Kada je juče taj dječak došao sa svojim roditeljima u goste kod nas, nisam mogao ni sanjati da će već danas on biti moja jedina nada! Dok ne dođe onaj strašni bradonja koji me je ugrabio i zatvorio u ovaj mračni bagažnik od svog – moram reći: užasno smrdljivog auta! – pokušaću vam ispričati kako sam došao u ovaj užasan i bezizlazan položaj! Najprije, da vam se predstavim ja sam pas, iz grupe ,,španijela” a ne ,,terijera”, kao što neupućeni pogrešno misle, podgrupa ,,bishon”, rasa ,,maltezer’. Mi imamo drevno porijeklo. Uglavnom nas povezuju sa ostrvom Malta – odatle i naše zajedničko ime! – jer su pronađeni dokazi da smo tamo živjeli oko 1.500 godine prije onoga što vi ljudi nazivate ,,naša era” iako to možda i jeste ,,vaša” ali nije i ,,naša” era – mi psi svijet ne dijelimo na ,,naš” i ,,vaš”, još manje na ,,naš” i ,,njihov” – mi znamo da sve što je živo ima jednako pravo na život i da život nije ni nov ni star nego prosto – vječan! Jedni misle da mi potičemo sa ostrva Malte, drugi nas povezuju sa ostrvom Melidei ili Melitei, koji njegovi žitelji zovu Mljet, u Jadranskom moru, treći tvrde da smo porijeklom iz drevnog Egipta, jer su tamo pronašli crteže sa našim portretima… a ja vam kažem da sada nemam vremena za tu priču jer sam u ozbiljnom škripcu! Mi smo slavna rasa – samo da vas podsjetim na rimskog pjesnika Markusa Valeriusa Martiala, koji je o mom pretku (onom koji se brinuo o Publiju, guverneru Malte), napisao jedan od svojih najčuvenijih epigrama, znate onaj: ,,On je veseliji od Katulovih vrabaca, čišći od golubovog poljupca, skupocjeniji od dragulja Indije…” Ne, nisam pogriješio! Moj predak se brinuo o guverneru Publiju, a ne obratno! Mi psi smo tu da se brinemo o vama, da vas čuvamo, smirujemo, razvedrimo – nije lako s vama, ali mi se nikada ne žalimo.

Moram vam ovo ispričati, da biste znali koliko će biti veliki gubitak ako mi se nešto desi i ako me taj dječak kog sam tek juče upoznao i odmah mi se dopao, ne spasi od ovog lošeg bradatog lopova! Našu inteligenciju, dobrotu, ljupkost, veselu narav u stara vremena opisali su Kalimah i Aristotel, Strabon i Plinij, Klement Aleksandrijski i doktor Kaijus, lični liječnik kraljice Elizabete 1570. godine, a od tada do danas ne zna se ni broj…

Toliko pametan, a tako glupo sam upao u ovu nevolju! Moje ime je ,,Hepi” – i ja sam zaista uvijek veseo, razdragan, a to znači, ipak ponekad i nepromišljen! Kada je juče došao taj pametni dječak kog sam odmah, na prvi pogled zavolio, ja sam sasvim nepromišljeno iskoristio priliku i sakrio se napolju, izvan mog dvorišta. Htjeo sam da zbunim tog pametnog dječaka jer me je lako nalazio gdje god bih se ja sakrio. Ja sam majstor u igri skrivača, ali on me je odmah otkrivao, kao radarom! I zato sam se provukao kroz ogradu, ali tu me odmah zgrabio svojim ručerdama ovaj opasni razbojnik, tako da nisam stigao ni zalajati ni zaskičati, kad me je ubacio u bagažnik svog smrdljivog auta. I sada se koncentrišem na tog pametnog dječaka i ponavljam mu bez prestanka: ,,Nađi me, nađi me, nađi me! Ja sam tvoj Hepi! Tu sam! Tu sam! Ja sam tvoj Hepi! Nađi me!”

Mi psi imamo mnoge tajanstvene sposobnosti kojima se vi ljudi čudite, ali koje vi, kao što sam vjerovao, nikako ne možete posjedovati! Ovaj pametni dječak me je razuvjerio! Ne znam kako, ali on je na crvenom semaforu istrčao iz auta mog ,,konzula Publijusa”, o čijoj porodici se ja sa tolikom pažnjom brinem, ( a brinu se i oni o meni jednako nježno!), i počeo lupati po poklopcu bagažnika i vikati iz sve snage: ,,Hepi! Hepi!” Pitam se kako je znao da sam tu u tom mračnom bagažniku!? Jer, koliko je nama psima poznato – za takvu ljubav koja nas vodi prema vama kada se vi negdje izgubite – vi ljudi jednostavno niste sposobni! Sada, kada me je taj dječak pronašao, ne samo da se zovem ,,Hepi” nego sam zbilja veoma hepi, srećan i presrećan! Možda ipak u vama nije sasvim ugašeno ono najvažnije u životu, ono čemu vas mi pokušavamo naučiti: bezrezervna, potpuna ljubav, ljubav iz sve snage, kojom se voli onako kako sam ja zavolio tog dječaka i onako kako je on zavolio mene!

Ferid MUHIĆ