Nacrt Ugovora o koncesiji je konačno stavljen na uvid javnosti. Pokazalo se da su sumnje u pogledu ovog projekta bile opravdane.
U Preambuli, koja sadrži svrhu ugovora, piše: ,,Koncedent zaključuje ovaj Ugovor radi podsticanja privatnih investicija u energetski sektor u Crnoj Gori i radi obezbjeđenja podrške i beneficija Koncesionaru u vezi sa realizacijom Projekta.”
Početna priča Vlade bila je sasvim drugačija. Oni koji se ne sjećaju, mogu se podsjetiti na sajtu http://www.he-morača.me/ u dijelu Pitanja i odgovori, gdje se smanjenje deficita struje potencira kao proritetni zadatak gradnje HE Morača. Ako se obrazloženje o potrebi gradnji HE Morača zasnivalo na argumentu o potrebi smanjenja deficita, logično pitanje je kako se može smanjiti deficit struje, ako je ugovorom predviđeno da investitor može izvoziti struju? U članu 3.13 izričito stoji da će kompanija koju osnuje koncesionar ,,imati pravo da izvozi električnu energiju koju proizvede u HE na Morači.” Studija o procjeni ekonomskih efekata HE Morača polazi od pretpostavke da će se izvoziti 75 odsto proizvodnje! Zašto tekst ne predviđa da se može izvoziti samo višak struje?
Jedno od opravdanja za gradnju HE Morača bilo je i da će ,,energija proizvedena u Crnoj Gori biti jeftinija za crnogorske potrošače zbog manjih troškova prenosa”. Ako je struja dominantno namijenjena izvozu, što znači da će se deficit i dalje pokrivati uvozom, kako će se to smanjiti troškovi prenosa? Zašto su se u toku rasprave uporno plasirali jedni argumenti u korist gradnje HE Morača, a usvojeni tekst sadrži nešto sasvim drugo? Kako se kaže kad neko tvrdi da će raditi jedno, a radi nešto drugo?
Prava misterija krije se u članu 3.18. pod naslovom ,,Kompenzacija EPCEG-u za EPCG dokumentaciju”. Iz naslova bi se moglo očekivati da će Koncesionar platiti naknadu za dokumentaciju EPCG, koja je izuzetno vrijedna – na sajtu HE Morača se može naći informacija da je njena vrijednost 15 miliona eura. Prema članu 3.18 Koncedent će o svom trošku “u korist Koncesionara ustanoviti besplatnu, prenosivu, trajnu, pod-licencu na svim patentima zaštićenom dizajnu, autorskim pravima i drugim informacijama ili drugim pravima intelektualne svojine koja EPCG ima na EPCG Tehničkoj dokumentaciji…” Nekoliko puta sam pročitao ovaj član, jer me interesovao iznos na koji je procijenjena vrijednost EPCG dokumentacije. U tekstu ni slova o tome, niti o ,,kompenzaciji EPCG-u”. Ako se EPCG dokumentacija ustupa besplatno koncesionaru, onda je naslov ovog člana trebalo da glasi ,,Ustupanje”, a ne ,,Kompenzacija EPCG-u”, jer kompenzacija normalno znači naknadu. Još je važnije pitanje zašto država daje besplatno koncesionaru nešto što, navodno, vrijedi 15 miliona eura?
Postoji još niz problema sa tekstom i ukupnim pristupom projektu. Veoma je čudno da država dozvoljava koncesionaru da predlaže ..bolje” rješenje. Valjda država najbolje zna koje interese želi ostvariti koncesijom. Ovakvim pristupom država priznaje da koncesionar to može znati bolje od nje.
Posebno interesantno je insistiranje Vlade da proizvodnja u HE Morača ne može biti manja od 600 gigavati. Na prvi pogled se ovo insistiranje čini besmislenim, jer koncesionar ima mnogo jači interes nego država da snaga HE bude veća, a teško je povjerovati da je Vlada napravila tako sofisticiranu procjenu da već sada može da zna da će kroz 30 godina Crnoj Gori biti potrebno upravo 600 gigavati. Ipak, vjerujem da nije slučajno postavljen ovakav uslov i da je povezan sa ovlašćenjem koncesionara da predlaže ,,bolje rješenje”. Kako to ,,bolje rješenje” izgleda može se vidjeti iz predloga kompanije A2 za proširenjem zone potapanja u rejonu Male Rijeke, što bi, vjerovatno, značilo potapanje Bioča, zajedno sa crkvom, grobljem, lokalnim vodovodom. Sve u duhu ,,održivog razvoja”. Pozivanjem na uslov od 600 gigavati, Vlada bi imala izgovor za saglasnost na ovakvo ,,bolje rješenje”. Bolje, za koga?
Ministarstvo ekonomije se više ne poziva na hiljade zaposlenih u turizmu i 16.000 kreveta, shvatajući da se takvim ,,argumentima” samo izblamiralo. Argumenti Ministarstva su se na kraju sveli na to da će Crna Gora ostvariti prihod od poreza na plate i carina na uvoz građevinskog materijala. Teško je razumjeti kako Ministarstvo može da se poziva na ovakve argumente. Da će Crna Gora prihodovati od angažovanja građevinskih firmi koje će raditi – što? Uništavati jedan od najatraktivnijih kanjona Crne Gore! I to ne radi rješavanja crnogorskog deficita struje, već zbog interesa koncesionara. Da budem ciničan, Crna Gora bi tako mogla prihodovati ako odluči da se poruši Stari grad u Budvi, te da angažuje građevinske firme da grade ,,ljepši i noviji”.
Ako se već želi napraviti prihod od poreza, carina, angažovanja građevinskih firmi, zar nije bolje da se brane rade za potrebe Crne Gore? Čak i u tom slučaju prioritet bi morala da ima HE na Komarnici. Projekt Komarnica je ubjedljivo povoljniji za Crnu Goru, jer bi bio stavljen u funkciju rješavanja deficita struje odmah, a ne kroz 30 godina. Osim toga, HE Komarnica bi bila prihvatljiva za praktično sve, budući da ne postoji problemi koji postoje kod HE Morača, čime bi Vlada izbjegla sadašnji otpor. Pravilan izbor prioriteta jedna je od osnova dobre ekonomske politike. Vlada, očigledno, ima neke druge prioritete.
Jasno je da se radi o projektu koji, u najblažoj varijanti, nije u najboljem interesu Crne Gore. Zato se sve češće čuju pitanja:
zašto je Vlada namjerna da na ovakav način gradi HE Morača, i u čijem interesu ? Ako se već moraju graditi brane na Morači, zašto ih graditi da bi rješavali deficit koji postoji u drugim zemljama, ili zbog ,,beneficija koncesionaru”?
Dalji postupak u ovom projektu predstavljaće test za Vladu, ali i za opoziciju, nevladine organizacije, stručnu javnost i građane Crne Gore. To će biti test na kojem će se vidjeti kako se ko odnosi prema vitalnim interesima Crne Gore. Stav prema ovom projektu će pokazati kome je stalo do budućnosti Crne Gore, a ko pristaje na desvastiranje njenih prirodnih resursa zbog nečijih privatnih interesa. Ćutanje je, takođe, stav.
Časlav PEJOVIĆ
(Autor je profesor univerziteta u Japanu)