Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?

RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.

MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i  na koje ste prepreke nailazili?

RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.

MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?

RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.

MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?

RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.

MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?

RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.

M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?

STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja  vodi preuranjenim podelama.

MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?

STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene.  Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike.

MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?

STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“.  Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.

MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?

STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?

MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?

STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.

Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.

 

Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.

MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?

STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.

U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora  učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”

 

 

Vučić  se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako  izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo