Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Hiljadarka na grani

Objavljeno prije

na

Dok premijer obećava brzo članstvo u EU i prosječnu platu od hiljadu eura, ministarstva finansija i ekonomskog razvoja najavljuju nova državna preduzeća i siromašnima dijele ulje iz državnih rezervi

 

Iako nekima izgleda kako Vlada, uz to što joj nedostaje podrška parlamentarne većine, nema ni jasnu predstavu o tome gdje i kako želi da povede ovu zemlju, premijer demonstrira nepokolebljivi optimizam.

„Ciljna godina kada bi Crna Gora trebalo da uđe u EU je 2024“, predočio je prije tridesetak dana Krivokapić da bi manirom iskusnog profesora koji motiviše svoje studente, saopštio „to se može desiti samo ako svi zasučemo rukave i shvatimo da nam je to jedini put ”. Bez dodatnih detalja. Osim što se dalo naslutiti kako je „potreban i dovoljan uslov“ da nas tim putem vodi ova vlada.

Potom je stiglo još dobrih vijesti. Poput one da u obećanu EU nećemo otići praznih džepova. Ako ova vlada bude trajala do 2028, znači dva mandata, prosječna plata u Crnoj Gori 2025. biće hiljadu eura, što je duplo više od trenutnog prosjeka, obznanio je premijer neki dan u Bijelom Polju. „Prije nekoliko nedjelja smo računali da će biti tako ako se ostvari samo 50 odsto od onoga što smo zacrtali“, ubjeđivao je Krivokapić prisutne, uz opasku da je svjestan odgovornosti za prvi put izgovorene riječi. I da se to može desiti, čak, i bez njega u premijerskoj fotelji.

Valjalo je provjeriti da li su obećanja predsjednika Vlade zasnovana na nespornim i provjerljivim činjenicama ili je, možda, to samo nastavak priče o paralelnim svijetovima u kojima svako ima pravo da izabere „realnost“. Najbliži saradnici Zdravka Krivokapića, kažu naši sagovornici, zaista djeluju kao da su ubijeđeni u brzi prijem Crne Gore u EU. Iako nijesu u stanju da pruže opipljive dokaze na kojima grade optimizam.

Možda mi ne razmišljamo o istoj EU, pokušava da „uravnoteži“ stvari jedan od naših sagovornika.

Priča o udvostručenju prosječne plate za četiri naredne godine počiva, čini se,  na istim osnovama. Premijer kaže kako je njegova tvrdnja proizvod računica  njegovog tima. Međutim, u zvaničnim dokumentima Vlade ne postoji ništa što bi moglo opravdati tvrdnju da će prosječna neto zarada u Crnoj Gori rasti za nekih 100 eura godišnje. U naredne četiri godine.

Koliko je to realno pokazuje podatak da je od 2012. do danas prosječna neto plata, o kojoj priča premijer Krivokapić, porasla za nepunih 150 eura. I da danas, prema zvaničnoj statistici, samo dva sektora – snabdijevanje električnom energijom (EPCG i njene ćerke firme) i finansijska djelatnost (banke i osiguravajuće kuće) imaju prosječnu zaradu veću od 900 eura. Platu manju od prosječne primaju zaposleni u poljoprivredi, prerađivačkoj industriji, komunalnim djelatnostima, građevinarstvu, trgovini, turizmu, ugostiteljstvu… To znači da prosječnu platu, uz IT i sektor finansija, „pumpaju“ zaposleni u državnoj administraciji, javnim službama i (pojedinim) državnim preduzećima.

Još je teže zamisliti put koji bi nas, u tako (pre)kratkom roku, doveo do promovisanog cilja. Trebalo bi makar udvostručiti BDP, otvoriti veliki broj novih radnih mjesta kako bi se smanjila enormna nezaposlenost koja koči rast zarada, i značajno povećati produktivnost. Konačno, i možda najteže, smanjiti zahvat države od poslodavaca i zaposlenih u realnom sektoru, kako bi se ta ušteda, potencijalno, prelila na rast zarada.

Dok maštamo o hiljadarci u prosječnom džepu, šta radi naša vlada? Nova vlast je u politici zapošljavanja „naslijedila“ predizborne manire DPS-a. Samo što je partijsku knjižicu zamijenila potvrda o učešću na prošlogodišnjim litijama. Resorna ministarka je, prema mišljenju nadležnog prosvjetnog inspektora, nezakonito smijnjivala direktore škola i vrtića. I u najavi eto novog, nepotrebnog i neplaniranog troška.

Ministar finansija i od svojih najbližih saradnika i MMF-a krije podatke o hedžovanju kineskog kredita za autoput, ali najavljuje formiranje novog državnog preduzeća. Montenegro Works će se baviti praćenjem i analizom finansijskog stanja u državnim preduzećima i stručnom podrškom u sprovođenju reformi radi efikasnijeg upravljanja, saopšteno je iz kabineta Milojka Spajića.  Zašto onda plaćamo menadžment, članove upravnog odbora, pravne i finansijske konsultante i dobar dio Vlade koja je već nadležna za rad tih preduzeća, ministar nije objasnio.

Ostaje da se nadamo kako njegov sljedeći potez neće biti formiranje državnih preduzeća koja će se baviti javnim nabavkama, tenderima, uzimanjem i vraćanjem kredita… Znamo kuda vodi taj put. EU i rast životnog standarda su u suprotnom pravcu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo