Povežite se sa nama

OKO NAS

Godine prevara i laži

Objavljeno prije

na

Sjećate li se gnjeva pravednoga, koji se izlio kada je MANS lani u januaru podnio krivične prijave specijalnom državnom tužiocu za organizovani kriminal protiv više bivših i sadašnjih visokih javnih funkcionera zbog sumnje da su zloupotrijebili službeni položaj u korist kompanija grčkog biznismena Viktora Restisa kroz dva privatizaciona aranžmana u Crnoj Gori, na Svetom Stefanu – i u beranskom rudniku uglja. Vlasti su kliknule da je to politički marketing ove nevladine organizacije a Grci da se radi o kontinuiranoj kampanji koju MANS protiv njih vodi.

Zamjenik izvršnog direktora MANS-a Dejan Milovac nije mislio tako. On je bio sasvim ozbiljan kada je rekao da dokumentacija koju posjeduju ukazuje da je Restis grupi, kao novom vlasniku Rudnika uglja i kao zakupcu Svetog Stefana, omogućeno da ne poštuje zakonske obaveze, da ne investira sredstva. Naprotiv, investitoru su činjeni ustupci i naknadno su donošeni aneksi kojima su im pomjerani rokovi za završetak obaveza. Ovakvo ponašanje, tvrdio je MANS, ukazivalo je na spregu pojedinaca iz Vlade sa navodnim strateškim investitorom.

Milovac je detaljno objasnio mehanizme prevare u slučaju Rudnika uglja u Beranama.

„Sa Balkan energy, koja je povezana firma sa grčkim investitorom, 2007.godine je potpisan ugovor o kupovini Rudnika uglja, koji je ne samo bio suprotan Zakonu o privatizaciji, već su kasnije prekršene brojne odredbe ugovora”, tvrdio je Milovac.

On je podsjetio da je Balkan energy bio obavezan da uloži u Rudnik 120 miliona eura u četiri investicione godine, od čega 20 miliona kroz doinvestiranje, a 100 u izgradnju novog termoenergetskog bloka, ali da se to do danas nije desilo.

„Naprotiv, investitoru su činjeni ustupci i naknadno su donošeni aneksi kojima su im pomjerani rokovi za završetak obaveza, baš kao i u slučaju zakupa nad hotelima Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina Plaža. Ovakvo ponašanje Vlade koja mora da kontroliše ugovorne obaveze je nedopustivo i ukazuje na spregu pojedinaca iz Vlade sa navodnim strateškim investitorom”, rekao je tada Milovac.

Uprava policije je nekoliko mjeseci kasnije saopštila da nije dobila nikakav nalog od specijalnog tužioca u vezi sa ovim krivičnim prijavama i ispitivanjem privatizacije beranskog Rudnika uglja. Iz MANS-a je odgovoreno da bi za njih bila novost da je tadašnja vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić odlučila da se umiješa u svoj posao.

Sada su stvari ogoljene i jasne. MANS je bio potpuno u pravu. Poslije dvadesetak dana štrajka rudara u jami, na dubini od dvjesta metara, u urušenim hodnicima udaljenim kilometar i po od rudarskog okna, ova privatizacija će biti raskinuta. Ničiju odgovornost zbog toga niko ne pominje. Niko i ne pominje ni šta će biti sa rudnikom kada se raskine ugovor sa Grcima.

Da bi privatizaciju trebalo raskinuti tek nedavno, poslije skoro šest godina tolerisanja i prolongiranja rokova za pokretanje proizvodnje, saopštio je ministar ekonomije Vladimir Kavarić.

Revoltirani zbog činjenice da im se trenutno duguje sedam plata i da im nije povezan staž sa osamnaest mjeseci, šest rudara – Dejan Đukić, Rade Cimbaljević, Novo Kuč, Brano Bašić, Bogdan Todorović i Miomir Rajković započeli su štrajk u jami, a svi ostali radnici rudnika su se solidarisali sa njima. Dok ovaj broj Monitora ide u štampu, oni bi poslije dvadeset dana trebalo da izađu na površinu, nakon obećanja izvršnog direktora Balkan enerdžija Siniše Ivančevića da će im isplatiti plate.

„Od Ivančevića nije bilo ni traga ni glasa, a onda se pojavio iznenada, sat iza ponoći, pošto smo prethodno vodili neprijatan razgovor sa predstavnicima ministarstva ekonomije. On je sišao u jamu, ali rudare nije mogao da izvede samo obećanjem da će biti isplaćene zaostale zarade”, priča inženjer Ljubo Gledović, predsjednik sindikata ove kompanije.

Ivančević, koji je kao i svi njegovi prethodnici bliski crnogorskim vlastima, rudnikom upravljao iz Podgorice, saopštio je da će to biti posljednje ulaganje Grka u beranski rudnik. „Jasno je rekao da nakon ove isplate zaostalih zarada, oni neće u rudnik više neće uložiti ni euro i da će ga vratiti Vladi”, kaže Gledović.

Inženjer Ratko Došljak objašnjava da će biti dosta problema, jer je rudnik prodat iz stečaja.

„Rudari koji štrajkuju i kada izađu iz jame neko vrijeme neće moći da rade iz zdravstvenih razloga. Svi koji su silazili u jamu znaju u kavom je ona stanju. Ne znam kako će se to rješavati ako se raskine ugovor sa Balkan enerdži i ko će raditi na održavanju jame da ne bi bila potopljena”, kazao je Došljak.

Rudnik je Grcima je prodat, poslije devet neuspjelih tendera. Milion i po eura je odmah uplaćeno i najavljena velika investiciona ulaganja. Ni manje ni više nego 120 miliona. Dvadeset u prvih četiri godine, a preostalih stotinu miliona, za izgradnju termoelektrane snage 110 megavat sati.

Grčka firma Balkan Enedži je malo prije kupovine rudnika, avgusta 2007. godine, registrovana u Podgorici za poslove proizvodnje, prometa i usluga. Zvanično je saopšteno da je to navodno podružnica grčkog koncerna Restis Group čiji je vlasnik milijarder Viktor Restis. Grčki milijarder istovremeno je osnivač i vlasnik First finacial bank AD Podgorica. Drugi po redu manjinski vlasnik banke Petros Statis je jedan od upisanih osnivača Balkan Enerdži. Kod ove banke, vrata do vrata u Podgorici, firma Balkan Enerdži, podizala je kredite i bez problema zalagala rudnik, iako je to bilo u suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom.

Da je poštovan kupoprodajni ugovor u beranskom rudniku sada je trebalo da radi dvjesta radnika i da se iskopava dvjesta hiljada tona uglja. Trebalo je već da bude izgrađena termoelektrana. Umjesto obećanih milionskih investicija, na koje su se obavezali u vrlo preciznim rokovima, kupci su samo vršili „geološka ispitivanja”. Radnici tvrde da ih nikada nije ni bilo, da nikada nije zabodena nijedna sonda.

Zašto bi se i zabadala kada se zna- sa 167 miliona tona u čitavom basenu, Berane leži na velikoj ugljenoj ploči debljine 4,5 do devet metara, pa i više na pojedinim mjestima. Ploča je na dubini od oko dvjesta metara. Na toj dubini su i rudarski hodnici jame Petnjik.

Odavno su domaći stručnjaci izračunali kolike su dostupne rezerve na svim nalazištima. Grci, kojima je po ugovoru bilo dozvoljeno da samo iz jame Petnjik u narednih dvadeset godina izvade tek 3,8 miliona tona uglja, pričom o potrebi novih geoloških ispitivanja samo su zamajavali javnost. Za proteklih pet i po godina nijesu izvadili ni grumen uglja.

Zašto nijesu? Nema odgovora. Nezvanično, Grci tvrde da su prevareni kada im je rudnik prodat. Ko ih je izvarao? Pravareni su beranski rudari, građani Berana i sjevera, kada im je 2007. godine „prodata” lijepa priča o još jednoj uspješnoj privatizaciji.

Specijalni tužilac o dalje ćuti. MANS im je podnio krivične prijave protiv ministara ekonomije i turizma Vladimira Kavarića i Predraga Sekulića, i prethodnika im u tim resorima Branimira Gvozdenovića, Branka Vujovića i Predraga Nenezića. Pored aktuelnih i bivših ministara i bivše glavne inspektorke za zaštitu prostora Nataše Brajović, krivična prijava je podnijeta i protiv najvažnijeg Restisovog čovjeka u Crnoj Gori Petrosa Statisa, zajedno sa članovima njihovog menadžmenta Konstantinosom Polimeropulosom i Teofanisom Statisom…Tek da se zna.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo