Povežite se sa nama

OKO NAS

HERCEG NOVI: POIGRAVANJE S POSLJEDNJOM VOLJOM JEDNOG DOBROTVORA: Uzaludna ljubav Nika Džanjevića

Objavljeno prije

na

Proteklo je devet godina od kada je Anketni odbor tadašnjeg saziva Skupštine Opštine Herceg Novi, kako stoji u izvještaju, poslije 39 održanih sjednica i više od godinu rada konstatovao da ,,jedna humana i iznad svega ljudska želja našeg sugrađanina, pokojnog Nika Džanjevića iz Igala, nije ispoštovana”. Međutim, kako tada, 28. jula 2009. godine, tako i dan danas, sva nepokretna imovina koju je Džanjević testamentom ostavio hercegnovskoj srednjoj školi Ivan Goran Kovačić u vlasništvu je trećih lica i nije privedena namjeni koju je svojeručnim testamentom, u koji je i Monitor imao uvid, penzioner iz Igala zavještao za pomoć učenicima svoga grada.

,,Rukovođen ljubavlju prema rodnom kraju i željom da pomognem siromašnim učenicima koji nemaju sredstava za školovanje, ja ovim svu svoju imovinu, kao i sva moja potraživanja koja se budu zatekla poslije moje smrti ostavljam – Gimnaziji Ivan Goran Kovačić u Herceg Novom, koju imenujem svojim jedinim nasljednikom, ograničenjem da se moja nepokretna imovina može prodati nikada, niti pak gotov novac trošiti već da se prihod od nepokretne imovine, kamata od gotovog novca mogu naplaćivati i upotrebiti samo za školovanje đaka Gimnazije u Herceg Novom”, stoji u drugoj tački testamenta koji je Džanjević svojeručno napisao u maju 1979. godine.

U istom dokumentu Niko Jova Džanjević, penzioner iz Igala, obavezuje svoga nasljednika, dakle srednju školu Ivan Goran Kovačić, da osnuje Zadužbinu Nika Džanjevića iz Igala, koja će u skladu sa tačkom dva testamenta, upravljati cjelokupnom zaostavštinom. Na osnovu toga testamenta, poslije smrti Nika Džanjevića preminulog u oktobru 1990. godine, Osnovni sud u Herceg Novom donosi Rješenje o nasljeđivanju (posl. br. 022890), kojim se nepokretnosti upisane u tadašnjim knjigama u K.O. Topla na česticama 232/3, 289, 252/4, i K.O. Sutorina na česticama 161/1, 160/2 i 32/96, kao i novac deponovan u Societe de banque Suisse Lousanne, dodjeljuju srednjoj školi Ivan Goran Kovačić. Po tom rješenju, a u skladu s testamentom, naznačeno je da se nasljednik ograničava u pogledu raspolaganja zaostavštinom i da ne može otuđiti nepokretnosti.

Međutim, prema svemu sudeći, a i tvrdnjama osobe koja je član školskog odbora roditelja i koja je željela da ostane anonimna i koja nam je i dala sve ove podatke, te nepokretnosti nikada nijesu stavljene u svrhu određenu testamentom, niti su, bez obzira na zakonske zabrane promjene titulara, u vlasništvu zakonskog nasljednika, odnosno Srednje škole Ivan Goran Kovačić.

Da je situacija takva potvrdio je i izvještaj Anketnog odbora: „Što se tiče nepokretne imovine, sedam katastarskih parcela više se ne vode na ostavioca, to jest nasljednika, već na druga lica, za koje se nije utvrdio osnov sticanja nepokretnosti”, stoji u izvještaju koji je potpisala tadašnja predsjednica radne grupe Anketnog odbora dr Nada Setečnić. U istom dokumentu, koji je u tadašnjem sazivu SO Herceg Novi, dostavljen odbornicima navode se i primjeri: ,,Primjer broj 1- plac u Igalu, veličine 2000 kvadratnih metara, ispod magistrale prešao je u privatno vlasništvo zamjenom zemljišta za plac koji je ustupljen kao opštinski, a ne zadužbinski. Primjer broj 2 – za katastarsku parcelu Topla 717/1 KO Topla u Igalu ne postoji dokumentacija da se utvrdi osnov sticanja. Primjer broj 3 – kat. parc. 374 KO Topla je primjer otuđenja nekretnine, nema prepisa lista nepokretnosti i neizvjesno je čija je to parcela. Primjer broj 4 – na djelovima kat. parc. u Njivicama, upis je izvršen na osnovu novog premjera izlaganja plana nekretnina, a ne na pravnom osnovu, tako da su se te katastarske parcele istopile i vode se na nove vlasnike.”

Jednostavno rečeno, sva nepokretna imovina Nika Džanjevića otuđena je na razne načine. Da bi se obavio ovaj važan posao, svakako je neophodna obrada eksperata pravne i geodetske struke, a biće posla i za opštinskog tužioca, ukoliko bude volje da se spasi ono što je pokojni Niko Džanjević s ljubavlju ostavio siromašnim đacima hercegnovske Gimnazije, navodi se u izvještaju, koji je 28. jula 2006. godine dr Nada Setenčić dostavila lokalnom paralamentu.

Naknadno se, po završetku rada Anketnog odbora, došlo i do saznanja da kod UBS banke u Švajcarskoj, postoje i obveznice kupljene u Luksemburgu i da njihova vrijednost iznosi oko 137.000 eura.

Naš sagovornik iz Odbora roditelja tvrdi da je škola raspolagala jedino gotovim novcem, a da joj ništa od nekretnina još nije pripalo te da još ništa nije privedeno namjeni.

Koliko se zaista poštuje testament igalskog dobrotvora? Šta je urađeno na vraćanju imovine zakonskom nasljedniku, odnosno Srednjoj školi Ivan Goran Kovačić? I ostala pitanja vezana za ovaj slučaj ostala su bez odgovora, jer iz resornog ministarstva nijesmo dobili odgovor iako su, na adrese šefice kabineta i PR službe Ministarstva prosvjete, ta pitanja poslata u srijedu 15. jula. Takođe, nikakav komentar nijesmo mogli dobiti ni od Moma Dragićevića, direktora hercegnovske Srednje škole Ivan Goran Kovačić, jer nije odgovarao na telefonske pozive.

Nebojša MANDIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo