Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

MONITOR: Da li su uticajne zemlje Zapada spremne da se odreknu balkanskih autokrata-stabilokrata kao što je Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, čija partija – DPS, prvi put posle 30 godina, neće formirati vladu?

BIBER: Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, retko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila. Podrška se zasnivala na dva pragmatična razmišljanja, prvom, ako nema alternative, onda su ti režimi jedini i glavni partneri. Drugom, ako su ovi pro-EU orijentisani i izjašnjavaju se kao reformisti, oni sebe mogu zaštititi od kritičara. To funkcioniše onoliko dugo koliko dugo nema kredibilne alternative i onoliko dugo koliko je ovo obećanje stabilnosti verodostojno.

MONITOR: Po formalnom rasporedu snaga, građanima Crne Gore se nudi kohabitacija još uticajnog predsjednika Đukanovića i vlade dosadašnje opozicije.  Da li je „iskrena“ kohabitacija između ovih političkih snaga uopšte moguća? Ako kohabitacija podrazumeva balansiranje i kompromis, a ne samo međusobnu kontrolu?

BIBER: Čini se da je to teško zamislivo. Nisu zabeležene dobre kohabitacije u regionu. To se duguje visokom nivou polarizacije gde su partije na vlasti često naprijateljski nastrojene jedna prema drugoj, često bez  ideološkog ili političkog osnova, već kao suprotstavljeni blokovi koji se nadmeću za vlast. To je još i teže ako je neko, kao Đukanović, na vlasti toliko dugo i nema iskustva sa njenim deljenjem. Osim toga, promena vlade je temeljiti udar na Đukanovića. Jasno je da režim koji je vladao toliko dugo i koji ima mnogo ,,skeleta u ormaru”-kako se to kaže, neće hteti da deli vlast. Očekivao bih snažan pokušaj da se buduća vlada destabilizuje. Štaviše, pošto je sukob toliko personalizovan  i Đukanović je simbol DPS dominacije i 30 godina iste vlasti, isto tako je teško zamisliti da bi bivša opozicija bila voljna da sa njim deli vlast. Kao posledicu toga, dolazeće godine bih posmatrao kao nestabilan period borbe za vlast bez jasnog ishoda. Iako bi Đukanović možda mogao da rascepka dosadašnju opoziciju i da zadrži neki nivo vlasti, bilo bi teško zamisliti njegov potpuni povratak. Gubljenje izbora je udarac dominaciji ove partije i iako su u prošlosti mnogi pretpostavljali da bi ona trebalo da nastavi da dominira, to više nije garantovano. Pošto se desio ovaj proces erozije, Đukanović bi mogao postati žrtvom sopstvenog sistema.

MONITOR: O Crnoj Gori se često govorilo,  i u politološkim analizama, kao o zemlji organizovanog kriminala i široko rasprostranjene korupcije. Da li bi snage „iz sive zone moći“ mogle postati još samostalnije? Lider jedne od tri pobedničke koalicije, Dritan Abazović, je izjavio da se on ne bi protivio ni da u reformi crnogorskog pravosuđa učestvuju, kao pomoć, i međunarodni stručnjaci. Šta  mislite o tome?

BIBER: Naravno, to je najveći izazov. Veliki je u Crnoj Gori bio udeo neformalne moći koja je zaobilazila institucije. I dalje će biti pokušaja doskorašnje vladajuće partije da neformalno kontroliše institucije. Istovremeno, tu je i izazov za buduće stranke na vlasti da kopiraju način na koji su stvari bile rađene u prošlosti, a sigurno će se i mnogi zvaničnici truditi da pokažu lojalnost novim vlastima ako bi tako sačuvali svoje karijere. Tako da postoji i realan rizik da promena vlasti ne vodi do strukturnih refomi. Svakako da savetovanje spolja može da pomogne, ali na kraju krajeva, to bi moralo da bude primenjeno kroz domaće institucije. Mogao bi da bude dobar početak obezbediti Pribeovu misiju, misiju nezavisnih pravnih eksperata koji bi trasirali jasnu mapu puta za reforme.To je u Severnoj Makedoniji pomoglo da se energija fokusira, tokom krize u 2015. i 2016. godini.

MONITOR:  Srbiju očekuje  objavljivanje sastava nove vlade čija je mandatarka dosadašnja premijerka Ana Brnabić. Za građane to i nije neki razlog za novu brigu jer je jasno da se Srbijom upravlja iz Predsedništva Srbije.  Da li promene na političkoj sceni Srbije više zavise od međunarodnog faktora i samourušavanja vlasti nego od uticaja opozicije?

BIBER: Taj sistem sve više počiva na jednoj osobi, predsedniku. Vučić pokazuje otvorenu dominaciju, bezobzirnu prema drugim formalnim nosiocima vlasti. Ovaj sve veći otvoreni autoritarizam izazvaće još veći skepticizam  kod vlada država članica EU. Osnovno pitanje u narednim godinama jeste da li će biti prostora za stvaranje delotvorne opozicije koja će moći da stane nasuprot vladajuće stranke, možda na lokalnom nivou.  Iako bi međunarodni činioci, posebno EU, mogli da izvrše veći pritisak na srpsku vladu da obnovi demokratske institucije, to će biti samo promena statusa kvo ukoliko ne bude postojala jedna opozicija koja će moći da ponudi nešto što je u očima građana alternativa, i da takođe izgrađuje veze sa EU.

MONITOR: Odnos Srbije i Kosova postao je važna spoljnopolitička tema za SAD u izbornoj godini.  Tramp je svašta izdejstvovao u okviru tzv. Vašingtonskog sporazuma, a  i Džo Bajden, je izašao sa programom „za Albaniju i Kosovo“.  EU  pokušava da „uhvati korak“  pa je Miroslav Lajčak na Kosovu i u Srbiji bio više dana. Zašto  EU izgleda neuspješna u  naporima da utiče na dvije veoma suprotstavljene strane u pregovorima?

BIBER: Kod Vašingtonskog sporazuma sve je predstava. Da je Brisel želeo takve sporazume, mogao ih je imati mnogo puta, ali EU je mnogo ozbiljniji medijator. Trampov angažman je, u velikoj meri, bio neozbiljan, usredsređen na to da ga ,,proda” svom izbornom telu. U isto vreme, podeljenost država EU oko nekih od najvažnijih pitanja, kao što je priznavanje Kosova, učinilo ih je manje delotvornim. Glavni izazov  je što trenutak nije sazreo za bilo kakav sporazum kojim bi se napravio proboj u pregovorima. Vlada na Kosovu je slaba i nedostaje joj široka podrška za sporazum sa Srbijom, a ni na strani Srbije nije moguće izgraditi široki konsenzus. Osim toga, nema dokaza da je srpska vlada stvarno zainteresovana za sporazum sa Kosovom.

Trampovim porazom autokrate bi izgubile ključnog saveznika

MONITOR: Koliko će rezultati novembarskih izbora u SAD-u, uticati na globalne tokove?

BIBER: Izbori će biti krucijalni iz dva razloga. Jedan je oštra razlika između dva tipa spoljne politike, jednog koji je transakcioni i koji pokazuje manju zainteresovanost za strateška savezništva, koji predstavlja Tramp. Drugi, koji predstavlja Bajden, pripada tradicionalnijem modelu američke politike. To će biti i od uticaja na Balkan, naročito pošto su Trampove ideje o promjenama granice dobile podršku. Podjednako je važno to što je Trampova retorika o ,,lažnim vijestima”, napadi na medije, njegovo nebaziranje na demokratske institucije i političke oponente postalo model vladanja i izgovor za mnoge populiste i autokrate na čitavom svijetu. Njegovim porazom bi autorkate izgubile ključnog saveznika i pokriće za ono što rade. Zbog toga su ovi izbori od velike važnosti i za vaš region.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

MONITOR: Važne obaveze  koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?

ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.

Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one  koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.

Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi  i rizikuje dodatno usporavanje procesa.

MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?

ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.

Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.

MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?

ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od  od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.

Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da  je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.

MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?

ULJAREVIĆ: Korupcija je  zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.

Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.

Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.

Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.

MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?

ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.

Nalazi našeg CG Pulsa,  iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se  stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.

Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.

MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje  u  DPS-u, ali i generalno na političu  scenu?

ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.

Važno je  ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.

Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

MONITOR: U 2009.  godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?

DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.

Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.

MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?

DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.

MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako  ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?

DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.

MONITOR: Tramp kaže da  Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I  dalje se gine.  Ima li  šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?

DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.

 

Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa    Albanijom i Kosovom  nije  čudno

MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako  razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da  li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?

DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.

 

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici

MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A  iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor.  Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?

DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.

Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.

Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog  jugoistoka.

U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je  sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije  HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti  ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo