,,Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu i Maksa Ćatovića. Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum….“ Ostalo je istorija
Mirno nikšićko jutro. Na kafi sa Halidom Bešlićem nakon njegovog sinoćnjeg nastupa u ovom gradu. Prija društvo čovjeka čije ime je sinonim za dobrog pjevača, dobrog čovjeka i dobrog prijatelja. Muzičara kojeg vole, bez razlike na godište, pol i zanimanje. I kafanske meraklije, i akademici. Njegov rad vole i poštuju kako kolege tako i vjerna publika. Halid- pjevač, legenda.
Razgovaramo o njegovoj muzici, dugogodišnjoj karijeri, porodici i prijateljima. O rodnoj Romaniji, dragoj Miljacki i našem Sarajevu… Stolu na terasi, za kojim sjedimo, prilazi dječak sa majkom. ” Naravno”, predusretljivo odgovara Halid na molbu za fotografisanje, uz šarmantni osmjeh tako karakterističnim za njega. Za novine rijetko govori. Kaže da je o njemu sve već rečeno i napisano.” Ponovićemo gradivo” našalim se…Odaje utisak skromnog i toplog čovjeka.
Rođen je u mjestu Knežine na Romaniji 1953. Nastarije je dijete majke Behare i oca Muje. Četiri sestre, sa kojima je rastao, nisu ga razmazile. Živjelo se skromno i lijepo. Očeva plata poslovodje u lokalnom šumskom gazdinstvu i mala bašta pored kuće, prehranjivala je porodicu Bešlić. Medenjak ili kocka čokolade bile su rijetke poslatice, ali djetinstvo uz rijeku i polja Romanije zauvijek su ostala u Halidovom sjećanju. Rado je pjevao, lijepo pjevao, ali tome niko nije davao značaj .” Na Romaniji su znali za gusle i šargije…” sjeća se Halid. Pjevao je ponekad na priredbama u lokalnom Domu kulture. A, gotovo stalno, lupkajući prstima po stolu davao sebi takt i pjevušio.” I onda neko kaže, ajde prestani malo. Valjda sam im bio dosadan”.
Sa četrnaest godina preselio se u Sarajevo i upisao srednju školu. Grad koji će zavoljeti i koji će njega zavoljeti i za koji će reći: ” Sve će proći, Sarajeva će biti” . Smijeh prati njegove riječi : ” Moje rodno selo bilo je daleko u to vrijeme četiri sata od Sarajeva. Makadam, a svaka kuća stanica. Danas se do grada stigne za 45 minuta”. Staru kuću u rodnom kraju obnovio je. Danas uglavnom živi u Semizovcu pokraj Sarajeva. Uz kuću, na imanju Bešlića, nalazi se i benzinska pumpa i hotel. Prostori koje daje u najam, ali gdje voli popiti jutarnju kafu i prelistati novine.
Početkom sedamdesetih oblači uniformu, tada obavezne, Jugoslovenske narodne armije. Dvadesetogodišnji Halid služi narodu u Obrenovcu. Po talenatu, mlade vojnike razvrstavaju u razne sekcije. Muzičke, sportske, gimanstičke… Halid pjeva Natoči vino djevojko lijepa…, pjesmu Nikole Karovića. Kapetan Vlahović, Crnogorac, zadužen za selekciju mladića, oduševljen je.” Taj Vlahović je bio sudbinski čovjek u mom životu”, kaže Halid. Rasporedjen je u vojni orkestar. Halidovi vojnički dani protekli su uz pjesmu i nastupe. Klesao je i isklesao i glas i nastup, naučio da prati orkestar i da stoji pred publikom. ” I svaki put bih, kad je kapetan bio prisutan, otpjevao bih Karovićevu pjesmu. Sjećam se crvenio je od oduševljenja…”
Iz vojske opet u Sarajevo. Pet godina pjeva po kafanama. ” Raja me voljela. Pjevao sam u svim djelovima grada, na Ilidži, u Nedjarićima, Pionirskoj dolini na Koševu“ . Pjeva šlagere, romanse, starogradske, sevdalinke…“Tu sam se baš izbirikao. Pročulo se da sam dobar i počeli su da me pozivaju.” Gostovanje u zeničkom zatvoru sa Zaimom Imamovićem i harmonikašem Jovicom Petkovićem prvi je je Halidov nastup sa zvijezdama.
Onda je krenulo. Gazda restorana u kojem je Halid pjevao, David Mandić, inžinjer po struci, napisao je riječi za pjesmu Ne budi mi nadu, muziku Nedžad Esadović, a sarajevski Diskoton, te 1979. snimio Halidovu prvu singlicu. Dvije godine kasnije Halid snima i prvi album, ali prepoznatljivot na području cijele bivše Jugoslavije počeće objavom albuma Dijamanti.
” Bio sam u beogradskom Interkontinentalu. Društvo za stolom u auli hotela uz flašu viskija pjeva moju pjesmu Neću, neću dijamante. Pogledam i prepoznam Čolu ( Zdravka Čolića prim.op.) i Maksa Ćatovića .Halide, od danas si zvijezda, rekao sam samom sebi. Pjesma je napravila veliki bum…Sledeće godine snimio sam još bolji album Zlatne strune…”, priča Halid Bešlić.
Ostalo je istorija. Malo kome nepoznata na ovim prostorima. Dvadeset albuma, osam singlova, sedamnaest kompilacija… Halid Bešlić puni sale po gradovima bivših jugoslovenskih republika. Rekord održanih koncerata u Zagrebu, najprodavaniji koncert u Ljubljani, ulaznice za nastup u Sarajevu 2013. na stadionu rasprodate par sati nakon puštanja u prodaju, nastup pred 15.000 gledalaca u Sloveniji, u Beogradu, Skoplju…Rado vidjen gost i u Kanadi, Americi, u evropskim prijestonicama…Njegovi hitovi Malo je malo dana, Miljacka, Prvi poljubac…znani su i onima koji ovu vrstu muzike ne slušaju… A kad se spoje stolovi i tambure zatrepere, Halidove pjesme neizostavne su.
On sam sve rjedje je u kafani. Nekad se znalo popiti i zapjevati sa rajom. Ali, prijatelji odlaze. Ostaju sjećanja na drage – Kemu, Davorina, Mirzu Delibašića, Nijaza Durakovića… I obilje anegdota.” Nikad nisam vidio čovjeka koji je postojao pametniji što je pijaniji kao Sidran. Misli mu dublje, čudo jedno.“
Jednom, tako, u sobi u Salzburgu, sjede Sidran, Tifa i Halid. „ Volio sam da sjedim sa pametnim ljudima. Sidran nešto priča, a Tifa, nestrpljiv, upada i svo vrijeme ponavlja čika Avdo, čika Avdo…On mu veli, gledaj kako Halid umije da sluša. A, umio sam da slušam ”, priča Halid. Sve je manje onih sa kojima se družio i koje je rado slušao. I sve su rjedje sjedeljke. Odlazi raja. Zauvijek.
Par mjeseci prije početka rata u njegovoj dragoj Bosni, Halid je na radu u Njemačkoj. O tome nikad ne govori, ali Sarajlije i Bosanci nisu zaboravili, brojne koncerte na kojima je u to vrijeme pjevao, ili ih organizovao u dobrotvorne svrhe. Onda 1994.godine, još uvijek ratne, vratio se Halid u grad. ” U Sarajevu su mi sva raja, a ja ovamo…”, razmišljao je. Prijatelji, Miro Lazović, Davorin Popović i Mirko Pejanović preko UNPROFOR-a omogućili su mu da udje u opkoljeno Sarajevo.
” Mislio sam, idem makar poginuo. I danas kažem, svi se mi moramo poklopiti ušima kad je Sarajevo u pitanju. Taj užas. Sjećam se, kad sam ušao u grad te 1994., pomislio sam, pa ovo je Hirošima.Ali, izdražalo je Sarajevo. Fala Bogu, to je iza nas i valjda se nikad ponoviti neće. Mora se živjeti…”
U grad je ” ušao” sa 100.000 njemačkih maraka.Novac koji su familija i prijatelji poslali svojima. I dijelio je Halid u sarajevskom FIS’u. Uz lične karte da sve prodje bez mrlje.
” Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, radije nego kao dobrog pjevača” način je na koji živi. Sa Suprugom Sejdom je od 1979.godine kad je zaprosio.
” Bio sam jaran sa njenom sestrom, danas mojom svastikom.Pozvala me na ručak kod svojih.Čim sam je vidio pomislio sam, evo meni žene za kuću. Jel’ dobra ova…”, smije se glasno Halid.
Djed je postao 2014. To mu je bio, kaže, jedan od najsrećnijih dana u životu. Sin Dino i snaha Mahira, dobili su blizance Lamiju i Belmin Kana.
” Pjevaću dok živim…” kaže na rastanku. A mi njega pratimo njegovim riječima: ”Taze pozdrav Sarajevu”.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice