Od nekadašnjih na stotine vodenica u Gornjem Polimlju, danas je ostalo svega nekoliko da svjedoče o vremenu kada se živjelo zdravije i, sasvim sigurno srećnije, s domaćim hljebom na trpezi. Odumiranjem sela i raseljevanjem sjevera, umirale su i stare vodenice.
Među rijetkima koji su, ipak, odoljeli zubu vremena su tri mlina u selu Trešnjevo, kod Andrijevice, čije kamenje još uvijek pokreće voda s Rakovačkog vrela. Ove vodenice na vrhu sela opstale su na hiljadu metara nadmorske visine. One su i danas vlasništvo bratstava Vulevića, Kastratovića, Mašovića, Lalevića i Stojanovića.
Nekada je, kako pričaju stariji mještani, tu bila i četvrta vodenica, bratstva Čukića, ali se ona odavno urušila i preselila u prošlost.
Seljani tvrde da je upravo Rakovačko vrelo privuklo Trešnjevce da prije nekoliko vjekova nasele taj prostor, da tu formiraju jaka gazdinstva i organizuju život. Oni pričaju da je to vrelo oduvijek bilo njihova voda života, koja je pokretala mlinove i natapala oranice u prečniku od preko dva kilometra.
O tome svjedoči i Milovan Stojanović dok u jednoj od vodenica melje kukuruz. On priča da će se u njegovom domu od ovog brašna i dalje spravljati kačamak i poznata „vasojevićka kolobotnjica”.
,,Pored toga što je Rakovačko vrelo vjekovima pokretalo naše vodenice, ono je i izvor života svih mještana. Ono je natapalo naše njive, braneći ih od sušnih godina. Sa njega su se, pomoću tri jaza, navodnjavala imanja u cijelom Trešnjevu, koje danas sa 200 domaćinstava broji oko 600 stanovnika”, ističe Stojanović.
Mještani navode da vodenice na Rakovačkom vrelu ni izbliza ne rade kao nekada. Kažu da samo rijetki Trešnjevci dođu da samelju žito, te da se na prstima mogu prebrojati oni koji su ostali vjerni tradicionalnim djelatnostima.
To što danas samo rijetki otvaraju vrata vodenica i čuvaju ih od propadanja i zaborava, ne treba da čudi, jer u selu Trešnjevo trenutno ima čak devedeset i sedam zatvorenih kuća.
Narod se seli, dok plodne njive i livade urastaju u korov. Tako u trešnjevačkom zaseoku Rakovac, gdje je nekada bilo 17 domaćinstava, više niko ne živi.
Podsjećaju Trešnjevci da je u prošlim vremenima, pored vodenica, na Rakovačkom vrelu radila i valjaonica.
,,Bila je nadaleko čuvena, jer je besprijekorno valjala sukna. Od tog sukna su se pravile čakšire, džamadani, uzine za kapute, ponjave i mnoge druge stvari. Ovdje su u velikim količinama stizala sukna iz Berana i Andrijevice i tako uvaljana vraćala se nazad. Takvog sukna više nema, kao što nema ni valjonice na Rakovačkom vrelu. Ostala su samo sjećanja i žal za nekim minulim vremenima kad se živjelo skromije i siromašnije, ali bezbrižnije i srećnije”, priča mještanin Goran Mašović.
Trešnjevci ne zaboravljaju ni legende iz minulih vremena, ali i neke novije dogođaje koji opominju da se Rakovačko vrelo ne smije remetiti i narušavati.
Neki događaji iz prošlosti ukazuju, naime, da je Rakovačko vrelo znalo da se povremeno izgubi kad god bi neko pokušao da naruši njegov prirodni tok. Legenda kaže da je prije nekoliko vjekova neko zaprljao vrelo i da se ono odmah nakon toga navodno pretvorilo u običnu baru.
,,Mještani su zbog toga bili dovedeni u situaciju da se sele, a na kraju su odlučili da pokušaju da pomoć potraže na Cetinju kod vladike Rada. Nakon toga ovdje su pristigla brojna sveštena lica i dva dana vršila službu i molitve nad vrelom. Priča se da je trećeg dana potekla voda kao nekada”, kaže Branko Kastratović.
On naglašava da se nešto slično desilo i prije osam godina kada su mještani krenuli da kaptiraju Rakovačko vrelo.
,,Grupa mještana je 2008. godine imala namjeru da kaptira Rakovačkovrelo i da ga cijevima povede u svoje domove. Međutim, čim su krenuli, vrelo se odjednom izubilo. Tek kada se nakon nekoliko mjeseci odustalo od te ideje, vrelo se ponovo pojavilo iz zemlje”, tvrdi Kastratović.
Mještani Trešnjeva ističu da su Rakovačko vrelo i njihove vodenice posjećivali brojni turisti, pisci, putopisci, umjetnici, znani i neznani. Prisjećaju se da je ovdje dolazio i Mihailo Lalić, koji je rođen u susjednom selu Trepča.
,,Lalić je ovdje često boravio. Divio se ovoj vodi i pretakao je u svoja književna djela. Tako je Lalić ovjekovječio ovo mjesto i tok ove svete vode koji traje i opominje. On je u svojim djelima nagovijestio ovu tišinu, ukazujući na naše vječite seobe i podjele koje, nažalost, i danas traju”, ističe Mašović.
Po ocjeni mještana, Rakovačko vrelo po mnogo čemu može da predstavlja turističku atrakciju.
,,Ovdje sve kao da je vajano Božijom rukom. To znači da ovo mjesto, uz pomoć nadležnih institucija, može da postane turistički biser čitavog kraja. Posebno je interesantno da je voda na izvoru toliko topla da se u njoj čovjek može okupati i kad je najveća zima. Rakovačko vrelo moguće da ima i ljekovita svojstva”, tvrdi Kastratović.
Upravo zbog svega toga mještani Trešnjeva i još tri sela pobunili su se nedavno zbog najave gradnje malih elektrana na Gradišnici i Trepačkoj rijeci, u strahu da će bez vode ostati i ovo vrelo, ispod kojeg se nalaze još uvijek funkcionalne tri stare vodenice.
Da vodenice polako nestaju govori i podatak da ih je na području sadašnje opštine Petnjica nekada bilo oko stotinu. Danas čuveni poljoprivrednik i najveći proizvođač organskih žitarica iz ovog kraja Avdul Adrović pravi planove da sagradi jedan novi mlin na vodeni pogon.
,,Mi sada meljemo žito novom tehnologijom, ali bih volio kada bi na mom gazdinstvu napravili vodenicu i mljeli žito na tradicionalni način. Imamo plan da u budućnosti ovdje u selu Vrbica napravimo jedan restoran i pravimo jela od organskih žitarica”, kaže Adrović.
Četrdesettrogodišnji Radomir Cimbaljević iz sela Dapsiće, nadomak Berana takvu ideju je pretočio u stvarnost i upisao se u čuvare mlinova. On je prije dvije godine na svom imanju sagradio moderni objekat u kojem je, koristeći hidropotencijal Dapsićke rijeke, instalirao postrojenje za mljevenje žita i proizvodnju električne energije.
Cimbaljević podsjeća da je nekad na malenoj Dapsićkoj rijeci postojalo čak šesnaest vodenica potočara koje su, koristeći vodnu energiju, zrna pšenice, kukuruza, ječma, raži i heljde pretvarale u brašno, dok danas nema ni jedne. On zato s ponosom kaže kako je sada jedino on na mjestu jedne od starih vodenica podigao novi mlin, uvjeren da će mu donositi prihode.
„Ovaj mlin sto kilograma žita samelje za tri sata. Električni mlinovi to urade znatno brže, ali kvalitet brašna nije isti. Ovdje se radi o posebnoj tehnologiji koja garantuje visok kvalitet. Sistem je tako podešen da se vodenički kamen okreće ustaljenom sporijom brzinom kako se žito prilikom mljevenja ne bi previše zagrijavalo. Uz to, takozvane trice odvajaju se posebno, tako da dobijamo brašno koje u sebi nema nikakvih nepotrebnih sastojaka”, naglašava Cimbaljević.
Takozvanih čuvara mlinova i tradicionalne proizvodnje, koja je u razvijenom svijetu trend, ipak je premalo. Vode na sjeveru napali su tajkuni koji prijete da gradnjom malih elektrana poremete vodotokove i izvorišta rijeka na kojima se nalaze posljednje vodenice u Gornjem Polimlju.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice