Povežite se sa nama

INTERVJU

Fra Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu: Ovo su zemlje bez zakona i prava

Objavljeno prije

na

MONITOR: Gospodine Šarčeviću, molim Vas da za početak ovog razgovora ukratko kažete ko su bosanski franjevci i čemu su oni posvećeni?
ŠARČEVIĆ: Bosanski franjevci su katolički redovnici čiji je utemeljitelj Franjo iz Asiza. Prvi franjevci su došli u Bosnu krajem 13. stoljeća, u Srebrenicu, odatle i ime njihove zajednice – Bosna Srebrena. Ona je jedina kršćanska, katolička a time i zapadna institucija koja je preživjela od srednjeg vijeka, preko otomanskog razdoblja do danas. U hirovitoj povijesti franjevci su bili uza svoj narod, katolike, Hrvate, ali i uz bosanski narod shvaćen ne samo u etničkom smislu. Poučavali su ga u vjeri i kulturi, pisali knjige, bili liječnici, advokati obespravljenih, otvoreni dijalogu i poštivanju ljudi drugih vjera. Tu se onda može nalaziti razlog zašto ih se naziva i tako snažnim imenom ,,čuvarima Bosne”.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Jedni tvrde da se dovršava temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega.
ŠARČEVIĆ: Nekad mi se čini da samo malo treba da ova zemlja krene naprijed i da ljudi, mislim i na vjernike, nisu posve zaglibili u netoleranciju i mržnju. A onda iznenada nahrupi neki val mržnje, neka drska retorika zlog političara, nekog religijskog nacionaliste ili režimskog novinara i odjednom se u zraku osjeti strah od etničkih sukoba. Nažalost, još smo u silaznoj putanji prema ambisu podjela.

Na razini religijskih poglavara, pa i među lokalnim svećenicima i imamima ima pozitivnih primjera dijaloga i suradnje. Nekada je to tek deklarativno i simbolično. Trebalo bi daleko više činiti, jer vjere imaju veliku snagu utjehe i pomirenja, a duhovnici uživaju povjerenje i autoritet među ljudima koji ponekad nisu zaslužili.

Uz to, Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak od ostalog svijeta u kojem se religije ponovno pokazuju kao najjači faktor etničke pa i kulturološke integracije ali i podjela. Zar jedan od gorućih problema u Vašoj zemlji nije problem religije i Crkve? U svakom slučaju čini se da smo započeli, pogotovo rušenjem njujorških tornjeva, stoljeće religije i religijā, vrijeme ,,svetog terora”, što nikako ne znači i stoljeće istinskog svjedočenja vjere u Boga.

Da se vratim još na Vaše pitanje. Sve su naše nacionalističke politike samoubilačke. Učinile su nepopravljivo zlo i nepravde drugima ali i vlastitom narodu. Politika kojom se neka država ili entitet proglašava ,,vječnim”, i za teritorij se žrtvuje vlastiti narod, traje i danas. Svi oni koji su negdje manjina, dvostruka su manjina, dvostruko obespravljeni, jednom faktički od naroda koji je tu većina, drugi put od politike egoistične većine vlastitoga naroda i tako prisiljeni na seljenje.

MONITOR: Zloupotrebljavaju li političari religiju i vjerske zajednice u BiH?
ŠARČEVIĆ: Čini mi se da se tu nema što više posebno zloupotrebljavati. Proces politizacije religije i sakralizacije politike skoro je završen. Političari više ne moraju ići konzultirati se ili ,,kupovati” duhovnike, jer su ovi, čast iznimkama, najgorljiviji ideolozi nacionalizma i advokati loših političara. U religijskim zajednicama zavladala je hereza etnofiletizma kao nešto poželjno, a model svjetovnog, političkog darvinizma u osvajanju vlasti primjenjuje se i u religijskim zajednicama. Miješanje političara u religijske zajednice, što se s pravom zamjeralo bivšoj partiji i Udbi, sada je gotovo ,,normalna” stvar.

MONITOR: Kakve su šanse da se ostvari evropski model da svi građani imaju ista prava na cijeloj teritoriji BiH?
ŠARČEVIĆ: Nemam prognoze u tom smislu. Čini mi se da se većina naših političara, a i građana, tobože opredjeljuju za evropski put dok istodobno lažu, spletkare, kradu javno dobro, pljačkaju sirotinju, niječu individualna prava, ponižavaju pojedince, ne plaćaju radnike, vladaju se nepotistički, straše ljude da slobodne misle, dopuštaju retoriku mržnje prema drugima, zaglupljuju i drže svoj narod u neprosvijećenom mraku.

Obrazovni i kulturni primitivizam, podanički balkanski mentalitet ne mijenjaju se pukom proklamacijom evropskog puta. Ovo su zemlje bez zakona i prava. Ovdje se još ne poštuje dostojanstvo osobe. Ovdje se hvale ratni zločinci, njima se daju ordeni, dižu spomenici, ovdje se institucionalizira prezir i mržnja prema drugome.

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH?
ŠARČEVIĆ: Vrlo je složeno i osjetljivo Vaše pitanje. Uglavnom je to još uvijek Tuđman-Šušak-Bobanova politika. Danas je oličena u vođi HDZ-a Draganu Čoviću, makijavelističkom političaru, iznimno sposobnom u ,,pazar-filozofiji” (I. Lovrenović), s najviše neostvarenih obećanja, tipičnom ,,našem” političaru kojemu su nacionalizam i vjera, narod i Crkva, čak i njegovi suradnici samo sredstva da vlada i da se bogati; politički obraćenik od Jugoslavena do nacionalnoga vođe koji je obišao više crkva i oltara nego mnogi svećenici u BiH.

Bit hrvatske politike je da je ona reaktivno-dogovorna politika, nekada na miloševićevski velikosrpski projekt a danas na Dodikovu republičkosrpsku despotiju. Svodi se na posve jasno načelo: Bosna bez Hrvata!, pogotovo Republika Srpska bez Hrvata!, kao što je Miloševićeva politika ,,proizvela” Hrvatsku i pola Bosne bez Srba!

Bosna i bosanski Hrvati te rat s Bošnjacima najteža su pitanja za hrvatsku politiku, njezin ,,istočni grijeh”. Još nijedna hrvatska politika, kako ona iz Zagreba tako još više ona iz Mostara, nije pokazala dostatno mudrosti da bosanskohercegovačke Hrvate ,,operira” od političkog strabizma, da oni postanu stvarni subjekt na cijelom teritoriju svoje države, da ih ,,vrati” svojoj zemlji. S Tuđmanom se nije samo rasplinula povijesna fantazma o ,,Hrvatskoj do Drine”, nego je za ,,vječnu” Hrvatsku žrtvovan velik broj bosanskih i nešto manje hercegovačkih Hrvata. A što je najtragičnije, nakon ratom radikalno narušene demografske strukture, BiH postaje sve pustija. Ljudi svih naroda i narodnosti samo iseljavaju. I iz ,,čistih” hrvatskih krajeva. Država, entiteti, kantoni tako ostaju prazne ljušture koje su pojele, nepopravljivo unesrećile ili prognale svoju vlastitu djecu.

MONITOR: Šta je najbitniji preduslov da se u regionu dođe do stvarne istorijske istine o nedavnoj prošlosti i suočavanja sa zločinima?
ŠARČEVIĆ: Mislim da je jedan od uvjeta da se dođe do istine stvarna debalkanizacija Balkana. Balkanizam se ponajviše sastoji u zlopamćenju i osvetama – naši su identiteti zlopamtilački – u kontinuiranom popravljanju prošlosti i neciviliziranim projektima čišćenja zamišljenog teritorija od etničkih drugih koji na taj teritorij imaju jednako pravo. Balkanizam je u nacionaliziranoj religiji koja niječe samu supstanciju vjere u Boga, u nesuočavanju sa zločinačkom prošlošću, u neempatiji za stradanje drugih, i u nepovjerenju i prevari drugoga kao temeljnom političkom principu.

Projekt ,,Europska Unija” kao i projekt globalizacije sudara se s balkanizmom – opasnom varijantom etničkih čistih država. Ostaje važno pitanje hoće li se EU i svijet balkanizirati, nacionalizirati uz pomoć religije ili će doći do debalkanizacije Balkana, do europeizacije Balkana? Iznova se provjerava značenje nacionalnih država, smislenost imigracija i migracija, odnos kapitala i rada, iznad svega provjerava se mogućnost multikulturalnih i multireligijskih društava i država i to ne samo iz razloga demokracije nego i iz obligacije vjere. Čitav svijet, a posebno Balkan i neke drugi prostori uskoga dodira i miješanja etnija i religijā (kao Bliski Istok), stoje danas pred izazovom novog suživota narodā ili će se ići u radikalna razgraničenja koja ne mogu proći bez strašnih ubijanja i progona.

Nacionalizam sije laž i mržnju

MONITOR: Nedavno ste izjavili da se u BiH mora nastaviti borba protiv nacionalizma, a mnogi tvrde da je multietničko tkivo u BiH već razoreno…
ŠARČEVIĆ: Bila multietničnost razorena ili ne, nacionalizam je u oba slučaja najizopačenija ideologija našeg vremena. Sije laž i mržnju, isključivanje i smrt drugih i drukčijih. Nacionalizam je maska za najgrublje pljačkanje svoga naroda, za tajkunski kapitalizam. Nijedna ideologija nema toliku moć mutacije i maskiranja kao nacionalizam. Ona je najprimitivnija i najbezbožnija zato što orobljava samu dušu vjere, što nasilje i ubijanje čini u Božje ime, što u nacionalizmu đavao navlači masku Krista, ali bez rana, patnje i križa, bez ljubavi za druge. Nacionalizam pervertira Božju volju u volju naroda. U tome su najbolji primjeri naši zločinci, tvorci rata. Oni su, sjetimo se samo Karadžića, izjednačavali volju naroda s Božjom voljom, a sebe kao odane i vjerne izvršitelje te volje. Zato multietničnost, bila država monoetnička ili višeetnička, nije tek puki civilizacijski zahtjev ili nužnost da biološki neki manjinski narod ili skupina preživi, nego izraz humanosti i vjere, Božja zapovijed. Zato ništa tako praktično ne ateizira vjernike kao nacionalizam i nacionalistička religija.

Poricanje svog zločina

MONITOR: U jednom autorskom tekstu pitali ste se hoće li se u BiH ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li?
ŠARČEVIĆ: Nije to moja misao. Ako se ne varam, čuo sam je od profesora i prijatelja Nerzuka Ćurka i onda se sjetio Njemaca. Rijetko se tko tako suočio sa svojom prošlošću kao taj narod da podiže spomenike žrtvama svoga nacističkog režima. Nacionalizam, nacizam i fašizam su trajna muka svakoga pojedinca i kolektiva, pa tako i Njemaca. U nas je na djelu poricanje svoga zločina. Srpska politika u tome prednjači, ali je slijede i druge, i crnogorska. U pogledu na svoju ratnu prošlost crnogorski nacionalizam sličan je talijanskom fašizmu koji se sakrio iza Hitlerova nacizma, a crnogorski se nastoji skrivati iza srpskoga. U nas su svi tobože sposobni za pomirenje, ali nesposobni za suočavanje s prošlošću, za kajanje, za istinu, za obraćenje kako se to u vjeri govori. U kontekstu međuetničkog pomirenja i podizanja zajedničkog spomenika zoran je primjer izjava Aleksandra Vučića iz 2015, tada predsjednika Vlade Srbije. Vučić je na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije uznosito rekao da će na njoj iznijeti sljedeći prijedlog: ,,Na Bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: ,,To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.” Zavodljiva je Vučićeva ideja pomirenja, ali iza sebe skriva ono što je nedopustivo: da kronos, vrijeme, prevlada topos, mjesto. Utemeljivanje takvoga dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakoga traga drugoga, dakle i genocid. Pa ratovi su se ovdje vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko ,,te i te” etničke pripadnosti a ne zato što je čovjek.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, BEOGRAD: Vučićev bezuspješan pokušaj umanjivanja nezadovoljstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka Miloša Vučevića, predsjednika vlade Srbije, neće umanjiti duboku krizu povjerenja između vlasti i različitih društvenih grupa

 

 

MONITOR: Situacija u Srbiji već više od dva mjeseca dobija i izvjesne dramatične dimenzije. Da li je ostavka  premijera Miloša Vučevića i odluke Predsjednika Srbije o pomilovanjima učesnika protesta, dobar manevar režima ili znak da on počinje da gubi kontrolu nad događajima?

SURLIĆ: Situacija u Srbiji nosi elemente ozbiljne društvene krize, koja je započela sa nezadovoljstvom studenata. Na iznaneđenje mnogih, studentske blokade su kulminirale potpunom paralizom viskoobrazovnih institucija u zemlji, a protest se prelio i na srednje škole. Ubrzo je usledila podrška iz polja nauke, umetnosti i kulture. Protesti su pokazali visok stepen nezadovoljstva, ali nisu uspeli da zahvate sve slojeve društva. Vlast i dalje ima kontrolu nad ključnim institucijama, ali su kontinuirani protesti i studentske blokade narušili njenu sposobnost da nesmetano upravlja političkim procesima i određenim institucijama. Ostavka premijera Vučevića i pomilovanja demonstranata su deo strategije deeskalacije, ali deluju kao bezusupešni pokušaji umanjivanja nezadovoljstva. Reč je o dubokoj krizi poverenja između vlasti i različitih društvenih grupa koje osećaju opravdan revolt zbog višegodišnjeg zarobljavanja institucija.

MONITOR: Studentskim blokadama se, povremeno, pridružuju i neke esnafske ili sindikalne organizacije…One se i „isključuju“ pošto sa Vladom postignu dogovor. Unija prosvjetnih radnika Srbije je to učinila pozivajući se na svoju zadatu apolitičnost, ali se ispostavilo da mnogi prosvetari i dalje učestvuju u protestima. Da li su studentske blokade nekima tek dobrodošao „kišobran“ da ispune i svoje želje?

SURLIĆ: Studentski protesti su se pokazali kao snažan mobilizatorski faktor koji je privukao različite društvene grupe, uključujući sindikate i profesionalna udruženja. Neki sindikati su se priključili protestima kako bi povećali svoj pregovarački kapacitet, ali su se nakon postizanja dogovora sa Vladom povukli. Ovo ne znači da su studenti iskorišćeni, već da su njihove blokade pružile prostor drugim nezadovoljnim grupama da artikulišu svoje zahteve. Međutim, činjenica da mnogi prosvetni radnici i dalje učestvuju u protestima pokazuje da sindikalni dogovori nisu nužno smirili celokupno nezadovoljstvo u obrazovanju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo