Postoji nešto između žena i fudbala što ne mogu da razumijem. Pretpostavljam da tajj animozitet prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu potiče odatle što se zahvaljujući njoj žene širom svijeta suočavaju sa zanemarivanjem.

Nisam ni ja drugačija. Za mene je fudbal najjednostavnije rečeno jedno veliko špansko selo. I ma koliko se trudila da ga upoznam i shvatim, to sam bivala udaljenija od te igre. Ali došao je trenutak kada sam morala da se suočim face to face sa tom čarilijom.

Džunior je počeo da trenira. Ima jedan jako lijep fudbalski klub za mlađe kategorije, i mislim da ga nikada nisam vidjela sretnijeg nego ujutru kada se sprema da ide na trening. Tu nema ni onih čuvenih –„Još pet minuta, molim te”. Jednostavno trening zove. I njegov moto je postao – Fudbal je moj život.

Tako, i došao trenutak utakmice i molba da dođem da gledam. Mislim da očevi moraju da idu da gledaju utakmice. Iz milion razloga, a jedan od najvažnijih je da tako zaista pokazuju da im je stalo. Ali kada ste majka, nemate pravo da odbijete poziv.

Utakmica počinje u devet ujutru. Mališani su stigli pola sata ranije da se propisno zagriju. Počinje igra, ali meni privlače pažnju dječaci iz protivničkog kluba. Njih 5. Imaju dresove, ali šarene šorceve i njihov taman ten. Djeca su mali Romi. A klub za koji igraju je sa Starog aerodroma.

Čujem komentare iza sebe da su tek prije mjesec dana počeli da treniraju. A i Džunior mi je rekao da su ih prošli put dobili sa 10 golova razlike. Međutim kako igra odmiče, ovi moji( Džuniorov tim ) u fensi bijelim dresovima i uniformisanim šorcevima ne uspijevaju da se približe golu, dok se igra odvija uglavnom na njihovoj strani. Golman protivničke ekipe sjedi. Mališani igraju kao najbolji reprezentativci. Njihovo otimanje lopte, driblanje, brzina ne može da se uporedi sa djecom koja igraju zajedno sa mojim Džuniorom.

A onda shvatam da je njihova igra rezultat njihovog života. Oni trče za loptom kao da sjutra ne postoji, već da je ta lopta tu i sada cio njihov život. Oni ne razmišljaju da li će pasti, jednostavno padaju i ustaju. Nisu nježni i osjetljivi , jer ta borba tu na terenu je njihova svakodnevna borba u svakom segmentu života. Počevši od zalogaja, do prihvatanja u društvu.

Počinjem da se divim toj djeci, i da se divim treneru koji im je dao priliku da igraju. Mislim da je on u tom trenutku više uradio za pet mališana nego sve strategije Vlade, nevladinih organizacija i međunarodnih institucija koje nisu stigle dalje od uvođenja termina – pripadnici RAE populacije. A zatim su isti, onako van očiju javnosti nastavili da ih zovu isto kao i generacije prije njih – cigani. Cigani kao pogrdna riječ , kao opis za sve što je prljavo i ružno, kao opravdanje za nas koji tako lako osuđujemo drugog, drugačijeg , tamnoputijeg, pa što da ne i boljeg.

Ako mislite da pretjerujem, evo potražite taj mali klub MMK , kom želim od srca da nastavi sa radom. Dok on postoji ova petorica makar na kratko postaju važni tu na terenu. Oni igraju svoju životnu utakmicu dvadeset četiri sata, 365 dana u godini. Zahvaljujući njima, ja gledam fudbal potpuno drugim očima, ne kao igru u kojoj 22 igrača juri za loptom, već kao igru gdje svako makar na tren ima šansu da bude čovjek.

A podjetiću vas, na romskom Rom znači čovjek.

Iva BAJKOVIĆ