Povežite se sa nama

OKO NAS

GAZDOVANJE KOLAŠINSKIM VODAMA POVJERENO KLUBU MANIRO: Kraj krivolovu

Objavljeno prije

na

Prije nekoliko dana konačno je, nakon više od tri godine, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, odlučilo da nekom povjeri na gazdovanje kolašinske vode. Za taj posao u narednom periodu biće zadužen Sportski flaj fišing klub (SFFK) Maniro . Sportski ribolovci okupljeni u tom klubu jedini su, prema kriterijumima resornog ministarstva, ispunili uslove da ubuduće brinu o vodama na teritoriji opštine.

Minule tri godine kolašinske rijeke bile su prepuštene na milost i nemilost krivolovcima. To je rezultiralo opustošenim ribljim fondom, pa će SFFK Maniro, koji je osnovao Mile Lazarević, vlasnik istoimene firme sa sjedištem u Podgorici, imati težak zadatak. Zbog toga se ovih dana trude da pridobiju podršku ekologa i svih drugih kojima je stalo da zaštite Taru i još nekoliko vodotoka.

Otkako su, početkom 2012. godine počele nesuglasice između, do tada jedinstvenih, članova Sportsko ribolovnog društva (SRD) Kolašin, stanje u toj oblasti je haotično. Nadležne državne institucije su malo šta učinile da razriješe konflikte i zaštite rijeke. Prije tri godine članstvo SRD Kolašin je većinski smijenilo rukovodstvo, ali rukovodstvo tu odluku nije prihvatilo niti je dalo pečate novoizabranom rukovodstvu. Osnovano je novo društvo SRD Tara Morača. Zadržane su i neke prethodne nadležnosti.

Ipak nijedno od tih udruženja nije uspjelo da ispuni uslove da dobije koncesiju koja bi im dala za pravo da se po pravilima organizuje i ribolov, i zaštiti riblji fond.

Kolašinski ribolovci su se pravdali preambiciozno postavljenim uslovima – da sportsko ribolovno društvo da bi dobilo koncesiju mora imati šest stalno zaposlenih lovočuvara, službeni automobil i drugo.

A dok su se ribolovci svađali i zbog toga bili u nemogućnosti da izdaju ribolovne dozvole, udice su se masovno zabacivale i krivolovilo se. Prema nekim procjenama iz rijeka na teritoriji te opštine krivolovci su izvadili godišnje više od 300 kg ribe. Izlovljavalo se i nedozvoljenim sredstvima, a ulov prodavan ugostiteljskim objektima. Iskusniji ribolovci tvrde da u minulih 30 godina Tara nikad nije bila u lošijem stanju.

Na vijest da će ubuduće Maniro imati glavnu riječ u gazdovanju kolašinskim vodama, uslijedile su različite reakcije. Dok su neki obećali pomoć u sređivanju stanja u vodama, od kolega iz SRD Tara i Morača stigle su ozbiljne optužbe.

Članovi upravnog odbora tog društva poslali su pismo resornom ministarstvu, navodeći da je njihovo društvo, Tara i Morača – „jedino legitimno i legalno i u skladu sa zakonom registrovano udruženje tog tipa”. Iz tog kluba ne kriju da nijesu nimalo zadovoljni namjerom da se gazdovanje kolašinskim vodama dodijeli firmi Maniro. Vlasnik Manira bio je dugogodišnji predsjednik SRK Kolašin. Najavili su, čak, kako kažu pobunu „pravih sportskih ribolovaca.”

,,Smatramo da vode ne mogu biti dodijeljene klubovima ili drugim subjektima čije je sjedište van Kolašina . Posebno ne onima koji nemaju odgovarajuća rješenja o registraciji ili klubovima koji su pod sudskim sporom , kakav je slučaj sa nazovi SRK Kolašin. Takvi klubovi sa malobrojnim članstvom namaju kapaciteta da upravljaju vodama – tvrde u SRK Tara i Morača.

Kažu da „ne mogu prećutati istinu da su favoriti ministarstva za dobijanje koncesije ranije bili uključeni u SRK Kolašin. Smatraju da je „sadašnje stanje na vodama posljedica i njihovog „domaćinskog” odnosa prema ribolovnim vodama”.

,,Oni su jedva dočekali da se late neke plovne fotelje u Podgorici da otuda šalju nama poruke šta treba uraditi, a pri tom misle samo na sebe, promociju svojih prikrivenih političkih ideja SDP, svoje pojedinačne ili grupne interese…Takvi su odavno ovdje prepoznati i za slučaj da se njima ili firmama vezanim za njihova imena dodijele koncesije desiće se pobuna pravih sportskih ribolovaca”, kaže se u, prilično nedorečenom i nejasnom, pismu upućenom ministarstvu iz SRD Tara i Morača.

S druge strane Lazarević tvrdi da je postojala realna opasnost da ministarstvo od 1. aprila ponovo zabrani ribolov na kolašinskim vodama.

Društvo prijatelja Kolašina, tvrdi on, nije inicijator ideje da se sređuje stanje na rijekama niti se o tome raspravljalo na organima te NVO. Inicijatori su, objašnjava Lazarević, brojni ribolovci, kojima je ,,dosta višegodišnjeg bezvlašća”.

,,U Kolašinu sada funkcioniše pet sportsko-ribolovnih klubova. Zbog čega kolašinski klubovi nijesu aplicirali svih ovih godina, to je pitanje za njih, a ne razlog za optužbe na moj račun”, kaže Lazarević.

On podsjeća da njegova firma Maniro postoji već 20 godina, ali i tvrdi da Kolašinci dobro znaju ,,koliko je ko doprinio razvoju sportskog ribolova u Kolašinu i koliko se ko brinuo o unapređenju i zaštiti ribljeg fonda u kolašinskim rijekama”.

Iz SFFK Maniro najavljuju da će uskoro izdavati ribolovne dozvole, a planiraju da tokom ljeta organizuju besplatnu školu mušičarenja, zabacivanja i pravljenja mušica.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo