Nedavno je Viši sud u Podgorici presudio u još jednom predmetu ograničenja slobode izražavanja zbog zaštite časti i ugleda. Presuđeno je na štetu novinara, a u korist visokog funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost. Ovaj slučaj, za razliku od drugih, ne pokreće pitanje vrednovanja časti i ugleda u novcu – tužilac je zatražio, i dobio, odštetu, od samo jednog eura. Bez obzira na to, tuženi novinar tvrdi da je oštećen i da neće odustati od borbe za pravo na slobodu izražavanja. Oko jednoga su saglasni i ANB tužilac i tuženi novinar – sloboda i čast su, prvenstveno, stvar principa. U tom smislu, i tužiocu i tuženom – kapa dole.
Tužilac je tako sprečio i da se ponovo naglase prekomerne naknade štete i novčane kazne kao jedini razlog za brigu zbog (ne)primene evropskih standarda od strane crnogorskih sudova. Jasno da se “od nečega mora živeti”, pa kazne i naknade štete, još ako se ujedine, ozbiljno ugrožavaju ne samo opstanak medija, već i njihovu svrhu – da pokreću bolna i opasna pitanja, koja su za javni interes važnija od opštih mesta oko kojih se svi već slažu. U ovom slučaju nije bilo naknade štete, a opet, postoji problem – principa.
Tuženi novinar je u jednoj rečenici preneo suštinu teksta objavljenog u nedeljniku susedne države, u kome je tužilac, državni funkcioner, predstavljen kao zaštitnik trgovaca drogom. Prvostepeni sud je oslobodio novinara odgovornosti.Utvrdio je da on nije imao nameru da uvredi tužioca, već da doprinese javnoj polemici od opšteg interesa, što je, prema oceni sudije, “svakako borba protiv organizovanog kriminala”. Viši sud, odgovoran za pravosnažnu presudu, nije razmatrao je li tekst doprineo debati od javnog interesa, ali je zato utvrdio da je za presudu beznačajno je li tuženi imao nameru ili da uvredi tužioca ili ne. Tako je Viši sud našao da su nebitne dve okolnosti koje je do sada Evropski sud za ljudska prava utvrđivao kao ključne, a to je pitanje svih pitanja (1) da li se sloboda izražavanja čije se ograničenje zahteva, ticala stvari koja je od legitimnog, opšteg društvenog interesa (jer ako jeste, onda je moguće ograničiti samo ako zato postoji “goruća društvena potreba”) i (2) da li je novinar u svemu tome postupao savesno, u tzv. dobroj vjeri – bona fidae.
Na verovatno iznenađenje mnogih naših sudija, Evropski sud za ljudska prava je bar u tri svoje pravosnažne presude (Bladet Tromso protiv Norveške, Thoma protiv Luksemburga i Lepojić protiv Srbije) našao da novinar nije trebalo da bude proglašen odgovornim za objavljivanje izjave koja je ili bila klevetnička ili nije uspeo da dokaže njenu istinitost, zbog toga što je u postupao savesno: bavio se temom od važnog javnog interesa, imao je opravdanog razloga da poveruje u istinitost onoga što je izneo ili preneo, pokušao je da proveri informaciju od druge strane u razumnom roku prije objavljivanja, a pri tom nije imao isključivu, proizvoljnu nameru da napadne na lik i delo tužioca (u našem slučaju još i visokog državnog funkcionera, koji, kao takav, mora da trpi veći stepen kritike nego drugi građani). Takođe, to što je novinar preneo suštinu navoda kolege novinara iz susedne države, a da se od tih navoda nije izričito ogradio, niti ih prihvatio kao svoje, nije zaintrigiralo Viši sud, iako je Evropski sud za ljudska prava u sličnom slučaju (Thoma) zaključio da je osuda novinara zbog istog postupka prekršila njegovo pravo na slobodu izražavanja.
Tako smo, uprkos pravosnažnoj presudi, ostali uskraćeni za stav Višeg suda o mnogim od ovih važnih pitanja, kojima se uvek u sličnim predmetima bavi sud u Strazburu. Ovo uprkos činjenici da je Crna Gora primljena u Savjet Evrope jer su njeni najviši predstavnici obećali da će obezbediti da domaći sudovi primenjuju standarde iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, da Evropska konvencija o ljudskim pravima obavezuje Crnu Goru još od 2004. godine, a da domaći Zakon o medijima još od 2002. nalaže primenu standarda iz prakse suda u Strazburu.
Pregledom predmeta koje trenutno razmatra Evropski sud za ljudska prava, izgleda da ćemo ubrzo imati presude tog suda u dva slučaja ograničenja slobode izražavanja zbog zaštite časti i ugleda, u kojima su predstavke podnijeli direktor javnog preduzeća Vodovod i kanalizacija i član Socijalističke narodne partije iz Herceg-Novog, te zamenik glavnog urednika nedjeljnika Monitor. U prvom slučaju, direktor je uslovno osuđen zbog klevete državnog inspektora, koga je optužio da deluje u interesu kompanija pod okriljem Demokratske partije socijalista. Domaći sud je pravosnažnom presudom utvrdio da je tuženi iznio netačnu i uvredljivu činjeničnu tvrdnju, koju nije uspeo da dokaže, a ne vrednosni sud koji nije bio podložan dokazivanju, kako tuženi tvrdi. U drugom slučaju, tuženi novinar je obavezan na naknadu štete jer se vest koju je objavio u nedeljniku Liberal o tome da će šesnaest osoba, među kojima i tužilac – bivši direktor RTCG, odgovarati pred Haškim tribunalom zbog ratno-huškačke propagande, naknadno ispostavila kao netačna. U ovom slučaju se ponavlja problem: iako je tuženi objavio informaciju koja je uvredila tužioca i koja se kasnije ispostavila kao netačna, domaći sudovi su odbili da se bave pitanjima kojima će se Strazbur izvesno baviti – da li je novinar postupao savesno, je li imao opravdane razloge da poveruje u istinitost vesti koju je objavio, te da li je vest te 1994. godine, u jeku krvavog rata u Bosni i Hercegovini i ratnohuškačke kampanje u Crnoj Gori bila od interesa za javnost ili ne?!
NVO Akcija za ljudska prava, zabrinuta zbog dinamike primene evropskih standarda u praksi crnogorskih sudova, sastavila je radnu grupu pravnika koji imaju iskustva u primjeni domaćeg prava i znanja o praksi Evropskog suda za ljudska prava, da predlože reformu propisa o krivičnoj i građanskoj odgovornosti za povredu časti i ugleda, kako bi se obezbedilo da sudovi uvažavaju evropske standarde u ovoj oblasti. Očekuje se da će predlog reforme biti spreman za raspravu sa stručnom javnosti sredinom novembra 2010.
Tea GORJANC PRELEVIĆ
(Autorka je izvršna direktorka Akcije za ljudska prava)