Kad sam došao u Crnu Goru kao desetogodišnjak ujaci su se znali paradoksalno našaliti sa mnom da sam „nepromišljeno” stigao iz bogate Vojvodine u siromašnu Crnu Goru. Moja porodica u Vojvodini nije se baš uklapala u izraz „bogata Vojvodina”. Ni ujčevina mi nije spadala u „siromašnu Crnu Goru”, nego je bila dobrostojeća. Za gorki je smijeh bilo samo to što u mom slučaju nije važila opšta šema vojvođansko-crnogorskog odnosa bogatstva i siromaštva.

Da je po jugoslovenskim mjerilima iz šezdesetih godina prošloga vijeka Vojvodina bila bogata, a Crna Gora siromašna, to nije bilo stereotipno mišljenje, nego realno stanje stvari. Kako je Vojvodina postajala „konstitutivnim dijelom jugoslovenskog federalizma”, a to znači gospodarem u svom dvorištu i ambaru, postajala je ekonomski razvijenijom i moćnijom. Od Ustava SFRJ iz 1974. godine, pa u narednih petnaest godina, ona je ekonomski „stigla i prestigla” sve druge jugoslovenske republike, stajući svojom ekonomskom snagom uz sami bok Slovenije. Crna Gora je zauzela „stabilnu” poziciju u neveselom klubu „nerazvijenih republika i pokrajina”. Nije da se ona nije nekako razvijala, ali je uglavnom živjela u vrtlogu stare maksime o bogatima koji su sve bogatiji i siromašnima koji su sve siromašniji. Ona je čekala što će joj se udijeliti iz saveznog „fonda za nerazvijene”. Kod dobroga dijela njezinog stanovništva tada je stvoren jedan opaki mentalitet: mješavina parazitskog i sirotinjskog, dakle, prośačko-infantilno-inferiornog životnog držanja. Treba promisliti koliko se tom mentalitetu ima zahvaliti za politički program „Jugoslavije bez alternative”, odnosno, vječite „zajednice sa Srbijom”!

Kako su stvari dalje tekle? Vojvodina je izgubila svaki politički subjektivitet. Crna Gora je stekla najviši mogući subjektivitet i postala nezavisna država. Kako su se ovakve političke prilike odrazile na ekonomiju i životni standard? Statistika je neumoljiva, pa kaže: Prośek plata je u Slovenij i 935 evra, u Hrvatskoj 724, u Crnoj Gori 456, u Makedoniji 456, u BiH 394, a u Srbiji 329 evra. Prośek plata u Vojvodini znatno je niži od prośeka Centralne Srbije. Dakle, Vojvodina je do 1989. godine imala, poslije Slovenije, najviše plate u Jugoslaviji. Danas ima najniže od svih republika bivše Jugoslavije (bez Kosova)!

Prema oficijelnim statistikama Vojvodina je postala „nedovoljno razvijeni region” u Srbiji. Kako se od ubjedljivo najrazvijenijeg postaje nerazvijenim regionom? Evo nekoliko načina. Prvo. Od ubranoga poreza opština država Srbija bez ikakvih propisanih kriterija, po podacima iz 2002. godine, vraća im ovako i ovoliko: Novom Sadu 6,2 odsto, Subotici 4,2, Nišu 12,5 i Kragujevcu 31,9 odsto. Od sljedeće 2003. stvari se pogoršavaju. Srbija vraća Novom Sadu 4,9, Subotici 3,8, Nišu 10,6 i Kragujevcu 26 odsto. Drugo. Aktiva banaka u Vojvodini (2001/5) povećala se za 20 posto, u Centralnoj Srbiji povećala se za 300 odsto. Učešće aktive banaka Vojvodine u Republici Srbiji smanjilo se s 30 na 14 odsto. Treće. Bruto društveni proizvod Vojvodine nekad je bio znatno iznad republičkog. Danas je on za sedam odsto niži od BDP Centralne Srbije. Četvrto. Iako Grad Beograd nema gotovo nikakvu poljoprivredu, a industrija mu je odavno posrnula, njegov bruto društveni proizvod je skoro duplo veći od vojvođanskog!

Iza svakoga „patriotskog” i histeričnog nacionalizma krije se teška lupeština! Što je histerija žešća, lupeština je veća! Lupeština protiv Vojvodine potpuno je ,,pokrivena” zakonima! A država Srbija sve „pravnija”!

Milenko A. PEROVIĆ