Dugo živim u Japanu i izbjegavam da se miješam u ,,unutrašnje stvari” Crne Gore. U ovom slučaju pravim izuzetak. Zato što mislim da u projektu gradnje HE Morača, Crna Gora može napraviti veliku i nepopravljivu grešku. Nije problem u tome što Crna Gora namjerava da gradi hidrocentrale. Naprotiv, to je dobar izbor. Problem je u načinu na koji se to namjerava raditi.

Kampanja za gradnju HE Morača vođena je pod parolom o rješavanju deficita električne energije Crne Gore. To je jak argument. Logičan zaključak bi bio da se HE Morača gradi radi rješavanja deficita električne energije. I logično bi bilo da Nacrt ugovora o koncesiji u preambuli definiše da se HE Morača gradi radi rješavanja tog problema, a u tekstu jasno naznači da se struja proizvodi za potrebe Crne Gore, te da se, eventualno, samo višak može izvoziti. To nigdje ne piše u Nacrtu – prema postojećem tekstu koncesionar može da svu struju izveze. Potvrda da se struja iz HE Morača namjerava izvoziti može se naći u analizi koju je radio Univerzitet Mediteran, iz koje se može vidjeti da ,,najznačajniji efekt od izgradnje elektrana predstavlja izvoz električne energije koji bi smanjio spoljnotrgovinski deficit…” (Vijesti, 20.09.2010).

Kada se povežu nedavni događaji, jasno je da je to cilj gradnje HE Morača. Ugovor o postavljanju podmorskog kabla između Crne Gore i Italije predstavlja jasnu indiciju o tome za koga ce HE Morača prozivoditi struju. Poznato je da Italija ima problem sa regulativama EU o emisiji CO2, te da mora da obezbijedi određenu kvotu obnovljive energije. Pošto je problem graditi hidrocentrale u Italiji, lakše je devastirati rijeke negdje drugo. Crna Gora je logičan izbor.

U čemu je problem s izvozom, s aspekta Crne Gore? Ako je kampanja za HE Morača bazirana na argumentu da Crna Gora mora graditi HE Moraču da bi riješila problem deficita, pitanje je – kako se može rješavati deficit struje njenim izvozom? Valjda se izvozi nešto čega se ima viška, a ne nešto što je deficitarno. Osnovni problem projekta HE Morača je to što se, s aspekta interesa Crne Gore, realizuje na naopakoj premisi: da se izađe u susret potrebi stranog koncesionara da uvozi struju iz Crne Gore, a ne da se rješava deficit energije Crne Gore.

Ovakva strategija otvara niz problema. Ako će kompanija koja će izvoziti struju biti registrovana u Crnoj Gori, ali će biti pod kontrolom strane kompanije, na koji način takav izvoz može ublažiti trgovinski deficit Crne Gore? Prihod od izvoza će biti jednako crnogorski koliko je stvarno vlasništvo u toj kompaniji crnogorsko. Dalje, ako se u Nacrtu koncesije kaže da se cijena struje slobodno formira, to znači da ta struja iz Crne Gore može biti izvožena po cijeni koja je znatno ispod tržišne, jer glavni interes stranog koncesionara nije profit, već da dobije struju iz uvoza po niskoj cijeni. Ovim bi se nanijela šteta i onom malom udijelu crnogorskog interesa koji bi bio zastupljen preko EPCG. To bi se direktno odrazilo i na naknadu od dva odsto koja bi bila uplaćivana Crnoj Gori po osnovu profita ostvarenog prodajom električne energije.

Da li postoji bolje rješenje? Naravno. Ne jedno, već nekoliko. Jedno bolje rješenje se odnosi na prioritete. U Strategiji razvoja energetike do 2025. HE Komarnica i HE Morača se nalaze u istoj ravni prioriteta. Strategija nudi jasan odgovor koji projekat bi trebao imati prednost. U dijelu o HE Komarnica stoji: ,,Projekat obuhvata samo nenaseljena i neplodna područja, ne ugrožava industrijske kapacitete, puteve, polja i domaćinstva, a akumulacija bi potopila nepristupačni kanjon Komarnice.” I dalje: ,,EPCG bi mogla finansirati ovaj Projekat sopstvenim sredstvima i iz komercijalnih kredita.”

U dijelu koji govori o HE Morača se jedino pominje da se realizacijom Projekta ,,potapa dio glavnog puta prema sjeveru Crne Gore.” Na sajtu HE Morača se mogu naći detaljnije informacije o tome da se potapaju imanja, kuće, groblja, mostovi, putevi, ugrožava se manastir Morača… Troškovi eksproprijacije i izmještanja/izgradnje infrastrukture bili bi oko 118 miliona eura, a taj trošak bi trebao pasti na teret Crne Gore. Što se tiče načina realizacije, u Strategiji se kaže da se ,,predlaže BOT model”.

Ako uporedimo podatke za ove dvije hidroelektrane, dolazimo do zaključka da je situacija sa HE Komarnica znatno jednostavnija, te se ne bi postavljala pitanja koja su aktuelna kod HE Morača – recimo, o broju brana, njihovoj visini, ugrožavanju manastira, eksproprijaciji, izmještanju infrastructure…Čim brana bude izgrađena, donosila bi struju Crnoj Gori i tako odmah bila stavljena u funkciju rješavanja energetskog deficita. Prednosti HE Komarnica su toliko očigledne, da je suvišno obrazlagati da je HE Komarnica morala imati prioritet. I s aspekta održivog razvoja, i s ekonomskog aspekta.

Argument da se u slučaju HE Morača raspolaže kompletnijom dokumentacijom nije ubjedljiv. Ta dokumentacija je stara nekoliko decenija, a otad su se promijenili standardi relevantni za gradnju brana. Uostalom, nedavno je EPCG javila da se radi na novom projektu u koji je uključen univerzitet u Milanu. Argument o većoj snazi HE Morača bi bio relevantan, ako bi Crna Gora dobila struju odmah. Taj argument blijedi u svijetlu činjenice da bi HE Morača koristio strani koncesionar u periodu od 30 godina.

S aspekta stranih ulaganja, kada se radi o eksploataciji prirodnih resursa, BOT je najnepovoljnija varijanta po zemlju domaćina. Situacija je kvalitetno drugačija kod gradnje infrastrukture, koja se odmah po izgradnji stavlja u funkciju interesa države. Kada je riječ o hidrocentralama, država bi morala da čeka 30 godina, a moguće i duže, da bi mogla da ih koristi za svoje potrebe.

Naravno, Crna Gora bi imala određenu korist od gradnje HE Morača. Pitanje je – po koju cijenu bi se ostvarila ta korist? Metafora o volu i kilu mesa je suviše blijeda kao poređenje.

Poseban problem je način na koji su nadležni organi sproveli dosadašnji postupak. Suviše je bilo manjkavosti za ovako značajan projekat. U prvoj fazi nijesu data alternativna rješenja, dok su neke procjene, kao one o turizmu koji bi se razvio u rejonu HE Morača bile toliko nerealne, da se prije mogu svrstati u bajke, nego u ozbiljnu analizu. Novi Nacrt ugovora o koncesiji je nepotpun. U Opisu predmeta koncesije se kaže da ce definitivno tehničko rješenje za hidroelektrane na Morači biti poznato tek nakon odabira koncesionara. Kako raspravljati o projektu, kada se ne znaju njegovi osnovni podaci? Nacrt sadrži elemente Ugovora o koncesiji, ali u formi naslova, a ne sadržaja odredbi. Kako raspravljati o ugovoru, ako se ne znaju njegove odredbe? O čemu se uopšte može voditi rasprava, ako nije ponuđeno ni tehničko rješenje, niti sadržaj odredbi ugovora? Valjda je to trebalo biti predmetom rasprave, a ne koje saglasnosti su potrebne za realizaciju projekta.

Mnogo je argumenata koji dovode u pitanje gradnju HE Morača na način koji Vlada predlaže. Postoji samo jedna situacija u kojem bi se mogla prihvatiti gradnja HE Morača: da to Crna Gora radi sama, za svoje potrebe. Najbezbolnija varijanta bi bila da se izgradnja HE Morača odgodi, a da se vlada okrene gradnji hidroelektrane na Komarnici. Deficit struje treba rješavati na način koji interese države stavlja ispred svih drugih interesa.

Časlav PEJOVIĆ