Povežite se sa nama

MONITORING

Grandiozni Srđan

Objavljeno prije

14 godina

na

uob-srdja-kovacevic-3

Srđan Kovačević, predsjednik borda Elektropivrede CG prošle je nedjelje od predsjednika Filipa Vujanovića primio nagradu Privredne komore za, ni manje ni više – društvenu odgovornost. Predsjednik Privredne komore Velimir Mijušković objasnio je da ta nagrada promoviše praksu koja „polako ide od društveno dogovorenog ka društveno odgovornom poslovanju”. Odnos koji je Elektroprivreda Crne Gore pokazala „u tom smjeru”, ustvrdio je Mijušković, preporučio ju je za laureata.

ČUDO – VEĆ VIĐENO: Malo je neobična odluka da se nagrada za društveno odgovorno poslovanje dodijeli kompaniji za koju je utvrđeno, pravosnažnom presudom, da je od svojih potrošača nezakonito prisvojila 39 miliona eura. Koje još nije vratila. I kompaniji čija je uprava, i pored tog saznanja, na sve načine pokušavala da poveća cijenu struje za nestvarnih 80 odsto. Hvališući se pri tom da im je poslovanje po važećem cjenovniku tokom prošle godine donijelo profit veći od 15 miliona eura.

Možemo stvari posmatrati i ovako: Privredna komora Crne Gore odlučila je da, kao društveno odgovornu, nagradi kompaniju čiji je mendžment u završnom računu za 2009. godinu od akcionara i poreznika prikrio profit od 10,81 miliona. To piše u izvještaju izabranog revizora.

Nešto slično se desilo samo kada je KAP poslovao sa rekordnim dobitkom (2007. godine), a njegovi menadžeri sakrivali dobijeni novac, umjesto da ga reinvestiraju, podijele akcionarima ili makar prijave poreznicima. Emisari Olega Deripaske nijesu dobili nagradu Komore, već sudsku presudu koja je potvrdila privredni kriminal. Nekažnjen, doduše.

Elektroprivredi i Kovačeviću među prvima nagradu je čestitao Milo Đukanović, doskorašnji premijer i predsjednik vladajuće partije.

Tako što nijesmo imali prilike da vidimo još od 2007, kada je Đukanović, jednako srdačno, čestitao prijatelju Stanku Subotiću dodjelu, jednako prestižne nagrade Američke akademije za uslužne djelatnosti.

ČAST I VLAST: Đukanović možda nije ni došao na svečanost Privredne komore da bi Kovačeviću i EPCG čestitao nagradu, već da nazdravi poslu sklopljenom koji dan ranije. Iz njega je Elektroprivreda izašla bogatija za 20-tak hiljada akcija ili tri odsto vlasništva Prve banke kojom, da se pomene, gazduju Milo i brat mu Aco Đukanović. Dok je račun EPCG ostao kraći za neka tri miliona eura.

Vratiće se. Tako kaže Srđan Kovačević ponavljajući da je ulaganje u Prvu banku „dugoročno gledano dobra investicija za EPCG”.

Odluka de se investira u Prvu donijeta je, bukvalno, u posljednjem trenutku, kao da 17-ta emisija akcija Prve banke nije trajala rekordnih godinu dana. Da bi se, makar formalno, ispunila propisana pravila i novac EPCG uplatio na vrijeme, Montenegroberza je 19. aprila morala vanredno produžiti rad za dva sata. To svjedoči koliko je „dugoročna investicija” Elektroprivrede bila planirana i osmišljena.

Prije tri godine, dok je Prva banka – žarila i palila finansijskim tržištem, iz dana u dan upadajući u sve veće nevolje i prijeteći da za sobom povuče i znane i neznane, u njenom bordu sjedio je i Srđan Kovačević. Tamo je, zvanično, zastupao interese EPCG koja je u banci imala manje od 10 odsto akcija. Kovačević je krajem ljeta 2008. napustio bord Prve. Ipak je, nedugo zatim, boravio u dvodnevnoj posjeti Abu Dabiju i tamošnjoj vladarskoj porodici Al Nahijan koja je slovila kao budući strateški partner braće Đukanović u Prvoj banci. O čemu je Kovačević razgovarao sa domaćinima ostalo je nepoznato, ali se zna da su bogati Arapi zaključili da je ponuđeno partnerstvo u Prvoj banci za njih prevelik i prerizičan zalogaj. Kriza je.

Kovačević nije mislio tako. Pogurao je odluku da EPCG, u godini koju je završila sa skoro 18 miliona eura gubitka, sa šest miliona učestvuje u dokapitalizaciji Prve banke. Ulog EPCG u akcijskom kapitalu Prve porastao je sa 9,5 na 18,2 odsto.Cilj tog posla bio je da se prikupi kapital dovoljan da posluži kao garancija za državni kredit od 44 miliona eura koji je Banci obezbijedio tadašnji ministar finansija Igor Lukšić.

„Da li je Elektroprivreda trebalo da dozvoli da Banka propadne i da izgubi 2,6 miliona akcijskog kapitala, plus tri miliona deponovanog novca”, čudio se Kovačević pokušavajući da svoju odluku opravda i bespredmetnom pričom o mogućem gubitku depozita. Kovačević je tada najavio prodaju akcija za dva, tri ili šest mjeseci uz dobru zaradu i kazao: “Vrijeme će potvrditi ili će nas negirati”.

Od tog poslovnog promašaja ima 30 mjeseci, akcije Prve banke ne mogu se prodati ni po nominalnoj cijeni po kojoj ih je EPCG tada kupila. Kovačević i dalje sipa tuđi novac u jamu bezdanicu.

Tek što je na račune EPCG u Prvoj banci legao novac dobijen od A2A, uprava Elektroprivrede odlučila je da Prvoj da 10 miliona eura kredita, koji će, gotovo je izvjesno, nakon pet godina biti pretvoren u akcijski kapital. Potom je, na početku pomenute 17-te emisije akcija, EPCG riješila da uloži 1,8 miliona kako bi sačuvali postojeći procenat kapitala. Kada se pokazalo da ostali akcionari nijesu spremni, ili nijesu kadri da zagrizu koliko se od njih očekuje da bi emisija bila uspješna, ponovo je priskočila EPCG i svoje učešće u akcijskom kapitalu jedne od najproblematičnijih banaka na Balkanu podigla na preko 20 odsto.

„Sada smo praktično na kraju puta i ovom dokapitalizacijom banka je izašla iz svih problema i počinje normalno da posluje”, pohvalio se Kovačević dan ili dva prije nego što je primao čestitke Mila Đukanovića. Opet je ponovio da je EPCG i ta tri miliona uložila u Prvu kako bi zaštitila svoj akcijski kapital.

Računica je ova: EPCG je, braneći 2,6 miliona akcijskog kapitala, u akcije Prve banke usula više od 20 miliona eura. Za njih danas ne može dobiti ni 10. Istovremeno, na računima Prve drži 60-tak miliona eura dobijenih dokapitalizacijom, dok njeni menadžeri objašnjavaju da modernizacija distributivne mreže EPCG kasni zbog zadocnjelog kredita dobijenog od Svjetske banke.

KO ZNA – ZNA: Višak optimizma i obećanja utemeljena samo na tome što lijepo zvuče Kovačević je, izgleda, naslijedio od svog profesionalnog mentora – Branimira Gvozdenovića.

Saradnja je započela krajem posljednje decenije prošlog vijeka, kada je Gvozdenović bio prvi čovjek Sekretarijata za razvoj, a mladi Kovačević jedan od njegovih najbližih saradnika. Dok je Gvozdenović, kao predsjednik borda, gazdovao Elektroprivredom, Kovačević je postao direktor Prenosa. Kada je Gvozdenovića 2005. Zakon o konfliktu interesa natjerao na odstupnicu iz Odbor direktora EPCG, Kovačević ga je tamo zamijenio. Iste godine, na Gvozdenovićev prijedlog, tada 35-to godišnji Kovačević imenovan je za izvršnog direktora EPCG.

Kovačević je ponudio ostavku kada je uprava EPCG došla u sukob sa Gvozdenovićem, koji je kao ministar ekonomije insistirao da se Deripaskinom Rusalu proda pljevaljski termoenergetski kompleks, dok su iz EPCG zagovarali njegov razvoj pod državnim okriljem. Gvozdenović i Đukanović nijesu htjeli ni da čuju.

Vrijedi podsjetiti da je Kovačevića i tadašnjeg predsjednikom borda Radomira Milovića, Odbor direktora EPCG u maju 2008. zadužio da vodi tim koji će pripremiti spajanje Termoelektrane sa Rudnikom uglja i izgradnju drugog termo-bloka. Tada je bilo jasno da premijer Đukanović nije zagovornik te ideje, ali su je čelnici EPCG gurali potpomognuti podrškom javnosti. A onda, krajem juna iste godine, Vlada je na Skupštini akcionara promijenila sve svoje članove upravnog odbora. Ostao je samo Kovačević – novoimenovani predsjednik Borda. „U Odboru direktora je došlo do većih promjena”, kazao je. A on ne bi komentarisao volju većinskog vlasnika.

Kovačević je probleme EPCG uočavao brzo i obećavao rješenja. Epilog je, međutim, bio veoma sličan “slučaju Prva banka”.

EPCG po visini gubitaka na mreži godinama drži evropski, ako ne i svjetski rekord. Još 2004. Kovaćević ukazuje da ti gubici prelaze 20 odsto „od čega su oko deset odsto tehnički, a druga polovina je krađa”. I najavljuje njihovo smanjenje.

Krajem naredne 2005. godine, kao izvršni direktor EP saopštio je da su ti ,,gubici veoma visoki, oko 24 odsto”. Opet najavljuje smanjenje, kontrolu radnika EPCG, poziva u pomoć MUP i pravosuđe. U oktobru sljedeće godine EPCG saopštava da su gubici na njenoj prenosnoj i distributivnoj mreži oko 26 odsto.

Naredne godine, Kovačević se pohvalio kako su gubici sa 29 stjerani na 22,8 odsto, najavljujući njihovo smanjenje na 10-12 procenata. Konačno, zimus su zvaničnici A2A, koji sada upravljaju EPCG, kao svoj najveći uspjeh u prošloj godini naveli podatak o smanjenju gubitaka na mreži – sa 23 na 20 odsto. Ujedno, nenaplaćena potraživanja EPCG , su se sa 105 miliona eura iz januara 2006. godine popela na približno 170 miliona krajem prošle godine. Mislite li da je neko odgovarao zbog toga?

RAČUNDŽIJA: Kada je KAP prodavao aluminijum po cijeni od 3,5 hiljade dolara za tonu, a EPCG na taj način prihodovala dodatnih 20 miliona eura u 2007. godini – manadžment je dijelio nagrade. Kada su obilne padavine uslovile povećanu proizvodnju – menadžment je dijelio nagrade. Kad je gubitak porastao sa osam na 18 miliona – menadžment nije dijelio ništa. Niti je pominjao odgovornost ili kazne. Umjesto toga Kovačević je znao da stanje u svojoj kompaniji i laicima predoči jasno a opet stručno utemeljeno. „Ako bude kiša, restrikcija vjerovatno neće biti”, rečenica je koju makar dva puta godišnje izgovori prvi čovjek Elektroprivrede.

Teško je, uostalom, ispriječiti se na profesionalnom putu čovjeku koji je, 2009. godine, zapisao: „Za EPCG sada 100 miliona eura vrijedi mnogo više nego prošle godine 150 miliona eura”. Citat je u novinama EPCG objavljen u isto vrijeme kada je Kovačević ostatak javnosti ubjeđivao da je potpuno opravdano to što on sa 80 brani stari ulog od tri miliona eura.

Sada Srđan Kovačević ima potvrdu da je društveno odgovoran. Nekome.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

PRIVATNA SVOJINA PREPREKA VELIKIM INVESTICIJAMA NA PRIMORJU: Samo Luštica državna

Objavljeno prije

3 dana

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

Vlada  nema na raspolaganju dovoljno veliku lokaciju na Crnogorskom primorju, na kojoj je država jedini vlasnik zemljišta, sa kojom bi mogla da uđe u aranžmane za razvoj turizma i nekretnina. Sve neizgrađene atraktivne lokacije duž primorja dijelom su privatizovane tokom proteklih godina iščekivanja strateških stranih investicija

 

 

„Nove investicije tamo gdje su poželjne“ – ovim riječima pozdravio je premijer Milojko Spajić usvajanje Predloga zakona o potvrđivanju sporazuma o saradnji Vlade Crne Gore sa Vladom Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, koji su dobili podršku većine od 46 poslanika u crnogorskom parlamentu.

„Potvrđivanjem Sporazuma o ekonomskoj saradnji sa UAE, Crna Gora dobija samo šansu da razvija projekte u oblasti turizma, energetike, infrastrukture, IT i time obezbijedi velike investicije… Ratifikacija sporazuma je samo mali korak, sad je tek veliki rad ispred nas. Sigurni smo da ćemo u otvorenom društvenom dijalogu, uz saglasnost lokalnih zajednica, zajednički doći do najboljih razvojnih projekata koji će biti na korist svim građanima Crna Gore“, napisao je Spajić na X platformi. „ Nijedna investicija se neće desiti tamo gdje opština to ne želi, ali tamo gdje postoji volja, Vlada će biti snažan partner u razvoju“, naveo je premijer.

Ukoliko Vlada istraje na ovakvom stavu, čini se da će teško doći do realizacije investicije u oblasti turizma vrijedne nekoliko milijardi eura. Vlada Crne Gore nema na raspolaganju dovoljno veliku lokaciju na Crnogorskom primorju, na kojoj je država jedini vlasnik zemljišta, sa kojom bi mogla da uđe u pregovore o razvoju projekata. Neizgrađene atraktivne lokacije duž primorja ili su male ili dijelom privatizovane tokom proteklih godina iščekivanja strateških stranih investicija.

Premijer je kazao da investitorima iz UAE mogu biti interesantni uvala Buljarica kod Petrovca,  plaža Jaz u Budvi ili Luštica u Herceg Novom.

Jedina preostala lokacija u vlasništvu države Crne Gore je dio poluostrva Luštica na teritoriji opštine Herceg Novi. Radi se o prostoru od 500.000 kvadrata šumovite i strme obale hercegnovskog zaliva, koji je 2009. godine Vlada Mila Đukanovića dala pod zakup na 90 godina konzorcijumu Northstar iz Podgorice i of šor firmi Equest Cpital Ltd Jersey. Iza ovog posla stajao je  tadašnji ministar Branimir Gvozdenović.

Udio u konzorcijumu 2015. preuzela je firma iz Kuvajta u vlasništvu kuvajtske vladajuće familije. Do realizacije planirane investicije, turističkog kompleksa Montrose nije došlo, investitor nije mrdnuo dalje od administrativnih priprema, svaljujući krivicu na Vladu i opštinu Herceg Novi koje nisu izvršile obaveze izgradnje neophodne infrastrukture.

Investitor je platio unaprijed 4 miliona eura na ime zakupnine za 10 godina, do avgusta 2023., da bi u septembru 2022. raskinuo ugovor o zakupu. Epilog je takav da umjesto izgradnje ekskluzivnog rizorta Crnoj Gori prijeti odštetni arbitražni spor od 34 miliona eura, uz izgubljenu dobit koja, prema navodima nadležnih u Vladi, može dostići 100 miliona.

Oslobođenih pola miliona kvadrata atraktivnog dijela hercegnovske rivijere nije dovoljno za razvoj grandioznih projekata prema zamisli Mohameda Alabara ili nekog drugog investitora iz bogatih Emirata.

Prva lokacija koja je bila u fokusu pažnje Alabara, zaleđe Velike plaže na ulcinjskoj rivijeri, duge 13 kilometara, predstavlja ogroman neizgrađeni prostor na kome je veći dio zemljišta u privatnoj svojini. Država Crne Gore posjeduje manji dio parcela, oko 22 odsto ukupne površine lokacije, nedovoljno za razvoj investicije, velikog turističkog kompleksa sa hotelima, vilama, apartmanskim i stambenim naseljima, o kojoj se poslednjih mjeseci govorilo.

U tekstu sporazuma o saradnji u oblasti turizma navedeno je da će Vlada obezbijediti razvojno područje, zemljište neophodno za sprovođenje projekta, što ona u ovom trenutku nije u mogućnosti da učini bez uvažavanja prava vlasnika zemljišta, koji raspolažu sa oko 75 odsto prostora. Kako je do toga došlo ako se zna da je najveći dio Velike plaže do nedavno bio u svojini države i državne kompanije HTP Ulcinjska rivijera.

Usvajanjem sporazuma u Skupštini u formi zakona koji ima snagu lex specijalisa, Vlada može pokušati eksproprijaciju zemljišta potrebnog za razvoj eskluzivnog turizma, proglašavanjem investicije poslom od javnog interesa. Takva su strahovanja vlasnika zemljišta u Ulcinju ali i na drugim potencijalnim razvojnim lokalitetima. Do toga neće doći, tvrde funkcioneri PES-a.

Sličan pokušaj jedne od crnogorskih vlada završio se neuspjehom.

Usvajanjem Lex specijalisa za Buljaricu, nekadašnji premijer Milo Đukanović pokušao je da riješi pitanje privatne svojine na ovom lokalitetu, kako bi realizovao projekat izgradnje turističkog kompleksa Buljarica Bay, na oko 18 miliona kvadrata zemljišta koje je nekada bilo žitnica Paštrovića. U pitanju je bio projekat privatno-javnog partnerstva Vlade i kompanija Construction Development Company International (CDCI) iz Katara u koji su bili uključeni i članovi Đukanovićeve porodice. Projekat je predviđao izgradnju više hotela, vila i apartmana, marine,  ali i čitav jedan grad sa više od 42.000 stanova u zaleđu plaže na kraju budvanske rivijere, duge 3 kilometra.

Vlada je 2014. raspisala tender za prodaju ili davanje u zakup 8,7 miliona kvadrata zemljišta, značajan dio bio je u vlasništvu privatnih lica od kojih nije dobijena saglasnost. Na postupak prodaje stavljena je oznaka tajnosti jer je  Vlada varala oko površine lokacije koja je bila predmet prodaje. Značajan dio zemljišta bio je opterećen raznim teretima, neriješenim imovinsko pravnim sporovima i hipotekama. Nakon protesta privatnih vlasnika, NVO, grupa građana, ekoloških pokreta i jednog broja odbornika SO Budva i opozicije na državnom nivou, ambiciozni projekat Buljarica Bay je propao.

Iz PES-a navode, ako tadašnji DPS nije uspio da riješi pitanje vlasništva na lokaciji Buljarica, teško da bi sada nekome to pošlo za rukom.

Slična je situacija i na lokaciji plaže Jaz koja je u opticaju. Pješčana plaža budvanske rivijere, duga 1200 metara, sa svojim još uvijek neurbanizovnim zaleđem bila je jedna od strateških ponuda svake vlasti u poslednjih 30 godina, za razvoj turističkog kompleksa raznovrsnih sadržaja. Prvi pokušaj razvoja ove vrijedne lokacije zahvata od 1,8 miliona kvadrata bio je 1970. godine, kada je Crne Gora sa projektom kompleksa Jaz učestvovala na konkursu za dodjelu sredstava Evropske banke za razvoj. Kompletan projekt na kome su radili domaći i inostrani arhitekti i planeri prvog turističkog rizorta u zemlji učestvovao je u natjecaju, ali su sredstva otišla u Hrvatsku za projekat Babin Kuk u Dubrovniku.

Drugi pokušaj valorizacije Jaza odgrao se 1988. godine kada je francuska turistička kompanija Club Mediterranee ponudila projekat izgradnje rizorta alternativnog turizma po kojem je prepoznatljiva širom svijeta. Bila je to investicija vrijedna oko jednu milijardu francuskih franaka, za izgradnju posebnih turističkih sela sa oko 2.000 kreveta, golf terenima u Mrčevom polju i mnogim drugim sadržajima bez solitera i visoke gradnje. Zemljište je bilo u vlasništvu sprske firme Servo Mihalj i dijelom u državnom vlasništvu. Do realizacije nije došlo zbog raspada Jugoslavije.

U međuvremenu, zemljište u zaleđu Jaza, vraćeno je bivšim vlasnicima, koji posjeduju oko 2,2 miliona kvadrata. Oko 600 Grbljana kojima je zemljište vraćeno, nisu uspjeli da se međusobno podijele i uknjiže u katastar.

U svakom slučaju, budućeg investitora i na ovoj lokaciji čeka privatna svojina koja se mora uvažiti.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO VLAST IGNORIŠE SEEIIST PROJEKAT: Ćutanje koje ubija 

Objavljeno prije

3 dana

na

25 Aprila, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori oko 4.000 osoba svake godine oboli od raka, a skoro polovina izgubi borbu sa ovom bolešću. Procjene su da bi uz SEEIIST institut,  projekat koji spreman čeka samo zeleno svjetlo vlasti, moglo da se spasi pet života dnevno. Vlast ćuti i ignoriše ovu veliku šansu

 

 

,,Na lokaciji Velike plaže u Ulcinju realizovaće se razvojni projekat zasnovan na konceptu medicinskog, naučno-istraživačkog i zdravstveno-turističkog kompleksa, čiji je obavezni pilot projekat Pan-evropski centar za hadronsku terapiju kancera…”, ovako glasi amandman nezavisne poslanice u Skupštini Crne Gore Jevrosime Pejović, na Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između vlada Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pomenuti amandman nije dobio podršku na ovonedjeljnom zasjedanju Zakonodavnog odbora Skupštine, svi članovi odbora bili su uzdržani.

Predstavnik PES-a Vasilije Čarapić govoreći o medicinskom centru, najavio je da će francuska kompanija graditi takav centar u Podgorici, te da će se i tu potpisivati sporazum sa Francuskom.

Tokom rasprave na Odboru, Pejović je istakla da je predsjednik Opštine Ulcinj Genci Nimanbegu predložio da se u Ulcinju gradi centar za liječenje kancera, sa akcentom na trudnice. ,,Ako birate između bilo kakvog hotela ili centra gdje će se građani liječiti, valjda ćete svi izabrati ovo drugo”, saopštila je poslanica.

Milena Popović-Samardžić, predsjednica Sindikata doktora medicine,  je na Odboru istakla da hadronska terapija nije moguća nigdje u regionu, jer ne postoji takva vrsta centra, a da odlazak u druge evropske zemlje uvećava cijenu liječenja tri do četiri puta.Ona je dodala da bi otvaranje ovog centra bilo korisno cijelom regionu. ,,Cijeli projekat košta 200 miliona. Zašto bi trebalo da bude baš u Ulcinju,  pričaću na drugom odboru. Osamdeset odsto bi bilo finansirano iz evropskih fondova“, istakla je.

Monitor je u prošlom broju objavio intervju sa Sanjom Damjanović, naučnicom angažovanoj u Evropskoj organizaciji za nuklearna istraživanja (CERN) i bivšom ministarkom nauke, koja je inicirala projekat Međunarodnog instituta za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope (SEEIIST). Ona je objasnila brojne benefite hadronske terapije: ,,Otvaranjem SEEIIST centra, svakog dana bi se moglo spasiti najmanje pet izgubljenih života oboljelih od kancera – uključujući djecu, trudnice i mlade ljude koji danas nemaju pristup ovom tretmanu”.

Damjanović je pored spašavanja života, naglasila i brojne ekonomske benefite koje bi Crna Gora dobila od ovakvog centra, čime bi se konačno priključila evropskoj naučnoj zajednici i otvorila mogućnost da mladi stručnjaci i ovdje nađu posao.

Iako je, po riječima Damjanović, ovaj projekat u potpunosti spreman i za njegovo finansiranje postoji novac iz EU fondova, razlozi zašto još nije finalizovan u Crnoj Gori su isključivo politički: ,,Razlog leži u nedostatku političkog liderstva i koordinacije”, kazala je.

Ovaj projekat je aktuelizovan 2017. godine kada je Damjanović bila na čelu Ministarstva nauke. U julu te godine konstituisan je i Savjet za naučnoistraživačku djelatnost, u kom su osim Damjanović, bili i doskorašnji ministar energetike, a sadašnji gradonačelnik Podgorice Saša Mujović i i aktuelna ministarka prosvjete, nauke i inovacija Anđela Jakšić-Stojanović. Mujović je u tadašnjem Savjetu bio zadužen za oblast tehničko – tehnoloških nauka, a Jakšić Stojanović za oblast humanističkih nauka.

Idejno rješenje za ovaj projekat urađeno je 2018. godine, a od te godine  ima status prioritetnog infrastrukturnog projekta Crne Gore.

Pored Crne Gore, ovaj projekat ima snažnu podršku Evropske unije – od 2020. godine je jedini tehnološki i medicinski projekat u okviru Ekonomskog investicionog plana za Zapadni Balkan (vrijednog devet milijardi eura do 2027. godine). Uvršten je među šest EU–ZB flagship projekata u okviru Inovativne agende Evropske komisije, a dio je i Reformske agende Novog plana rasta za Zapadni Balkan (vrijednog šest milijardi eura), od kojih je do sada iskorišćeno svega 50 odsto sredstava.

Projekat je podržala međunarodna naučna i medicinska zajednica, pa ga je Evropske komisije finansirala u iznosu od 6,5 miliona eura, uz početno učešće Crne Gore od 300.000 eura.

Kako projekat ima regionalni značaj, podržan je od strane zemalja Zapadnog Balkana i Jugoistočne Evrope. One, ipak,  do sada nijesu uložile ni jedan euro.

Damjanović ističe da najveći doprinos dolazi u vidu stručnog rada i ekspertske podrške, koju obezbjeđuje 18 vodećih evropskih institucija i kompanija iz 14 EU zemalja, uključujući prestižne organizacije poput CERN-a i GSI-ja.

Ukazala je da je najvažnije  da je ovaj projekat u najzrelijoj fazi pripreme među svim infrastrukturnim projektima u Crnoj Gori. „U trenutku kada su svi domaći projekti još u fazi ideja ili planova, SEEIIST je jedini koji može ući u operativnu fazu – odmah”“, kaže Damjanović.

Zašto se to ne dešava, pokušali smo da dobijemo odgovore od Vlade. Umjesto odgovora, dobili smo obavještenje da su pitanja proslijedili Ministarstvu evropskih poslova i Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija ,,na uvid i dalje postupanje”. Iz ministarstava na čijem su čelu Maida Gorčević i Jakšić-Stojanović do zaključenja ovog broja Monitora nijesmo dobili odgovore.

Kako Monitor poudano saznaje na jednoj od ranijih sjednica Vlade iz Ministarstva finansija nijesu blagonaklono gledali na mogućnost da se izdvoji novac za ovaj projekat. Na pitanja upućena ovom ministarstvu, na čijem je čelu Novica Vuković, takođe nijesmo dobili odgovor.

U Reformskoj agendi Crne Gore 2024-2027, koju je Vlada usvojila u septembru prošle godine, ovaj projekat je označen kao prioritetan, a planirano je da projekat izgradnje SEEIIST Vlada usvoji krajem prošle godine. Za ovu godinu treba da bude odabrana lokacija, pravni okvir, formirane tehničke grupe i završen tender za izgradnju.

,,Njegov primarni cilj je podsticanje regionalne saradnje u nauci, tehnologiji i industriji, doprinoseći razvoju održive ekonomije i društvene kohezije, a sve to uz rješavanje jednog od najvećih društvenih izazova – borbe protiv raka”, navodi se u Agendi.

Za nabavke i gradnju zgrade (2025-2028) procijenjeni troškovi su 65,5 miliona eura. U ovom periodu trebalo bi da bude raspisan tender i obavljena priprema (2025-2026), kao i niskogradnja (2026-2028).Procijenjeni troškovi nabavke i ugradnje tehničke opreme (2025-2027) iznose 120 miliona eura.

Instalacija i puštanje visoke tehnologije planirano je za period 2028-2030. godina. Predviđene aktivnost u ovoj fazi su montaža kontrolnog sistema (2028.), montaža i puštanje u rad jonskih izvora (2028-2029), montaža magneta i izvora napajanja (2028-2029.), montaža i puštanje u rad Linca (2029), puštanje u rad sinhrotrona (2030) ), montaža i puštanje u rad opreme soba za tretman (2029-2030). Procijenjeni troškovi su 55 miliona eura.

Planirano je da se prošle godine izdvoji 2,5 miliona, a ove – 26 miliona eura. Tokom 2026. – 29,5 miliona, a 2027. – 52,5 miliona. Najviše novca planirano je 2028. – 66,5 miliona, sljedeće godine 52,5 miliona,  a 2030.- 15 miliona.

,,SEEIIST ima za cilj da se pozabavi odsustvom velike istraživačke infrastrukture na Zapadnom Balkanu, ublaži odliv kadrova, otvori nova radna mesta i stimuliše industrijski rast. Pored toga, ima za cilj da popuni prazninu u sličnom terapijskom centru u regionu Jugoistočne Evrope, gde raste broj slučajeva raka”, objašnjava se u Reformskoj agendi.

Iz Delegacije EU u Podgorici ranije su objasnili ovdašnjim vlastima da bi Crna Gora mogla da zatraži kofinansiranje projekta SEEIIST iz Investicionog okvira za Zapadni Balkan. Premijer Milojko Spajić krajem avgusta prošle godine najavio je da će Vlada nastaviti da sprovodi projekat SEEIIST ističući da je „zdravlje građana ekstremno bitno“.  I – ništa.

Krajem prošlog mjeseca u Naučno – tehnološkom parku u Podgorici organizovana je dvodnevna radionica pod nazivom Hadronska terapija: od inovacija do implementacije, čiji je domaćin bilo Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija.Događaj je otvorio generalni direktor Direktorata za međunarodnu saradnju, evropske integracije i EU fondove, Marko Vukašinović, koji je kazao da ,,jedna od najsavremenijih metoda , svakako jeste i hadronska kancer terapija, tačnije tretman kancera teškim jonima, mnogo efikasnija metoda liječenja nego bilo koja druga vrsta zračenja“. Naglasio je da je prednost ove metode to što je mogu koristiti i djeca i trudnice.

U toku ovonedjeljnog zasjedanja Zakonodavnog odbora direktorica MANS-a Vanja Marković-Ćalović kazala je da ima ljudi koji smatraju da postoji način da se Velika plaža iskoristi za dobrobit svakog građanina Crne Gore i da je uvjerena da se nijedan građanin ne bi žalio kada bi Velika plaža bila mjesto gdje ćemo se svi liječiti.

,,Sjetite se za koliko smo djece po Crnoj Gori pare skupljali da bi se liječila po inostranstvu otkad ste vi došli na vlast. A sada zamislite koliko novca je svako od nas spreman da da, i da se zaduži i da pozajmi, da liječi svog najmilijeg. Zašto tu priliku ne damo građanima, nego hoćemo da sve stavimo u beton”, pitala je ona.

Odgovora nema. Crna Gora je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja nema registar oboljelih od kancera. Prema podacima Crnogorskog društva za borbu protiv raka (CDPR), u Crnoj Gori oko 4.000 osoba svake godine oboli od raka, dok njih blizu 2.000 izgubi borbu sa ovom bolešću.

Procjene su da bi uz SEEIIST institut moglo da se spasi pet života dnevno. Na Zakonodavnom odboru su  pred dilemom da li da glasaju za mogućnost lječenja i spašavanja života bili – uzdržani.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VIŠI SUD OSLOBODIO OPTUŽBI DUŠKA KNEŽEVIĆA I SLAVOLJUBA STIJEPOVIĆA: Neotpečaćena Koverta

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Po presudi Višeg suda nema dokaza da su akteri afere Koverta prali novac. Očekivano. Korupcija  nije našla svoje mjesto u optužnici SDT-a pod vođstvom Milivoja Katnića. Ostala je nepromijenjena i pod vođstvom Vladimira Novovića

 

 

Kontroverzni biznismen Duško Knežević, kontroverzni političar Slavoljub Migo Stijepović i petoro njihovih navodnih pomagača nepravosnažno su oslobođeni optužbi za kriminalno udruživanje i pranje novca u slučaju poznatom kao afera koverta.  Eto nama još jedne kontroverze.

Vijeće Višeg suda koje predvodi sudija Nenad Vujanović u izrečenoj presudi konstatuje da nema dokaza da su optuženi izvršili krivična djela koja im je SDT stavila na teret, kao što nije dokazano ni da novac koji je Knežević predao Stijepoviću „za potrebe finansiranja kampanje DPS-a uoči izbora 2016. godine“ potiče iz nelegalnih izvora.

Takva presuda, saopštio je sudija Vujanović, ne dovodi u pitanje događaje za koje smo saznali nakon što je Knežević, u januaru 2019., objavio tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Stijepoviću, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Događaj su potvrdili i ostali akteri. Jedino je ostalo sporno koliko je novca bilo u koverti – skoro sto ili „samo“ nepunih pedeset hiljada eura (prema optužnici: 47.500).

Iz saopštene presude proizilazi da je problematična interpretacija tog događaja od strane SDT, odnosno to što je ono u aferi koverta prepoznalo krivična djela koja ne može dokazati, ili nijesu počinjena.

„Nesporno je utvrđeno da se radi o nedozvoljenom finansiranju političke partije“, kazao je Vujanović podsjećajući da je DPS kažnjen za taj prekršaj od strane Agencije za sprječavanje korupcije. „Tada je to bio prekršaj, a 2020. godine je to postalo krivično djelo. U spisima nema dokaza da je Duško Knežević formirao kriminalnu organizaciju. Ne postoje dokazi da su ova lica članovi kriminalne organizacije. U tom smislu ne postoji ni konkretizovanje šta je bio cilj, koji su bili zadaci. Nema ničega od onoga što je u zakonu definisano i propisano, a što se odnosi na krivično djelo kriminalna organizacija…”.

Šta se onda desilo, odnosno, da li je pravda zadovoljena ovom nepravosnažnom oslobađajućom presudom?  I, za mnoge, očekivanom.

Od kada je SDT, pod vođstvom tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, istragu o aferi Koverta usmjerilo u pravcu dokazivanja krivičnog djela pranje novca, stizala su  upozorenja da će sudski epilog te priče biti oslobađajuća presuda. Sumnje je potkrijepilo i to što je Viši sud, u dva navrata, odbijao optužnicu SDT-a i obustavljao postupak protiv Stijepovića. Međutim, Apelacioni sud je u oba navrata prihvatao žalbe tužilaštva, pa je optužnica SDT-a, u neizmijenjenoj formi, konačno potvrđena u Višem sudu sredinom 2023. Treća sreća.

Katnića je, u međuvremenu, na mjestu glavnog specijalnog tužioca zamijenio Vladimir Novović (izabran u martu 2022.) ali je optužnica SDT-a ostala neizmijenjena. Uprkos brojnim primjedbama da afera koverta nije priča o pranju novca, niti je riječ samo o nezakonitom finansiranju političkih partija.

Afera Koverta je bila potvrda sumnji o postojanju tzv. visoke korupcije, odnosno, o nezakonitoj sprezi vlasti i privilegovanih tajkuna. Na našu štetu.

Sa jedne strane novac, sa druge pravo/mogućnost da se za male, ili nikakve, pare dođe do vlasništva nad Jadranskim sajmom u Budvi, bolnicom u Meljinama, hektarima zemljišta u zaleđu plaže Kamenovo, da se nesmetano varaju zapošljeni (Atlas TV) i poslovni partneri (Kaspija) a pljačkaju deponenti banaka koje je Knežević osnovao pa upropastio…

U Krivičnom zakoniku Crne Gore postoji (član 422) djelo koje se zove protivzakonit uticaj (trgovina uticajem). Njime se sankcioniše nuđenje/davanje ili zahtijevanje/primanje „nagrade ili druge koristi“ da se „izvrši službena radnja koja se ne bi smjela izvršiti ili da se ne izvrši službena radnja koja bi se morala izvršiti…“. Zakonodavac kao da je slikao poslovni odnos između Duška Kneževića i DPS-a (Mila Đukanovića).

Zašto to tužilaštvo nije prepoznalo? Čak ni nakon iskaza Duška Kneževića i Slavoljuba Stijepovića koji su, prilično nedvosmisleno, ukazivali da je snimkom ovjekovječena transakcija iz 2016. godine bila rutinski dio uspostavljenog poslovnog aranžmana.

„Prije svakih izbora Milo Đukanović okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji“, otkrio nam je Knežević iz Londona. „Imali smo dosta ličnih transakcija, mada su one bile podvedene pod partijske, ali ne znam gdje je novac završavao…“ Tokom suđenja, iznoseći svoju odbranu, bio je još precizniji: „Ovdje se ne radi o pranju para, već o reketu i iznudi poslovnog čovjeka. Dvadeset godina sam finansirao DPS. I ne samo ja, već još 100 privrednika u Crnoj Gori, ali niko nema petlju da to kaže.“

Slavoljub Stijepović je pokušao ostaviti utisak čovjeka koji nije shvatao o čemu se radi. Mislio je, kazao je na sudu, da je u pitanju donacija motivisana patriotskim i zavičajnim motivima. “Sada vidim da je Knežević to doživio kao biznis, kao šansu da pokuša da pridobije naklonost tadašnje vlasti.”

To što je Stijepović spoznao tek na suđenju, Đukanović nam je predočio pet godina ranije. Kao odgovor na Kneževićeve prozivke, tadašnji predsjednik države i vladajuće partije, ponudio je svoju interpretaciju ustaljenog odnosa DPS i njima lojalnih biznismena.

„To smo uvijek posmatrali kao dio interesa“, objasnio je Đukanović razgovore kojima je prisustvovao dva ili tri puta. „Mi vodimo politiku kojom želimo da u Crnoj Gori uspostavimo pravila koja važe u razvijenoj Evropi. Oni (biznismeni) u takvom ambijentu vide šansu za razvoj svog biznisa. U tim razgovorima nikada niko nije, a posebno ja nisam, pomenuo nikavu obavezu. A nisam ni pomislio da nekom propisujem koliko treba da finansira političku partiju. Ovdje je dakle riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Šta je ta interesna dobrovoljnost donosila finasijerima vladajuće partije? Podsjetimo se na jednom primjeru poslovanja Duška Kneževića sa državom (DPS vlastima).

Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekim detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je (Kneževićeva) Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci...”.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a)…

Ima i onih koji u svoj toj priči ne vide ništa sporno. „Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjavao je Milan Knežević, predsjednik DNP, abolirajući, unaprijed, svog prezimenjaka i komšiju iz Zete. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

U SDT-u su im, eto, vjerovali. Pa im je optužnica pala na sudu. Afera koverta je, tako, ostala neraspečaćena. Da li i to ima veze sa Kneževićevom sklonošću da bude dobar sa vlastima, tek  zavičajni romantizam, baš kao i interesna dobrovoljnost imaju svoju cijenu. Duško Knežević je tu lekciju davno savladao. A račun se, po pravilu, ispostavlja građanima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo