Ivana Mrvaljević je neobična i uspješna glumica crnogorskog neba. Kao prva genaracija profesora Bore Stjepanovića, svoj glumački opus godinama plete kao gustu čipku, neprikosnoveno i hrabro. Posjeduje reference vrijedne svake hvale. Nosilac je repertoara Gradskog pozorišta u Podgorici, tumač antologijskih rola u komadima Centra za kulturu Tivat i osnivač NVO Teatar mladih Cetinje. Njen opus teatarskog stvaralaštva je od Šekspirove Komedije zabune (režija Jagoš Marković), preko Zauvijek tvoj, Bokeški D-mol, Betula u malu valu – Stevana Koprivice i Milana Karadžića, do raznih festivala, pedagoškog rada u Tivtu, Kotoru, Cetinju… Na djelu se dokazuje i kao uspješan producent. MONITOR: Začetnik ste ideje Reading room-a, otvorene biblioteke na Cetinju. Na kakav ste kulturni eho nagazili i kakva je prognoza ove izuzetne i nesvakidašnje ambicije?
MRVALJEVIĆ: Taj projekat, kao i mnoge ideje nastaju iz potrebe, tačnije one su neka vrsta mog revolta prema, po meni, vrlo nemaštovitom i neprimjerenom kreiranju kulturnog identiteta Cetinja. Grad koji posjeduje značajne resurse u domenu istorije, kulture, turizma, mislim da zaslužuje ozbiljniji tretman, ili makar promišljeniji. Estrada nas, kao kuga vreba na svakom ćošku, ali Cetinje mora ostati neinficirano. Još je nebestregani prostor i ima šansu da ostane, bolje reći postane oaza koja odiše umjetnošću. Reading room ima ambiciju, da reprezentuje pisanu riječ, kreativnost likovnih stvaralaca i umijeće poslenika iz domena dramskog i muzičkog stvaralaštva, a da li će je i ostvariti… E, tu vam odgovora nemam.
MONITOR: Ovih dana ste zauzeti s probama u novoj inscenaciji tivatskog pozorišta Novocento-Hotel Boka, Stevana Koprivice u režiji Đurđe Tešić. O kakvom je projektu riječ?
MRVALJEVIĆ: Vrlo ambicioznom. Hotel Boka, kultno mjesto, koje je postalo znak jednog vremena, društvena, politička i civilizacijska metafora, bio je svjedok i stjecište istorije i obilježilo čitavu jednu epohu. U svoje sobe primao je i kraljeve i generale, i političare, špijune, kurve i avanturiste. Terasa Boke ispratila je crnogorskog kralja Nikolu u izgnanstvo, bio joj je gost i jugoslovenski kralj Aleksandar, po njoj su šetali italijanski i njemački oficiri u Drugom svjetskom ratu, mladi partizanski oficiri nakon oslobođenja. Sa te terase zaliv je gledao i Tito, a onda je čitavo to kultno mjesto nestalo u zemljotresu, a zatim se nešto slično desilo samo desetak godina kasnije sa cijelom jednom velikom državom. I eto simbolike. Ali ona je u našoj priči background. Jer nije naša priča žal za prošlošću, niti istorijska razglednica.
Sloboda! To je poruka. Svi mi upravo živimo još jedno pasje vrijeme samo sa drugačijim okolnostima, nema rata ali, budimo iskreni, nema ni slobode. Svi su potkupljivi i svi olako odustaju od ljudskih principa. U ratu sami sa sobom, u borbi za puko preživljavanje… A naša pozorišna priča poručuje da su neprocjenjive ljudske vrijednosti sposobne da nadžive, svako vrijeme. Biti spreman i ne odustati od sebe, uhvatiti svoju herc minutu, pa si svakom vremenu naredan!
MONITOR: S obzirom na to da ste angažovana crnogorska glumica, koliko je to zanimanje profitabilno na ovim prostorima?
MRVALJEVIĆ: Mali je ovo prostor za ozbiljno bavljenje glumačkim poslom. Ako ste profesionalac i ako živite od svoje profesije teško da će vas Crna Gora zadovoljiti. Najmanje je bitno koliko je profitabilno. Zapravo nije uopšte… To je posao koji se ne može raditi ako se ne voli, koji vas inficira, kome ste do kraja posvećeni. „Plaćaju te da se igraš!”. E kad bi te još dostojno platili…
Međutim, ova sredina zna često i da nametne osjećaj da se bavite nebitnom profesijom. Kada čujete da se ljudi zaposleni u kulturi nazivaju štakorima koji samo troše opštinski budžet. Kada direktor jednog nacionalnog teatra naziva pozorišnu predstavu igrankom koja potroši toliko i toliko. Kada karta za pozorišnu predstavu košta manje nego ulaz u folkoteku. Ma nije ovo sredina zrela da shvati značaj teatarskog čina. Razuđenih, svega 600 hiljada stanovnika jedva da interesuje pozorište, mnogi nemaju vremena da ga posjete, mnogi još malograđanski misle da to nije za njih i da neće tamo ništa razumjeti. Za nove generacije pozorište je dosadno, a onih koji znaju i cijene teatar i koji su ga željni je malo pa se nema ni za koga igrati. I tako, iako angažovana, tražim dodatnu zanimaciju i kao i mnogi angažovaniji od mene imam višak slobodnog vremena. A svakom glumcu je najteže kada ne radi.
MONITOR: Kako objašnjavate činjenicu da nema ni pozorišne ni filmske kritike u Crnoj Gori?
MRVALJEVIĆ: Kritika!? Pa, to se i samo kao riječ u Crnoj Gori teško podnosi. Ovdje ide ono ,,Ja tebi serdare, ti meni vojvoda!” I tako sve u krug.
Dakle, mislim da je to u prvom redu problem mentaliteta. Kritika se shvata lično, ne profesionalno. Zatim, nedovoljno se radi, pa je svako ostvarenje osuđeno na uspjeh i ako objektivno svako i nije baš za pohvalu.
MONITOR: Bili ste umjetnički direktor Kraljevskog pozorišta- Zetski dom na Cetinju. Oformili ste akademsku scenu Art, pa ipak napustili tu funkcionersku poziciju, po mnogima iz nepoznatih razloga. Šta je pravi razlog Vašeg odlaska?
MRVALJEVIĆ: Tu poziciju sam od početka shvatala kao izazov i priliku da se oprobam i u takvoj vrsti angažmana. I zahvalna sam na tom iskustvu. Ali se nisam zaklinjala na vjernost cijelog života. Bila su potrebna mnogo ozbiljnija finansijska sredstva od onih kojima sam raspolagala. Trošila me je želja, a mogućnosti su bile miljama ispod nje. Smatrala sam da mi je isuviše rano prihvatiti kompromis, pognuti glavu i praktično ustoličiti se ili tačnije otići u penziju. Kao glumici nedostajala mi je scena, a igrati i voditi teatar kvalitetno nemoguće je pa i da nije u pitanju konflikt interesa, na koji mnogi i ne obraćaju pažnju. Sve u svemu, bila je to avantura na koju sam vrlo ponosna. Što zbog projekata koji su urađeni u tih godinu i po, što zbog prepunog gledališta, što zbog iskustva koju mi je donijela.
MONITOR: U domaćoj producentskoj kući MM Production ste izvršni direktor. Koji su Vaši rezultati i da li nezavisna produkcija može da ,,fercera” bez pomoći države, odnosno Ministarstva kulture?
MRVALJEVIĆ: Nema MM Production ambiciju da bude strašno bitna da bi je finansiralo Ministarstvo kulture. Ona je i osnovana sa namjerom da se u njoj rade komercijalni projekti, oni koje će donatori imati interesa da finansiraju, a koje će publika zbog dobrog i zabavnog koncepta rado gledati. Mislim da i treba da ostane nezavisna, da sačuva dobre interesne linkove i sa autorima i sa televizijskim i produkcijskim kućama. Po meni to je sasvim dovoljno i legitimno opravdanje da postoji. Za dvije godine, koliko postoji, pod njenim imenom urađena je TV serija To toplo ljeto! u koprodukciji sa Radio televizijom Republike Srpske i kompanijom Pink International, nekoliko muzičkih i reklamnih spotova i TV film „Pare ili život” čija je premijera zakazana za 7. maj.
MONITOR: Idete u Italiju na studije produkcije, s tendencijom povratka ili nas trajno ostavljate na cjedilu?
MRVALJEVIĆ: Da. Na Universita degli Studi di Torino sam upisala Master za kinematografsku i televizijsku produkciju i od oktobra sam u Italiji.
Nisam ni prva ni posljednja koja želi da se oproba na nekom drugom prostoru. Kroz rad u Teatru mladih, Zetskom domu i MM Production-u shvatila sam da me interesuje proizvodnja u umjetnosti. Dobila sam šansu, da spojim znanje i iskustvo sa onim što ću tek naučiti i tako postanem kompletan autor. Imam tendenciju da prije svega pokupim znanje, usavršim jezik, provedem neko vrijeme u inostranstvu, a to vraćam li se ili ne – zavisi. Pa i ako se ne vratim sigurna sam da ne ostavljam nikog na cjedilu. Znate onu staru crnogorsku. Jedna usta, i to lajava manje!!! Na žalost, ovo je i dalje prostor sa koga se odlazi u potrazi za boljim….
Potop, pa barka
MONITOR: Šta je po Vama potrebno učinjeti da se na našoj kulturnoj mapi stvari slože po hronološkom redu. Ko treba da ,,kosi” a ko da ,,vodu nosi”?
MRVALJEVIĆ: Prvo jedan potop, pa Nojeva barka, pa sve iz početka! I da opet nisam optimista da bi se mi sujetni Crnogorci mogli dogovoriti ko će vodu nosit’, a ko kosit’! Šta ćete! Mala zemlja, a mi genijalni! Šalu na stranu, kuditi neću jer samo pretpostavljam koliko je teško u isto vrijeme sačuvati već stvorene kulturne vrijednosti vrijedne poštovanja i ispravno ih usmjeriti u savremenije tokove, a pri tom stvarati nove, na istom ili višem nivou koje će ponosno nositi etiketu Made in Montenegro! Znam samo da predstoji mnogo rada, a nadam se da neće biti uzaludan! Imamo ozbiljne autore, naročito u likovnoj umjetnosti. Postojanje i rad Crnogorskog simfonijskog orkestra je za svaku pohvalu. Najveći je haos u pozorišnoj umjetnosti, a najveća šteta nepostojanje nacionalne kinematografije.
Jezička barijera
MONITOR: Ima li nade za crnogorskog umjetnika u nekom istočno-evropskom ili mediteranskom projektu, ili smo ipak (samo) zarobljenici domaćeg govornog područja?
MRVALJEVIĆ: Jednom prilikom Milena Dravić nam je rekla ,,Meni je i Jugoslavija bila mala. Deco, kako li je tek vama!?” Istina je da smo klaustrofobični i da mnogi problemi proističu iz toga. Umjetnost ne trpi sužavanje ni prostora ni vidika. Istina je da nas glumce jezička barijera zaista onemogućava, a naročito u pozorištu, da se profesionalno oprobamo na nekom drugom prostoru. Ali svijet svakoga dana sve više postaje jedan prostor. Internet revolucija učinila je mnogo toga bližim i razumljivijim. Čitav svijet sada govori jednim jezikom. Ja vjerujem da ima nade za buduće generacije crnogorskih glumaca, kojima ja na žalost ne pripadam.
Marija ČOLPA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice