje i tvrdnje da je Srbija preko određenih ex-YU biznismena lobirala da Crna Gora pošalje u Vašington osobu bez diplomatskog kapaciteta.

Crnogorski kokus je formiran u doba bivšeg ambasadora (kasnije vanjskog ministra) Srđe Darmanovića. Darmanović je sa kongresmenom Majk Tarnerom krenuo u osnivanje i tokom šest godina njegovog mandata u Vašingtonu kokus je porastao na 42 kongresmena, postavši veći i od albanskog. Zahvaljujući naporima ambasadora Darmanovića i ovih kongresmena, uspješno je raščišćen put u NATO članstvo koji su ranije teško opterećivale veze Đukanovićevog režima sa ruskim službama i mafijom. Novi ambasador, odan Šefu, je napravio diskontinuitet i zanemario umrežavanje u Vašingtonu pa je kokus  spao na tri kongresmena. Obnavljanje kokusa i dobrih veza sa administracijom SAD-a je opet pokrenuo otpravnik poslova Nebojša Todorović. U junu 2023. godine je objavljeno da je jedan od najuticajnijih kongresmena Majkl Mekol, predsjedavajući Komiteta za vanjsku politiku ušao u crnogorski kokus. Te godine Todorović je uveo ili vratio u crnogorski kokus preko 10 kongresmena ,uključujući i Tarnera koji je tada bio predsjedavajući veoma uticajnog Komiteta za obavještajne poslove i Roberta Aderholta predsjedavajućeg Komiteta za donacije. To je bio jedinstveni slučaj na Balkanu da su u crnogorskom kokusu sjedila čak tri predsjednika kongresnih odbora. Sa vraćanjem Todorovića u Podgoricu od strane sadašnje Vlade, ambasada u Vašingtonu je opet prepuštena valu letargije i neaktivnosti.

Ostaje pitanje da li se Spajićeva Vlada vratila vođenju diplomatije preko privatnih tajkunskih kontakata kao u doba Đukanovića i njegovog glavnog savjetnika Roćena. Valja se podsjetiti da su tada  Oleg Deripaska i drugi putinisti moljeni da lobiraju za Crnu Goru preko njihovih veza.

Ovakva praksa je skupo stajala Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ

Ako sporni stavovi i vrijeđanja susjeda od strane Vučićevih političara u Crnoj Gori  ostanu bez reakcije zvanične vlasti, onda je vrlo moguće  da će Albanija biti 28. članica EU. Do tada će se Crna Gora  vući u blokadi i međunarodnoj arbitraži. Spajić i Bečić su na potezu

Dok je 27. januara većina crnogorskih medija javljala o raznim akademijama i proslavama dana Sv. Save u zemlji i susjedstvu, šturo se probila na kraju dana vijest o sastanku delagacija vanjskih ministarstava Crne Gore i Hrvatske u Zagrebu. Crnogorsku delegaciju je predvodio državni sekretar Periša Kastratović dok je sa hrvatske strane bio njegov kolega Frano Matušić. Nakon sastanka, koji nije dugo trajao, dato je saopštenje da se razgovaralo o „stanju otvorenih pitanja“ između dvije zemlje i da je obostrano „izražena spremnost za otvoren i aktivan dijalog“. Navedeno je da će „pomaci u rješavanju otvorenih pitanja pridonijeti ukupnim bilateralnim odnosima i daljoj integraciji CG u EU, što je u zajedničkom interesu“. Strane su dogovorile „stalni kontakt“ po ovim pitanjima, te je utvrđena „okvirna dinamika sljedećih sastanaka“.

Ovo nije prvi sastanak ovakve vrste. Međudržavna komisija je već jednom formirana 2012. godine – 10 godina nakon potpisivanja i dalje važećeg Protokola između Crne Gore i Hrvatske. Zapravo „Protokol između Vlade Republike Hrvatske i Savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država“ je potpisan još 2002. godine između tadašnjih vanjskih ministara Tonina Picule i Gorana Svilanovića. Nakon osamostaljenja Crne Gore 2006, sve obaveze iz Protokola je preuzela zvanična Podgorica. Međudržavna komisija se susrela samo jednom – 2015. godine. Od tada nije bilo nikakvih ni pomaka ni trzavica,osim par puta najava hrvatske Vlade da će raspisati koncesije za istraživanje nafte i gasa u spornom morskom pojasu. Tadašnji  ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je uložio četiri protestne note i na tome se stalo. S vremena na vrijeme je išla priča da će se ići na Međunarodni sud u Hagu ili arbitražu ali bez konkretnih koraka i/ili odluka. Izvori Monitora u ranijim vladama Crne Gore (DPS) i Hrvatske (SDP i HDZ) kažu da je postojala neformalna saglasnost „da smo se dogovorili da se ne dogovaramo“, jer su obje strane bile zadovoljne privremenim Protokolom i javno ga hvalile da dobro funkcioniše.

Branko Lukovac, bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore, za vrijeme čijeg mandata je i dogovoren režim na Prevlaci, je u razgovoru za Deutsche Welle 2019. godine naglasio da su se obje strane tada odrekle maksimalističkih zahtjeva. „Crna Gora je prihvatila mišljenje Badinterove komisije, po kojem su nekadašnje međurepubličke granice u bivšoj Jugoslaviji postale nove međudržavne granice, pa je Prevlaka pripala Hrvatskoj“ objasnio je Lukovac. Dodao je da je Hrvatska, sa svoje strane, „popustila i nije tražila da morska granica ide sredinom ulaza u Boku kotorsku, kako je pravilo po Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora, i ostao joj je uzan pojas mora uz Prevlaku od nekoliko stotina metara“.

Ovakav sporazum je išao prije svega u korist Crne Gore jer je Hrvatska dobila svega nekoliko stotina kvadratnih metara mora (tzv. Plava zona) od Rta Konfin (gdje se završava kopnena međurepublička granica koja je kasnije postala državna) do Rta Oštro na ulazu u Boku. Mape pokazuju da je Crnoj Gori ostalo dvije trećine ulaza u zaliv. Da je granica na moru povučena ekvidistancom tj. linijom jednako udaljenom od obje obale, Boka više ne bi imala status unutrašnjeg mora već bi bila međunarodni zaliv jer bi granica išla sredinom zaliva. Na istočnoj strani srednje linije more je pliće, tako da bi za ulaz većih brodova u Boku oni morali koristiti hrvatsku polovinu ulaza ili ići samom graničnom linijom. Stoga je i bivši ministar Lukovac zagovarao u svoje ime „mišljenje je da bi ovo privremeno rješenje trebalo biti i konačno jer to odgovara Crnoj Gori a Hrvatskoj opet ostaje cijela Prevlaka kao i uzak pojas mora uz nju“ .

Radikalniji dio Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i opština Konavle, kojoj pripadaju Prevlaka i Rtovi Oštro i Konfin, su već duže vrijeme nezadovoljni ovim privremenim Protokolom i zahtijevaju povlačenje ekvidistance. Povod za redefiniciju stajališta im je dala politikantska rezolucija crnogorskog parlamenta prošle godine (i to baš na srbijanski mitomanski praznik Vidovdan) o genocidu u Jasenovcu (kojoj je dodat i Dahau i Mauthauzen – da se Vlasi ne dosjete). Rezolucija je pokrenuta od srbijanskog autokrate Aleksandra Vučića kako bi se usporile EU integracije Crne Gore i opet zemlja uvukla u srpsko-hrvatska istorijska prepucavanja. Formalni predlagači su bili Andrija Mandić, šef parlamenta i lider Nove srpske demokratije (NSD) i Milan Knežević, lider jednako vučićevske Demokratske narodne partije (DNP) koji su uslovili dalju podršku Vladi usvajanjem rezolucije. Lider PES-a i premijer Milojko Spajić je prije toga u Briselu obećavao da neće podržati rezoluciju, po tvrdnjama nekih diplomatskih izvora koje je prenio Jutarnji list ne bi li Crna Gora lakše dobila IBAR – zatvaranje privremenih i dobijanje konačnih mjerila za EU. Preovladalo je mišljenje u vladajućoj koaliciji, koje je i tada Monitoru nezvanično potvrđeno, da se „Hrvati tu ne pitaju“ (kada se radi o mogućnosti blokade EU puta) i da će velike zemlje o tome odlučivati.

Pogrešnost takvog stava je Crna Gora osjetila već krajem prošle godine kada je Hrvatska blokirala zatvaranje Poglavlja 31 (vanjska politika, odbrana i sigurnost). Hrvatska je dopustila zatvaranje druga tri poglavlja kao znak dobre volje. Prije toga se Crna Gora mogla jednostavno podsjetiti primjera Sjeverne Makedonije i blokade od strane Grka i Bugara. I sama Hrvatska je prije ulaska u EU imala od strane Slovenije devetomjesečnu blokadu zbog nerazjašnjene morske granice u Piranskom zalivu.

U međuvremenu je Podgorici ispostavljen i non-pejper sa spiskom zahtjeva koje Podgorica treba ispuniti da bi se izbjegle dalje hrvatske blokade. Premijer je pred međuvladinu konferenciju sa EU krajem godine shvatio da je vrag odnio šalu i ekspresno ustupio Dom kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi hrvatskoj zajednici na korištenje – što je bila i jedna od stavki non-pajpera.

Sada se, osim granice na moru, koja je odjednom postala aktuelna, pojavio i problem školskog broda Jadran – koji se u trenutku miloševićevske agresije na Hrvatsku zatekao na remontu u Tivtu. Osim Jadrana, Hrvatska traži i obeštećenje zatočenih logoraša u logoru Morinj koji je bio aktivan tokom rata, preimenovanje sportskog centra u Kotoru (navodno nosi ime jednog od zloglasnih stražara morinjskog logora) i procesuiranje drugih zločina tokom agresije 1991-1995.

Možda lideri PES-a i Demokrata sada ozbiljnije shvataju situaciju, i da Hrvatska zaista može zagorčati crnogorsku evropsku priču. Međutim, vučićevski blok partija u Skupštini (NSD-DNP-SNP-UCG) to ili ne želi vidjeti, ili ga jednostavno nije briga. Do sada je ovaj blok partija nebrojeno puta pokazao da Srbiju smatra „državom maticom“ i da  interesi braće Vučić i njihovih klanova (pod izgovorom borbe za Srpski svet) imaju primat nad crnogorskim interesima. Mandić je krajem decembra na Nova M televiziji ponovio raniji stav, kojim se pred jasenovačku Rezoluciju rukovodila Vlada, da “Hrvatska isto nije velika država da bi ona mogla sada nešto da blokira”. Mandić je i posprdno ustvrdio da blokada Poglavlja 31 nije bila zbog Jasenovca već non-pejpera gdje se Jasenovac „ne navodi“. Još prije toga, Mandić je u emisiji Happy TV kod Vučićevog propagandiste isto nastavio omalovažavanje sankcija koje mu je Zagreb uveo,rekavši da će ih Hrvati morati „ubrzo ukinuti“. Inače kada su održani razgovori 27.januara u Zagrebu Mandić je bio prisutan na proslavi Svetog Save u Skopju, koji je organizovala srpska zajednica u Makedoniji. I pored gostiju iz Srbije i Republike Srpske, čije zastave su istaknute na skupu, Mandić se nije potrudio da bude prisutna i crnogorska zastava. Naglašavao je priču o nemanju razlika između Srba gdje god živjeli.

Polovinom januara se glasnuo za režimski Tanjug i funkcioner NSD-a Jovan Jole Vučurović u reakciji na susret šefova diplomatija Ervina Ibrahimovića i Gordana Grlić Radmana, na školskom brodu Jadran u Baru i najavu dijaloga od 27. januara. Vučurović je poručio da je jedino otvoreno pitanje sa zvaničnim Zagrebom – Lora (logor u Splitu gdje je na monstruozan način ubijeno devet crnogorskih rezervista zarobljeno u Mostaru). Za Vučurovića je Grlić Radman „remetilac odnosa“, „dokazani antisrbin“ i „ekstremista“. Po njemu „ne postoji problem Morinja, jer tamo nikome nije falila dlaka s glave“, dok je Hrvatska postala država „na etničkom čišćenju srpskog naroda“.  Dodao je da „svaki dokument pokazuje da je Prevlaka teritorija Crne Gore“ ne trepnuvši. Ako ovakvi stavovi i vrijeđanja susjeda od strane Vučićevih političara ostanu bez reakcije zvanične vlasti (uključujući i da je Prevlaka i teritorijalno pitanje) onda je sigurno da će Albanija biti 28. članica EU. Do tada će se Crna Gora  vući u blokadi i međunarodnoj arbitraži.

Spajić i Bečić su na potezu.

Jovo MARTINOVIĆ