Premijer Duško Marković i njegovi ministri iskoristili su godišnjicu formiranja aktuelne Vlade da se pred televizijskim kamerama pohvale učinjenim i najave još ljepše, bolje i veće – same sebe. A sve za inat i uprkos opoziciji, neistomišljenicima, kritičarima i onom dijelu javnosti koji nije u potpunosti oduševljen njihovim pregalaštvom i postignutim rezultatima.
Tako je premijer našao načina da se, između salvi samohvale, javnosti i požali. Pomalo na „nikad agresivniju političku destrukciju od strane opozicionih stranaka” (!?). Pa na opozicionu neaktivnost: „svjedoci smo da je u prethodnih godinu dana bojkot parlamenta od strane opozicionih stranaka usložnjavao političku scenu”. Na meti je bio i narod. „Vidim da je kritička javnost usmjerena prema Vladi na do sada neprimjeren način”, ocijenio je Marković. A ko je htio pažljivije da sluša i osluškuje, mogao je da čuje i uvijene zamjerke na račun prethodnika i još aktuelnog predsjednika vladajuće partije Mila Đukanovića. „Mi smo morali da se suočavamo sa ključnim izazovima stabilizacije javnih finansija, obezbjeđivanja makroekonomske stabilnosti, konkurentnosti naše ekonomije i stvaranju pretpostavki za bilo kakav rast…”, opisivao je premijer (tadašnji potpredsjednik Vlade) zatečeno stanje na početku mandata. Otprilike, da je zatečeno bilo bolje – i postigli bi više.
I zbog toga, dalo se zaključiti, stanovnici Crne Gore još uvijek ne osjećaju obećane benefite Vladine politike. Iako nam je NATO otvorio srce i vrata; autoput se gradi kao da nije bili jednogodišnjeg zastoja; BDP raste po stopi većoj od očekivane; I … Pa tu se otprilike završava stvarni spisak pozitivnih rezultata kojima se Vlada može pohvaliti nakon prve godine svog mandata.
Doduše, kada ga razložite na proste činioce on djeluje duže. Ali je odgovor na ključni zadatak ove Vlade jednako kratak i znakovit.
„Želim jasno da saopštim građanima Crne Gore da će najvažniji zadatak nove Vlade biti unaprjeđenje kvaliteta života svake porodice i svakog pojedinca u našoj zemlji”, ustvrdio je – tada još kao mandatar – Duško Marković krajem novembra prošle godine u Skupštini, tražeći podršku za sebe i svoj kabinet. „To mora biti vidljiv pomak, to se mora osjetiti realno, u svakodnevnom životu”, naglasio je.
Godinu dana kasnije Marković se pravda „znamo da ovaj boljitak najveći broj građana ne osjeća u mjeri kojoj je to neophodno…”. Pa nanovo obećava. „Mi prve ozbiljne, suštinske benefite očekujemo krajem 2020. godine”.
Ako već nijeste sami shvatili, ti vam suštinski benefiti stižu negdje u vrijeme narednih redovnih parlamentarnih izbora. A već u januaru naredne godine ponovo počinje i priča o tome sa čim su sve morali da se suoče novi/stari izborni pobjednici. Zvuči li vam ovo poznato? Tačno da povjerujete onima koji tvrde da vladajuće Demokratska partija socijalista i Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića dijele iste spin majstore.
Tako će Marković pomenuti rast društvenog proizvoda, ali će prećutati rekordnu inflaciju. Koja i te kako doprinosi neočekivanom, cinici bi rekli i ničim izazvanom, rastu pojedinih ekonomskih pokazatelja. Inflacija istovremeno, samo što se to ne pominje, utiče na realni pad standarda stanovnika Crne Gore. Prema nedavnom istraživanju NIN-a, Crna Gora je jedina zemlja u regionu u kojoj su tokom ove godine zarade, umjesto da rastu, padale. Govorimo o realnom a ne nominalnom iznosu, pošto je prosječna zarada u Crnoj Gori, bez poreza i doprinosa, u oktobru bila ista koliko i u januaru – 511 eura.
Kako vlast voli regionalna poređenja, da malo pripomognemo.
U Rumuniji je prosječna plata za dvije i po godine porasla za blizu trećinu (31 odsto) i realno je da će nas po tom ekonomskom parametru prestići do kraja godine. A onda: u Bukureštu je jesenas usvojen zakon kojim su zarade u javnom sektoru definisane do 2022. godine. Pa se već zna kako će plate rumunskih ljekara porasti sa 1.000 na 2.700 eura, da će medicinske sestre zarađivati 900 umjesto sadašnjih 530 eura, dok će zarade profesora biti udvostručene u naredne četiri godine…
Kod nas se očekuje da će već 1. januar donijeti novi pad kupovne moći građana, pošto će stupiti na snagu zakonska odluka o povećanju stope PDV sa 19 na 21 odsto. Skupština Crne Gore tu je odluku donijela ljetos, jedva šest mjeseci nakon što je premijer na istom mjestu obećao „zadržavanje postojećih poreskih stopa” . Navodeći kako je „očuvanje konkurentnog i predvidivog poreskog sistema, krucijalno za fiskalnu stabilnost zemlje”. Naknadno je, valjda, shvatio da se vlast može čuvati i na neke druge načine.
Ne treba podsjećati kako su uz PDV rasle i akcize, uz najavu novog rasta koji bi – kako se plaše ekonomisti – mogao dodatno oživjeti siva tržišta akciznih proizvoda. Vlada je nastavila sa naplatom „kriznog poreza”, a jedna od ranijih mjera koja je ostala ispod nišana javnosti je ona o povećanju stope PDV koja se naplaćuje na računare i računarsku opremu.
Nepokolebljivi sljedbenici vlasti ovdje, po pravilu, prizivaju poznatu mantru: važno je da smo mi živi i zdravi. U prvoj deceniji DPS vladavine govorilo se samo neka je mir. Problem je, što se više ne mogu tek tako prihvatati tvrdnje o unutarcrnogorskoj kolektivnoj bezbjednosti, pošto se građani sve češće i surovije suočavaju sa rezultatima višedecenijskog braka ovdašnjih vlasti i (u međuvremenu) organizovanog kriminala.
Premijer je, istina, našao za shodno da prošle nedjelje u u parlamentu obeća kako se niko ne može igrati sa državom i kako kriminalci „neće biti mirni dok god je ugrožen bilo koji pojedinac ili država”. Marković je i saopštio kako je od 1. decembra prošle do 1. novembra ove godine izvršeno više od 4,5 hiljada kontrola članova organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica i da je protiv njih podnijeto 46 krivičnih prijava. ,,Želim da ovo čuju građani, ali želim da ovo čuju i kriminalci koji mogu imati namjeru da u Crnoj Gori izazivaju incidente i da ugrožavaju našu sigurnost”, poručio je Marković.
Problem je što ga, izgleda, ne čuju. Ili ne mare. Nakon dugo, dugo vremena minuli novembar bio je mjesec bez naslovnih strana koje izvještavaju o novom mafijaškom obračunu ili kakvom svirepom ubistvu iz koristoljublja.
Zatišje prija, ali svakako nije dovoljno da smetnemo sa uma da je profesorka u penziji, Durija Durka Pojatić (78), ubijena 30. oktobra u svom stanu u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici. Za ubistvo je osumnjičen njen bratanić, a javnost je dodatno uznemirena saznanjem da je do ubistva došlo nakon što je policije upozorena na problem sa učestalim nasiljem.
Sredinom oktobra policija je, u Kobiljem dolu, pronašla tijelo Pera Damjanovića (37), Nikšićanina čiji je nestanak porodica prijavila početkom septembra. Prema nezvaničnim podacima iz istrage Damjanović je mučen prije nego što je usmrćen sa pet metaka ispaljenih u leđa.
Prethodno je, sredinom septembra, u Kotoru likvidiran bivši fudbaler Goran Lenac (33). Napadač mu je pucao u glavu tokom treninga, na stadionu lokalnog fudbalskog kluba Bokelj. Samo koji dan ranije u Podgorici je ubijen Ivan Nedović (33). Po svoj prilici, našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, i pokošen je rafalom koji je bio namijenjen Miliću Minji Šakoviću (30).
Sva tri ubistva su, kako smatraju verzirani, bila nastavak višegodišnjih obračuna zaraćenih narkoklanova iz Kotora. Koji su svoje pipke pružili ne samo po Balkanu, već dosežu od juga i sjevera Evrope sve do Južne Amerike. O čemu svjedoče krvavi tragovi koje ostavljaju.
Nedović je postao jedna u nizu „civilnih” žrtava tog rata ali ni njegovo ubistvo nije dalo povoda za ozbiljnije promjene u MUP-u i Upravi policije. Premijeru i Vladi očito je važnija bila politička bliskost i lična odanost čelnika crnogorske policije.
Paralelno sa obračunom kavčana i škaljaraca, na ulicama crnogorskih i srpskih gradova vodio se još jedan rat kriminalnih klanova, pod komandom Luke Bojovića s jedne i Slobodana Šaranovića sa druge strane. Nakon osam godina i makar sedam ubistava, niz smrti je, makar privremeno, zaustavljen nakon što su plaćene ubice proljetos u Budvi usmrtile Šaranovića. Egzekutorima nije zasmetalo to što su o njihovom naumu bili obaviješteni i žrtva ali i ovdašnja policija.
Razumljivo, to nije tema o kojoj premijer Marković rado govori. Mnogo mu je draža priča o, recimo, evroatlantskim integracijama. Predsjednik Vlade, vjerovatno s pravom, drži da je to jedan od glavnih rezultata njegove Vlade. „Intenzivnim diplomatskim aktivnostima doveli smo taj posao do kraja”, tvrdi Marković. Mada može se naći i čitav niz domaćih i stranih analitičara koji će reći da je, nakon 16. oktobra prošle godine i tzv. državnog udara, Crna Gora bila samo posmatrač nadmetanja u kom su glavnu riječ vodile sile sa Zapada i Istoka. Dok je vlast sve svoje neistomišljenike po NATO pitanju, ali i makar umjerene skeptike koji su se pozivali na pravo građana da se na referendumu izjasne o eventualnom ulasku u vojni savez, proglasila za izdajnike Crne Gore.
Ostao nam je nezavršen posao sa članstvom u EU. Marković tvrdi kako je Vladin cilj da do kraja mandata završi pristupne pregovore. Ne pominje, međutim, to što se već kasni. Naime, prema nekadašnjim najavama ministra evropskih poslova Aleksandra Andrije Pejovića pregovore smo trebali da završimo „do 2018. godine. Onda je nišan spušten. Pa je proklamovan cilj da do kraja ove godine otvorimo sva poglavlja. Ali, ni od toga nema ništa.
Zato stiže alibi. „U trenutku konstituisanja ove Vlade 22 poglavlja su bila otvorena i jedno privremeno zatvoreno, a danas je to brojka od 28 otvorenih i tri zatvorena poglavlja”, saopštio je Marković prošle nedjelje. Računica se ne poklapa sa podacima koje je iznio prije godinu dana. „U toku mandata prethodne Vlade u procesu evropskih integracija postigli smo zapažene rezultate – otvorili smo ukupno 24 pregovaračka poglavlja, od čega smo 2 privremeno zatvorili…”. Kako se 22 pretvorilo u 24, a dva u jedan?
Ko umije da riješi ovu nejednačinu taj će, valjda, povjerovati i ostalim računicama Markovića i prijatelja. Pa do 2020. Ili do izbora.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice