Povežite se sa nama

MONITORING

Grandiozni Srđan

Objavljeno prije

14 godina

na

uob-srdja-kovacevic-3

Srđan Kovačević, predsjednik borda Elektropivrede CG prošle je nedjelje od predsjednika Filipa Vujanovića primio nagradu Privredne komore za, ni manje ni više – društvenu odgovornost. Predsjednik Privredne komore Velimir Mijušković objasnio je da ta nagrada promoviše praksu koja „polako ide od društveno dogovorenog ka društveno odgovornom poslovanju”. Odnos koji je Elektroprivreda Crne Gore pokazala „u tom smjeru”, ustvrdio je Mijušković, preporučio ju je za laureata.

ČUDO – VEĆ VIĐENO: Malo je neobična odluka da se nagrada za društveno odgovorno poslovanje dodijeli kompaniji za koju je utvrđeno, pravosnažnom presudom, da je od svojih potrošača nezakonito prisvojila 39 miliona eura. Koje još nije vratila. I kompaniji čija je uprava, i pored tog saznanja, na sve načine pokušavala da poveća cijenu struje za nestvarnih 80 odsto. Hvališući se pri tom da im je poslovanje po važećem cjenovniku tokom prošle godine donijelo profit veći od 15 miliona eura.

Možemo stvari posmatrati i ovako: Privredna komora Crne Gore odlučila je da, kao društveno odgovornu, nagradi kompaniju čiji je mendžment u završnom računu za 2009. godinu od akcionara i poreznika prikrio profit od 10,81 miliona. To piše u izvještaju izabranog revizora.

Nešto slično se desilo samo kada je KAP poslovao sa rekordnim dobitkom (2007. godine), a njegovi menadžeri sakrivali dobijeni novac, umjesto da ga reinvestiraju, podijele akcionarima ili makar prijave poreznicima. Emisari Olega Deripaske nijesu dobili nagradu Komore, već sudsku presudu koja je potvrdila privredni kriminal. Nekažnjen, doduše.

Elektroprivredi i Kovačeviću među prvima nagradu je čestitao Milo Đukanović, doskorašnji premijer i predsjednik vladajuće partije.

Tako što nijesmo imali prilike da vidimo još od 2007, kada je Đukanović, jednako srdačno, čestitao prijatelju Stanku Subotiću dodjelu, jednako prestižne nagrade Američke akademije za uslužne djelatnosti.

ČAST I VLAST: Đukanović možda nije ni došao na svečanost Privredne komore da bi Kovačeviću i EPCG čestitao nagradu, već da nazdravi poslu sklopljenom koji dan ranije. Iz njega je Elektroprivreda izašla bogatija za 20-tak hiljada akcija ili tri odsto vlasništva Prve banke kojom, da se pomene, gazduju Milo i brat mu Aco Đukanović. Dok je račun EPCG ostao kraći za neka tri miliona eura.

Vratiće se. Tako kaže Srđan Kovačević ponavljajući da je ulaganje u Prvu banku „dugoročno gledano dobra investicija za EPCG”.

Odluka de se investira u Prvu donijeta je, bukvalno, u posljednjem trenutku, kao da 17-ta emisija akcija Prve banke nije trajala rekordnih godinu dana. Da bi se, makar formalno, ispunila propisana pravila i novac EPCG uplatio na vrijeme, Montenegroberza je 19. aprila morala vanredno produžiti rad za dva sata. To svjedoči koliko je „dugoročna investicija” Elektroprivrede bila planirana i osmišljena.

Prije tri godine, dok je Prva banka – žarila i palila finansijskim tržištem, iz dana u dan upadajući u sve veće nevolje i prijeteći da za sobom povuče i znane i neznane, u njenom bordu sjedio je i Srđan Kovačević. Tamo je, zvanično, zastupao interese EPCG koja je u banci imala manje od 10 odsto akcija. Kovačević je krajem ljeta 2008. napustio bord Prve. Ipak je, nedugo zatim, boravio u dvodnevnoj posjeti Abu Dabiju i tamošnjoj vladarskoj porodici Al Nahijan koja je slovila kao budući strateški partner braće Đukanović u Prvoj banci. O čemu je Kovačević razgovarao sa domaćinima ostalo je nepoznato, ali se zna da su bogati Arapi zaključili da je ponuđeno partnerstvo u Prvoj banci za njih prevelik i prerizičan zalogaj. Kriza je.

Kovačević nije mislio tako. Pogurao je odluku da EPCG, u godini koju je završila sa skoro 18 miliona eura gubitka, sa šest miliona učestvuje u dokapitalizaciji Prve banke. Ulog EPCG u akcijskom kapitalu Prve porastao je sa 9,5 na 18,2 odsto.Cilj tog posla bio je da se prikupi kapital dovoljan da posluži kao garancija za državni kredit od 44 miliona eura koji je Banci obezbijedio tadašnji ministar finansija Igor Lukšić.

„Da li je Elektroprivreda trebalo da dozvoli da Banka propadne i da izgubi 2,6 miliona akcijskog kapitala, plus tri miliona deponovanog novca”, čudio se Kovačević pokušavajući da svoju odluku opravda i bespredmetnom pričom o mogućem gubitku depozita. Kovačević je tada najavio prodaju akcija za dva, tri ili šest mjeseci uz dobru zaradu i kazao: “Vrijeme će potvrditi ili će nas negirati”.

Od tog poslovnog promašaja ima 30 mjeseci, akcije Prve banke ne mogu se prodati ni po nominalnoj cijeni po kojoj ih je EPCG tada kupila. Kovačević i dalje sipa tuđi novac u jamu bezdanicu.

Tek što je na račune EPCG u Prvoj banci legao novac dobijen od A2A, uprava Elektroprivrede odlučila je da Prvoj da 10 miliona eura kredita, koji će, gotovo je izvjesno, nakon pet godina biti pretvoren u akcijski kapital. Potom je, na početku pomenute 17-te emisije akcija, EPCG riješila da uloži 1,8 miliona kako bi sačuvali postojeći procenat kapitala. Kada se pokazalo da ostali akcionari nijesu spremni, ili nijesu kadri da zagrizu koliko se od njih očekuje da bi emisija bila uspješna, ponovo je priskočila EPCG i svoje učešće u akcijskom kapitalu jedne od najproblematičnijih banaka na Balkanu podigla na preko 20 odsto.

„Sada smo praktično na kraju puta i ovom dokapitalizacijom banka je izašla iz svih problema i počinje normalno da posluje”, pohvalio se Kovačević dan ili dva prije nego što je primao čestitke Mila Đukanovića. Opet je ponovio da je EPCG i ta tri miliona uložila u Prvu kako bi zaštitila svoj akcijski kapital.

Računica je ova: EPCG je, braneći 2,6 miliona akcijskog kapitala, u akcije Prve banke usula više od 20 miliona eura. Za njih danas ne može dobiti ni 10. Istovremeno, na računima Prve drži 60-tak miliona eura dobijenih dokapitalizacijom, dok njeni menadžeri objašnjavaju da modernizacija distributivne mreže EPCG kasni zbog zadocnjelog kredita dobijenog od Svjetske banke.

KO ZNA – ZNA: Višak optimizma i obećanja utemeljena samo na tome što lijepo zvuče Kovačević je, izgleda, naslijedio od svog profesionalnog mentora – Branimira Gvozdenovića.

Saradnja je započela krajem posljednje decenije prošlog vijeka, kada je Gvozdenović bio prvi čovjek Sekretarijata za razvoj, a mladi Kovačević jedan od njegovih najbližih saradnika. Dok je Gvozdenović, kao predsjednik borda, gazdovao Elektroprivredom, Kovačević je postao direktor Prenosa. Kada je Gvozdenovića 2005. Zakon o konfliktu interesa natjerao na odstupnicu iz Odbor direktora EPCG, Kovačević ga je tamo zamijenio. Iste godine, na Gvozdenovićev prijedlog, tada 35-to godišnji Kovačević imenovan je za izvršnog direktora EPCG.

Kovačević je ponudio ostavku kada je uprava EPCG došla u sukob sa Gvozdenovićem, koji je kao ministar ekonomije insistirao da se Deripaskinom Rusalu proda pljevaljski termoenergetski kompleks, dok su iz EPCG zagovarali njegov razvoj pod državnim okriljem. Gvozdenović i Đukanović nijesu htjeli ni da čuju.

Vrijedi podsjetiti da je Kovačevića i tadašnjeg predsjednikom borda Radomira Milovića, Odbor direktora EPCG u maju 2008. zadužio da vodi tim koji će pripremiti spajanje Termoelektrane sa Rudnikom uglja i izgradnju drugog termo-bloka. Tada je bilo jasno da premijer Đukanović nije zagovornik te ideje, ali su je čelnici EPCG gurali potpomognuti podrškom javnosti. A onda, krajem juna iste godine, Vlada je na Skupštini akcionara promijenila sve svoje članove upravnog odbora. Ostao je samo Kovačević – novoimenovani predsjednik Borda. „U Odboru direktora je došlo do većih promjena”, kazao je. A on ne bi komentarisao volju većinskog vlasnika.

Kovačević je probleme EPCG uočavao brzo i obećavao rješenja. Epilog je, međutim, bio veoma sličan “slučaju Prva banka”.

EPCG po visini gubitaka na mreži godinama drži evropski, ako ne i svjetski rekord. Još 2004. Kovaćević ukazuje da ti gubici prelaze 20 odsto „od čega su oko deset odsto tehnički, a druga polovina je krađa”. I najavljuje njihovo smanjenje.

Krajem naredne 2005. godine, kao izvršni direktor EP saopštio je da su ti ,,gubici veoma visoki, oko 24 odsto”. Opet najavljuje smanjenje, kontrolu radnika EPCG, poziva u pomoć MUP i pravosuđe. U oktobru sljedeće godine EPCG saopštava da su gubici na njenoj prenosnoj i distributivnoj mreži oko 26 odsto.

Naredne godine, Kovačević se pohvalio kako su gubici sa 29 stjerani na 22,8 odsto, najavljujući njihovo smanjenje na 10-12 procenata. Konačno, zimus su zvaničnici A2A, koji sada upravljaju EPCG, kao svoj najveći uspjeh u prošloj godini naveli podatak o smanjenju gubitaka na mreži – sa 23 na 20 odsto. Ujedno, nenaplaćena potraživanja EPCG , su se sa 105 miliona eura iz januara 2006. godine popela na približno 170 miliona krajem prošle godine. Mislite li da je neko odgovarao zbog toga?

RAČUNDŽIJA: Kada je KAP prodavao aluminijum po cijeni od 3,5 hiljade dolara za tonu, a EPCG na taj način prihodovala dodatnih 20 miliona eura u 2007. godini – manadžment je dijelio nagrade. Kada su obilne padavine uslovile povećanu proizvodnju – menadžment je dijelio nagrade. Kad je gubitak porastao sa osam na 18 miliona – menadžment nije dijelio ništa. Niti je pominjao odgovornost ili kazne. Umjesto toga Kovačević je znao da stanje u svojoj kompaniji i laicima predoči jasno a opet stručno utemeljeno. „Ako bude kiša, restrikcija vjerovatno neće biti”, rečenica je koju makar dva puta godišnje izgovori prvi čovjek Elektroprivrede.

Teško je, uostalom, ispriječiti se na profesionalnom putu čovjeku koji je, 2009. godine, zapisao: „Za EPCG sada 100 miliona eura vrijedi mnogo više nego prošle godine 150 miliona eura”. Citat je u novinama EPCG objavljen u isto vrijeme kada je Kovačević ostatak javnosti ubjeđivao da je potpuno opravdano to što on sa 80 brani stari ulog od tri miliona eura.

Sada Srđan Kovačević ima potvrdu da je društveno odgovoran. Nekome.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

4 dana

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

4 dana

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim…

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo