Ko neće kad može – kad htjedne, neće moći! Kako je vrijeme prolazilo, stari prosjak je sve češće slušao glas kojim mu je, davno, onaj putujući derviš šapnuo ovu rečenicu. Taj se glas javljao ne kao sjećanje, nego živo i jasno; u toku ovog ljeta već više puta mu se desilo da na uhu osjeti i dah onoga koji to šapće, pa bi posegnuo rukom da dodirne tog čovjeka. Nije mogao povjerovati da mu se glas i dah tog derviša pričinjava. Toliko je taj glas bio stvaran a dah topao i ljudski, da je već počeo vjerovati kako se taj čovjek koji šapće, hitro i bešumno ukloni prije nego što ga on uspije uhvatiti ili barem dodirnuti mu skutove. Nije to bilo zato što je morao vjerovati samo svom sluhu, budući da je bio slijep. I ljudi koji vide, više vjeruju ušima nego očima. Sjetite se samo koliko puta ste bili sigurni da se u mrkloj noći neko pritajio, jer ste jasno čuli neki šum, iako ništa sumnjivo niste mogli vidjeti!?

I kada je prvi put čuo taj glas, bilo je ljeto. Samo što je tada bio početak ljeta, a sada je ljeto klonulo svom kraju. Na pragu prve mladosti, tek što je ušao u svoje dvadesete, već je skovao plan o svom budućem životu i donijeo čvrstu odluku da od njega ne odstupi ni po koju cijenu. Planirao je da se uzdrži od svih uživanja i da se odrekne od svega što bi mu oduzimalo vrijeme, dok ne postigne svoj cilj. A cilj je bio da danonoćnim radom stekne dovoljno novca s kojim će kasnije moći da nadoknadi izgubljene radosti, propuštena zadovoljstva, odloženu ljepotu života. Duša mu je žudila za dugim besposlenim danima provedenima prijateljima, srce mu je igralo pri pomisli na noći provedene sa djevojkom s kojom bi se volio, na sam pomen dalekih putovanja, misli su mu jezdile kao divlji konji preko sunčane visoravni! Odolijevao je godinama, s mukom, ali bez i jednog ustupka takvim željama. Kad mu je bilo najteže, naišao je niotkuda, taj derviš i šapnuo mu onu rečenicu. Nije ga poslušao. Nije htjeo, iako je mogao. I onda je došla ta bolest, i propast kuće, i gubitak vida. Sada je prosjak, još u snazi, još željan svega! Još hoće, ali sada više ne može…

Iz razmišljanja ga prenu opet isti glas. – Sjećaš li se šta sam ti onda rekao? Upita ga. – Sjećam se! Nisi me tada poslušao. Ipak, pošto si ostao vjeran svojoj odluci, čak i na svoju veliku štetu, nagradiću te za tvoju čvrstinu. Ovdje je čarobna mast. Kada je utrljaš u lijevo oko, progledaćeš na to oko i moći ćeš vidjeti sva mjesta na kojima je skriveno zlato. Ali pazi, ako utrljaš mast u desno oko, oslijepićeš i izgubićeš svo bogatstvo! Slijepi prosjak osjeti u ruci jednu kutijicu od slonovače. Pažljivo je otvori. Prijatan miris mehlema ohrabri ga i on na vrh prsta utrlja malo mehlema u lijevo oko. Trenutak zatim, progleda, prvi put poslije više od dvadeset godina! Sjedio je u sjenci jedne velike divlje trešnje, sunce je blistalo na zelenim padinama, nad kojima je svijetlila plava kupola vedrog neba. Nigdje nije bilo ni žive duše. Derviš je nekud nestao.

Godinu dana kasnije, sada bogat i ugledan, nekadašnji slijepi prosjak posta opsjednut idejom da je derviš nešto ipak sakrio od njega. Sve više je bivao uvjeren da ga je derviš obmanuo, čak i slagao, kada mu je rekao da ne maže desno oko. Kako može isti mehlem vratiti vid i dati takvu moć lijevom oku, a da na desnom oku jednog istog čovjeka izazove slijepilo!? Tu se nešto krije! I to sigruno. Nešto veoma krupno! Najvjerovatnije da će mu ovaj mehlem vratiti vid i na desnom oku, obdariti ga najvećom mudrošću i učiniti ga najmoćnijim čovjekom! A derviš je to svakako znao i zato ga je plašio onom pričom. Donijevši čvrstu odluku, ode istog dana pod onu istu divlju trešnju, gdje ga niko nije mogao vidjeti. Isti prijatni miris mehlema zapahnu ga kad otvori kutijicu od slonovače. Na vrh prsta utrlja malo masti u desno oko. I oslijepi na oba oka.

Užas koji ga obuze prekide glas koji mu šapnu: Ko hoće kad može – kad više ne mogne, neće ni htjeti! Da si na vrijeme činio ono što možeš, ne bi ni poželio ono što više ne možeš.

Ferid MUHIĆ