Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Partijski interesi i licemjerstvo

Objavljeno prije

na

Nepoštovanje pravosnažne sudske presude u imenovanju generalnog direktora RTCG je presedan koji doprinosi punom urušavanju vladavine prava u Crnoj Gori, a to se sve dešava uz punu podršku partija na vlasti i njihovih ministara koji bi morali da saopšte stav. Jasno je da se ovdje radi o političkoj trgovini

 

 

MONITOR: Ima li se šta slaviti na ovaj Dan novinara Crne Gore ?

ĐUROVIĆ: Pomaci u kreiranju ambijenta za slobodan rad novinara/ki su skromni. Utisak je da su ipak  reakcije institucija, kada se ugrožava sloboda rada novinara i medija,  donekle brže u odnosu na period od prije tri godine. Novinari nisu aktivni u različitim formama samoregulacije. Nisam primijetio da se neko novinarsko udruženja na Dan novinara posebno osvrnulo na primjenu profesionalnih standarda i ulogu novinara u zaštiti digniteta profesije. Kao da se na Dan novinara ne smije govoriti o kvalitetu rada novinara/ki i anomalijama u primjeni profesionalnih standarda. To navodi na zaključak da primjena profesionalnih standarda novinarima nije na prvom mjestu već su konstantno u fokusu pitanja egzistencije (većih plata) i uslova rada uključujući i bezbjednost u radu. Ta pitanja su nesumnjivo važna ali vjerujem da će javnost imati više sluha za potrebe novinara/ki kada i oni pokažu volju da svojim aktivnostima utiču na veću profesionalizaciju medija.

MONITOR: Još čekamo na rješavanje nekih od najznačajnijih slučajeva napada na novinare i ubistvo Duška Jovanovića.

ĐUROVIĆ: Protok vremena doprinosi da se gubi nada da će mnogi napadi na novinare i imovinu medija biti rasvijetljeni. Morao bi da se rasvijetli je najteži slučaj koji opterećuje našu državu – ubistvo Duška Jovanovića. Bez razrješenja ubistva Duška Jovanovića, uključujući i utvrđivanje činjenica o nalogodavcima, neće biti moguće vratiti povjerenje u institucije države koje bi morale da garantuju bezbjednost novinara. Bez osjećaja bezbjednosti mnogi novinari se neće baviti suštinskim otkrivanjem  društvenih anomalija i postavljaće sebi linije koje ne smiju preći u istraživanju djeovanja pojedinaca iz kriminalnog I političkog miljea.

MONITOR: Čekamo i na zakonodavstvo. Kako tu vidite ponašanje vlasti ?

ĐUROVIĆ: Rad na novim medijskim zakonima i medijskoj stategiji počeo je u oktobru 2021. Medijska strategija je usvojena dok će medijski zakoni biti vjerovatno usvojeni do juna ove godine, skoro tri godine nakon početka njihove pripreme. Ono što je započela vlada Zdravka Krivokapića privela je kraju  vlada Dritana Abazovića ali 43 vlada nije imala podršku u Skupštini i zakoni nisu mogli biti usvojeni.

Prethodni saziv Skupštine nije bio zainteresovan za ubrzanje pristupa EU I nije ih zanimalo usvajanje medijskih zakona. Očekujem da Vlada usvoji predloge medijskih zakona do redovnog zasijedanja Skupštine u martu. Još  ne znamo kako izgledaju konačne verzije ovih propisa i  imam veoma značajnu bojazan u pogledu formulacija ključnih djelova ovih propisa koji se odnose na: obaveznost upisa medija u evidenciju koju će voditi ministarstvo, uključivanje portala u ospeg nadležnosti Agencije za elektronske medije kako bi mogla da sankcioniše neprofesionalno izvještavanje i širenje govora mržnje, utvrđivanje zahtjevnih kriterijuma za članove savjeta i menadžmenta RTCG i Agencije za elektronske medije, momentalnu primjenu ovih propisa neposredno nakon usvajanja i momentalni izbor novih članova savjeta I menadžmenta RTCG i Agencije za elektronske medije. Ukoliko Vlada i nova skupštinska većina izaberu ono što dosadašnjim potezima nagovještavaju, možemo očekivati da će po svaku cijenu poltičke partije nove većine zadržati neprimjereni partijski uticaj nad RTCG i pojačati pritisak na AEM i Agenciju za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost. To bi značilo nastavak prakse od avgusta 2020. godine koji se može okarakterisati kao preuzimanje institucija od  DPS-a ali ne i profesionalizacija i oslobađanje od neprimjerenog partijskog uticaja.

MONITOR: Media centar još čeka odgovor  ministarke kulture I medija Tamare Vujović na pravosnažnu presudu o nezakonitom izboru Borisa Raonića na mjesto direktora RTCG, kao i reakciju povodom imenovanja u Gradskoj TV?

ĐUROVIĆ: Ćutanje ministarki kulture i medija, prethodne i aktuelne, o nezakonitim radnjama u javnim emiterima i želja da se sačuvaju od mogućih kritika da se miješaju u rad javnih emitera je potpuno pogrešna. Ovo ukazuje i da su političke partije imale drugačije pristupe dok su bile u opoziciji. To ukazuje na nedostatak integriteta. To što ćute lideri svih političkih partija koje vrše vlast (PES, Demokrate, NSD, DNP, SNP, CIVIS, AA) ali i onih u opoziciji (URA, Bošnjačka stranka, SD) vratiće im se kad se ponovo nađu u opoziciji. Media centar će biti tu da ih podsjeti na njihovo licemjerstvo.

Nepoštovanje pravosnažne sudske presude u imenovanju generalnog direktora RTCG je presedan koji doprinosi punom urušavanju vladavine prava u Crnoj Gori. To se sve dešava uz punu podršku partija na vlasti i njihovih ministara koji bi morali da saopšte stav. Jasno je da se  radi o političkoj trgovini jer vlast kontroliše generalnog direktora RTCG kojem ne smeta da služi interesima partija i da zarad svog interesa u  informativnim emisijama RTCG ne kritikuje rad bio kojeg državnog organa. To što se na RTCG mogu sada čuti stavovi svih partija (vlasti i opozicije) ne znači da RTCG radi svoj posao profesionalno i ispunjava zakonom utvrđene ciljeve jer naprosto ne doprinosi rješavanju problema u zajednici, ne kritikuje vlast a ni druge aktere u društvu.

Pravilo ćutanja političkih partija u vezi sa RTCG se prenijelo i na slučaj imenovanja v.d. direktora Gradske RTV Podgorica kada je (po istom principu kao i u RTCG) nezakonito imenovan Vladimir Otašević. U slučaju Gradske RTV Podgorica oni koji vrše vlast otišli su u maniru DPS-a u posljednjem momentu pred usvajanje nove Odluke o RTV Podgorica u Skupštini Glavnog grada  ublažili kriterijume kako bi stvorili mogućnost da Otašević bude izabran za direktora Gradske RTV Podgorica.  Čak ni to nije pomoglo da sve prođe kako su zamislili Vasilije Čarapić (PES), Mitar Šušić (ZBCG) i Jelena Borovonić Bojović (ZBCG), pa je Otašević izabran nezakonito zbog sukoba interesa. Ne očekujem odgovore na pitanja o nezakonitostima u radu javnih emitera od onih koji ničim nisu doprinijeli da se RTCG ili Gradska RTV oslobodi partijskog uticaja, i koji svoje prolazne funkcije koriste da ostvare partijske interese. Pogotovo ne očekujem ništa od ljudi koji su hrabro ćutali do avgusta 2020. godine i koji ničim nisu doprinijeli da se Crna Gora oslobodi autoritarnog režima Mila Đukanovića.

MONITOR: Kako vidite izvinjenje Gradske TV predsjedniku parlamenta Andriji Mandiću ubog izjave advokata Borisa Marinovića koji je u Dnevniku iznio stav da zbog isticanja trobojke Mandić treba krivično da odgovara?

ĐUROVIĆ: Način na koji je Gradska RTV Podgorica uputila izvinjenje predsjedniku Skupštine ukazuje da je ovaj lokalni javni servis na putu da promijeni gazdu. Umjesto DPS-a, šanse da novi gazda postane Nova srpska demokratija i Andrija Mandić su sve veće. Ukoliko je kandidat za direktora Gradske RTV Podgorica Vladimir Otašević osjetio potrebu da zaštiti Andriju Mandića od izjave sagovornika u neprofesionalnom (jednostranom) prilogu emitovanom u Dnevniku ovog javnog emitera, onda je kršenje profesionalnih standarda prethodno morala da utvrdi Komisija za prigovore slušalaca i gledalaca pa da se tek tada eventualno uputi izvinjenje. U ovom slučaju se postavlja i dodatno pitanje: da li će novi menadžment Gradske RTV Podgorica da se izvinjava svima koji su predmet neprofesionalnog rada ovog javnog emitera ili samo političkim mentorima?

U   reakciji novi vršilac dužnosti Otašević se poziva pogrešno na član 34 Zakona o medijima jer se ne radi o stavu urednika ili novinara koji je optužio predsjednika Skupštine da isticanjem nepoznate zastave čini krivično djelo, već o izjavi sagovornika u prilogu. Nesporono je da su se u prilogu morale naći i izjave drugih sagovornika, onih koji ne misle da  se radi o krivičnom djelu predsjednika Skupštine ali i stručnih osoba  i predstavnika nadležnih organa. U ovom slučaju se moglo govoriti o kršenju Pravilnika o poštovanju profesionalnih standarda u elektronskim medijima i Pravilnika o profesionalnim principima i standardima u Gradskoj RTV Podgorica ali ne i članu Zakona o medijima na koji se poziva novi menadžment. Izvinjenje v.d. direktora Gradske RTV Podgorica treba posmatrati u svijetlu činjenice da Otašević želi da bude izabran u punom mandatu na trenutno otvorenom konkursu za direktora Gradske RTV i zato suprotno pravilima demonstrira poniznost. Ovaj slučaj govori kakav lokalni javni servis su spremile PES, NSD i DNP a uz aminovanje Demokrata i URA-e. Gradska RTV Podgorica neće postati profesionalna na način što će se uticaj DPS-a, propagandistički i neprofesionalni način izvještavanja za potrebe DPS-a, zamijeniti uticajem nove većine u Glavnom gradu.

MONITOR: Uprkos apelu civilnog sektora v.d VDT Tatjani Begović da tužilaštvo odustane od gonjenja istoričara Bobana Batrićevića zbog stavova koje je iznio u kolumni, suđenje je počelo. Kako komentarišete taj slučaj?

ĐUROVIĆ: Ovaj slučaj pokazuje potrebu odgovornih pojedinaca u tužilaštvu da autoritet i mentora u liku DPS-a zamijene sa autoritetom Srpske pravoslavne crkve (SPC). Batrićević je u svom tekstu iznio kritike na račun jedne vjerske zajednice i njenih visokih predstavnika bez bilo kakvih poziva na govor mržnje ili diskriminatornih poruka. Vjrujem da će sud okončati brzo ovaj postupak I utvrditi da nema odgovornosti Batrićevića a da će tužilaštvo u drugoj sličnoj situaciji (kojih će sigurno biti) imati drugačiji pristup. Tužilaštvo će morati da se oslobodi potrebe za mentorima I autoritetima. SPC će morati da se navikne na kritike a I moraće da shvati da sve svoje zamisli neće moći da ostvari čak ni uz podršku njihovih političkih predstavnika. I ovu fazu u razvoju demokratije moraju da prođu što prije građani Crne Gore.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju sloboda govora ?

ĐUROVIĆ: Stanje je bolje nego što je bilo bez obzira na povremene incidente kao što je slučaj Batrićević. Situacija će se popraviti kada se tužilaštvo i sudovi oslobode partijskog i kriminalnog uticaja a to zavisi od novih zakonskih propisa i volje onih koji vrše vlast.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo