MONITOR: Gospodine Šarčeviću, molim Vas da za početak ovog razgovora ukratko kažete ko su bosanski franjevci i čemu su oni posvećeni?
ŠARČEVIĆ: Bosanski franjevci su katolički redovnici čiji je utemeljitelj Franjo iz Asiza. Prvi franjevci su došli u Bosnu krajem 13. stoljeća, u Srebrenicu, odatle i ime njihove zajednice – Bosna Srebrena. Ona je jedina kršćanska, katolička a time i zapadna institucija koja je preživjela od srednjeg vijeka, preko otomanskog razdoblja do danas. U hirovitoj povijesti franjevci su bili uza svoj narod, katolike, Hrvate, ali i uz bosanski narod shvaćen ne samo u etničkom smislu. Poučavali su ga u vjeri i kulturi, pisali knjige, bili liječnici, advokati obespravljenih, otvoreni dijalogu i poštivanju ljudi drugih vjera. Tu se onda može nalaziti razlog zašto ih se naziva i tako snažnim imenom ,,čuvarima Bosne”.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Jedni tvrde da se dovršava temeljna podjela na etnose i vjere kao osnov svega.
ŠARČEVIĆ: Nekad mi se čini da samo malo treba da ova zemlja krene naprijed i da ljudi, mislim i na vjernike, nisu posve zaglibili u netoleranciju i mržnju. A onda iznenada nahrupi neki val mržnje, neka drska retorika zlog političara, nekog religijskog nacionaliste ili režimskog novinara i odjednom se u zraku osjeti strah od etničkih sukoba. Nažalost, još smo u silaznoj putanji prema ambisu podjela.

Na razini religijskih poglavara, pa i među lokalnim svećenicima i imamima ima pozitivnih primjera dijaloga i suradnje. Nekada je to tek deklarativno i simbolično. Trebalo bi daleko više činiti, jer vjere imaju veliku snagu utjehe i pomirenja, a duhovnici uživaju povjerenje i autoritet među ljudima koji ponekad nisu zaslužili.

Uz to, Bosna i Hercegovina nije nikakav izuzetak od ostalog svijeta u kojem se religije ponovno pokazuju kao najjači faktor etničke pa i kulturološke integracije ali i podjela. Zar jedan od gorućih problema u Vašoj zemlji nije problem religije i Crkve? U svakom slučaju čini se da smo započeli, pogotovo rušenjem njujorških tornjeva, stoljeće religije i religijā, vrijeme ,,svetog terora”, što nikako ne znači i stoljeće istinskog svjedočenja vjere u Boga.

Da se vratim još na Vaše pitanje. Sve su naše nacionalističke politike samoubilačke. Učinile su nepopravljivo zlo i nepravde drugima ali i vlastitom narodu. Politika kojom se neka država ili entitet proglašava ,,vječnim”, i za teritorij se žrtvuje vlastiti narod, traje i danas. Svi oni koji su negdje manjina, dvostruka su manjina, dvostruko obespravljeni, jednom faktički od naroda koji je tu većina, drugi put od politike egoistične većine vlastitoga naroda i tako prisiljeni na seljenje.

MONITOR: Zloupotrebljavaju li političari religiju i vjerske zajednice u BiH?
ŠARČEVIĆ: Čini mi se da se tu nema što više posebno zloupotrebljavati. Proces politizacije religije i sakralizacije politike skoro je završen. Političari više ne moraju ići konzultirati se ili ,,kupovati” duhovnike, jer su ovi, čast iznimkama, najgorljiviji ideolozi nacionalizma i advokati loših političara. U religijskim zajednicama zavladala je hereza etnofiletizma kao nešto poželjno, a model svjetovnog, političkog darvinizma u osvajanju vlasti primjenjuje se i u religijskim zajednicama. Miješanje političara u religijske zajednice, što se s pravom zamjeralo bivšoj partiji i Udbi, sada je gotovo ,,normalna” stvar.

MONITOR: Kakve su šanse da se ostvari evropski model da svi građani imaju ista prava na cijeloj teritoriji BiH?
ŠARČEVIĆ: Nemam prognoze u tom smislu. Čini mi se da se većina naših političara, a i građana, tobože opredjeljuju za evropski put dok istodobno lažu, spletkare, kradu javno dobro, pljačkaju sirotinju, niječu individualna prava, ponižavaju pojedince, ne plaćaju radnike, vladaju se nepotistički, straše ljude da slobodne misle, dopuštaju retoriku mržnje prema drugima, zaglupljuju i drže svoj narod u neprosvijećenom mraku.

Obrazovni i kulturni primitivizam, podanički balkanski mentalitet ne mijenjaju se pukom proklamacijom evropskog puta. Ovo su zemlje bez zakona i prava. Ovdje se još ne poštuje dostojanstvo osobe. Ovdje se hvale ratni zločinci, njima se daju ordeni, dižu spomenici, ovdje se institucionalizira prezir i mržnja prema drugome.

MONITOR: Kako ocjenjujete politiku Hrvatske prema BiH?
ŠARČEVIĆ: Vrlo je složeno i osjetljivo Vaše pitanje. Uglavnom je to još uvijek Tuđman-Šušak-Bobanova politika. Danas je oličena u vođi HDZ-a Draganu Čoviću, makijavelističkom političaru, iznimno sposobnom u ,,pazar-filozofiji” (I. Lovrenović), s najviše neostvarenih obećanja, tipičnom ,,našem” političaru kojemu su nacionalizam i vjera, narod i Crkva, čak i njegovi suradnici samo sredstva da vlada i da se bogati; politički obraćenik od Jugoslavena do nacionalnoga vođe koji je obišao više crkva i oltara nego mnogi svećenici u BiH.

Bit hrvatske politike je da je ona reaktivno-dogovorna politika, nekada na miloševićevski velikosrpski projekt a danas na Dodikovu republičkosrpsku despotiju. Svodi se na posve jasno načelo: Bosna bez Hrvata!, pogotovo Republika Srpska bez Hrvata!, kao što je Miloševićeva politika ,,proizvela” Hrvatsku i pola Bosne bez Srba!

Bosna i bosanski Hrvati te rat s Bošnjacima najteža su pitanja za hrvatsku politiku, njezin ,,istočni grijeh”. Još nijedna hrvatska politika, kako ona iz Zagreba tako još više ona iz Mostara, nije pokazala dostatno mudrosti da bosanskohercegovačke Hrvate ,,operira” od političkog strabizma, da oni postanu stvarni subjekt na cijelom teritoriju svoje države, da ih ,,vrati” svojoj zemlji. S Tuđmanom se nije samo rasplinula povijesna fantazma o ,,Hrvatskoj do Drine”, nego je za ,,vječnu” Hrvatsku žrtvovan velik broj bosanskih i nešto manje hercegovačkih Hrvata. A što je najtragičnije, nakon ratom radikalno narušene demografske strukture, BiH postaje sve pustija. Ljudi svih naroda i narodnosti samo iseljavaju. I iz ,,čistih” hrvatskih krajeva. Država, entiteti, kantoni tako ostaju prazne ljušture koje su pojele, nepopravljivo unesrećile ili prognale svoju vlastitu djecu.

MONITOR: Šta je najbitniji preduslov da se u regionu dođe do stvarne istorijske istine o nedavnoj prošlosti i suočavanja sa zločinima?
ŠARČEVIĆ: Mislim da je jedan od uvjeta da se dođe do istine stvarna debalkanizacija Balkana. Balkanizam se ponajviše sastoji u zlopamćenju i osvetama – naši su identiteti zlopamtilački – u kontinuiranom popravljanju prošlosti i neciviliziranim projektima čišćenja zamišljenog teritorija od etničkih drugih koji na taj teritorij imaju jednako pravo. Balkanizam je u nacionaliziranoj religiji koja niječe samu supstanciju vjere u Boga, u nesuočavanju sa zločinačkom prošlošću, u neempatiji za stradanje drugih, i u nepovjerenju i prevari drugoga kao temeljnom političkom principu.

Projekt ,,Europska Unija” kao i projekt globalizacije sudara se s balkanizmom – opasnom varijantom etničkih čistih država. Ostaje važno pitanje hoće li se EU i svijet balkanizirati, nacionalizirati uz pomoć religije ili će doći do debalkanizacije Balkana, do europeizacije Balkana? Iznova se provjerava značenje nacionalnih država, smislenost imigracija i migracija, odnos kapitala i rada, iznad svega provjerava se mogućnost multikulturalnih i multireligijskih društava i država i to ne samo iz razloga demokracije nego i iz obligacije vjere. Čitav svijet, a posebno Balkan i neke drugi prostori uskoga dodira i miješanja etnija i religijā (kao Bliski Istok), stoje danas pred izazovom novog suživota narodā ili će se ići u radikalna razgraničenja koja ne mogu proći bez strašnih ubijanja i progona.

Nacionalizam sije laž i mržnju

MONITOR: Nedavno ste izjavili da se u BiH mora nastaviti borba protiv nacionalizma, a mnogi tvrde da je multietničko tkivo u BiH već razoreno…
ŠARČEVIĆ: Bila multietničnost razorena ili ne, nacionalizam je u oba slučaja najizopačenija ideologija našeg vremena. Sije laž i mržnju, isključivanje i smrt drugih i drukčijih. Nacionalizam je maska za najgrublje pljačkanje svoga naroda, za tajkunski kapitalizam. Nijedna ideologija nema toliku moć mutacije i maskiranja kao nacionalizam. Ona je najprimitivnija i najbezbožnija zato što orobljava samu dušu vjere, što nasilje i ubijanje čini u Božje ime, što u nacionalizmu đavao navlači masku Krista, ali bez rana, patnje i križa, bez ljubavi za druge. Nacionalizam pervertira Božju volju u volju naroda. U tome su najbolji primjeri naši zločinci, tvorci rata. Oni su, sjetimo se samo Karadžića, izjednačavali volju naroda s Božjom voljom, a sebe kao odane i vjerne izvršitelje te volje. Zato multietničnost, bila država monoetnička ili višeetnička, nije tek puki civilizacijski zahtjev ili nužnost da biološki neki manjinski narod ili skupina preživi, nego izraz humanosti i vjere, Božja zapovijed. Zato ništa tako praktično ne ateizira vjernike kao nacionalizam i nacionalistička religija.

Poricanje svog zločina

MONITOR: U jednom autorskom tekstu pitali ste se hoće li se u BiH ikada podići spomenik žrtvama vlastitoga zločina? Hoće li?
ŠARČEVIĆ: Nije to moja misao. Ako se ne varam, čuo sam je od profesora i prijatelja Nerzuka Ćurka i onda se sjetio Njemaca. Rijetko se tko tako suočio sa svojom prošlošću kao taj narod da podiže spomenike žrtvama svoga nacističkog režima. Nacionalizam, nacizam i fašizam su trajna muka svakoga pojedinca i kolektiva, pa tako i Njemaca. U nas je na djelu poricanje svoga zločina. Srpska politika u tome prednjači, ali je slijede i druge, i crnogorska. U pogledu na svoju ratnu prošlost crnogorski nacionalizam sličan je talijanskom fašizmu koji se sakrio iza Hitlerova nacizma, a crnogorski se nastoji skrivati iza srpskoga. U nas su svi tobože sposobni za pomirenje, ali nesposobni za suočavanje s prošlošću, za kajanje, za istinu, za obraćenje kako se to u vjeri govori. U kontekstu međuetničkog pomirenja i podizanja zajedničkog spomenika zoran je primjer izjava Aleksandra Vučića iz 2015, tada predsjednika Vlade Srbije. Vučić je na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije uznosito rekao da će na njoj iznijeti sljedeći prijedlog: ,,Na Bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: ,,To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.” Zavodljiva je Vučićeva ideja pomirenja, ali iza sebe skriva ono što je nedopustivo: da kronos, vrijeme, prevlada topos, mjesto. Utemeljivanje takvoga dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakoga traga drugoga, dakle i genocid. Pa ratovi su se ovdje vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko ,,te i te” etničke pripadnosti a ne zato što je čovjek.

Veseljko KOPRIVICA