Povežite se sa nama

OKO NAS

GLAVNI GRAD I CRNE TAČKE ZA BEZBJEDNOST U SAOBRAĆAJU: Igra sa životima

Objavljeno prije

na

Vrijeme vladavine gradonačelnika Miomira Mugoše krase mnogi građevinski spektakli. Među najzanimljivije i najnefunkcionalnije svakako spadaju pasarele na Zabjelu i Zlatici, kao i pješački prolaz ispod Bulevara Sv. Petra Cetinjskog. Ova tri projekta su Glavni grad koštala oko milion i po eura. Osim što se tu odlažu otpaci, kažu naši sagovornici, ova mjesta ne služe ničemu. Dakle, kante za smeće. Velike, i veoma skupe.

Ali, na stranu namješteni i besmisleni projekti, navikli smo. Problem je što su ti projekti, koji su trebali biti izgrađeni radi bezbjednosti u saobraćaju, upravo suprotno – crne tačke bezbjednosti. U neposrednoj blizini pasarele na Zabjelu, koja je navodno napravljena da osigura bezbjednost i olakša prolaz djeci pri odlasku u školu, prije desetak dana je život izgubila četrnaestogodišnja djevojčica. Zbog toga su roditelji i predstavnici civilnih organizacija ove sedmice organizovali protest, zahtjevajući da se pasarela na Zabjelu učini bezbjednom.

Danijela Knežević iz NVO Udruženje roditelja istakla je da se pasarela ne koristi zbog nepraktičnosti, odnosno zbog lošeg pozicioniranja, navodeći da, kada se siđe sa pasarele djeca direktno izlaze na ulicu.

Svi koji su prošli pored ove pasarele, vrijedne 230 hiljada eura, uvjerili su se u njenu funkcionalnost. Pored toga što prelaz preko nje oduzima mnogostruko više vremena, zbog prevelikog nagiba je i fizički posao. Napravljen je čak i dio za invalide, koji zbog strmine više liči na stazu za neki ekstremni sport. Ne postoji ni adekvatan prilaz ovoj građevini.

Predrag Nikolić, inženjer građevinske struke, za Monitor kaže da projekti koji se izgrade moraju zadovoljiti sve standarde, a da to ovdje nije bio slučaj. „Pasarele se grade zbog sigurnosti pješaka, što podrazumjeva da na tom mjestu ne postoje alternativni prelazi ulice, već se zabranjuju – pored njih ne smije postojati pješački prelaz, već pješaci samo i jedino mogu koristiti pasarelu. U tom dijelu svakako treba izvršiti reviziju takvih projekata u Podgorici”, kazao je on. Nikolić smatra da pasarele koje su sagrađene u Podgorici apsolutno nijesu u funkciji, ne održavaju se, i nema potrebe za njihovim korišćenjem, jer su alternativni prelazi dozvoljeni.

Naš sagovornik, koji živi blizu pasarele na Zabjelu, kaže da je niko ne koristi. „Nagib je katastrofalan, zbog čega je posebno djeci sa punim torbama jako teško da se na nju pentraju. Tu jedino dolaze huligani koji su polomili osvjetljenje i svu je išarali grafitima”. On kaže i da na pješačke prelaze ispod nje, gotovo nijedan vozač ne staje. „S obzirom na to da je riječ o veoma prometnoj ulici, gdje je stalno gužva, malo ko obraća pažnju na pješake. Ulica Vojislavljevića je prije par mjeseci obnovljena, a još uvijek na asfaltu nijesu napisana upozorenja da je u blizini škola. Pretpostavljam da nesrećni vozač, koji je iz Bijelog Polja, nije to znao”.

U (ne)funkcionalnosti, pasarela na Zlatici ne zaostaje. Mještani ovog podgoričkog naselja kažu da većina djece prelazi ulicu na semaforima ispod nje. U rekonstrukciju ove građevine, na zahtjev građana, prošle godine je uloženo oko 70 hiljada eura.

Naša sagovornica kaže da je prije rekonstrukcije, ova pasarela bila u potpunosti demolirana. Godinu dana nakon obnove, stakla su opet polomljena, a grafiti su svugdje. Ona kaže da se na tom mjestu jedino okupljaju zavisnici.

A šampion promašenih investicija, svakako je podzemni prolaz ispod Bulevara Sv. Petra Cetinjskog, vrijedan magičnih 1,2 miliona eura. Nije teško shvatiti zbog čega ovaj prolaz niko ne koristi – nalazi se u neposrednoj blizini pješačkih prelaza i semafora.

Upućeni kažu da je prolaz trebao biti napravljen u Bulevaru Džordža Vašingtona, kod kružnog toka, gdje se svakodnevno prave gužve zbog velikog broja pješaka. Ali, očigledno je od funkcionalnosti bilo važnije povezati kafiće na Rimskom trgu i u Maksim zgradi.

Ovaj prolaz, izgrađen 2008. godine, četiri godine kasnije je već bio ruiniran. Tada je na pet godina besplatno dat na korištenje Ženskom košarkaškom klubu Budućnost, uz obavezu održavanja.

Nikola Bajčetić, odbornik Demokratskog fronta, nedavno je u Skupštini glavnog grada ocijenio podzemni prolaz kao jednu od najgorih i najpromašenijih investicija u posljednje dvije decenije. ,,Naime, iako je Ženski košarkaški klub Budućnost pokušao da taj prostor učini življim, i da mu da neku namjenu, to je jednostavno ostalo bez rezultata, pa umjesto gradskog prostora koji ima svoju svrhu i namjenu, imamo najskuplji javni wc u ovom dijelu Evrope”, kazao je Bajčetić. On je tada kazao i da su posao oko podzemnog prolaza dobile privilegovane firme usko povezane s DPS-om, i pozvao tužilaštvo da provjeri ugovore vezane za ovu investiciju.

Predrag Nikolić ukazuje na logično – da li projekti ove vrste jesu u cilju opšteg dobra, ili su pranje novca. „Podzemni prolaz je koštao 1,2 miliona eura, a ne služi ničemu. To navodi na pitanje kuda ide novac građana, i koji su to projekti sprovedeni iz ugla struke. Očigledno nijedan, kada se podzemni prolaz ispod Bulevara Sv. Petra Cetinjskog, koji je koštao toliko, koristi kao kafić. Kada su izgrađene pasarele na Zabjelu i Zlatici, koje se ne koriste.”

Nikolić smatra da je Podgorica i više nego pogodna za dobru organizaciju i sigurnost u saobraćaju. „Samo tu temu treba prepustiti profesionalcima, da preurede grad u tom dijelu i obezbijede sigurnost na ulicama, kako tragični slučajevi više ne bi morali biti povod za preispitivanje”, zaključuje on.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo