,,Ključni prioriteti Vlade u narednoj godini biće pokretanje investicionog ciklusa i politika zapošljavanja, posebno mladih”, najavio je premijer Igor Lukšić na konferenciji za štampu povodom obilježavanja godišnjice njegove Vlade. Istu priču čuli smo i krajem prošlog decembra, kada je mandatar Lukšić tražio u parlamentu podršku za svoj program. ,,Želim sistem u kojem će i investitori imati šansu da zarade, a nezaposleni da nađu posao i pristojno žive od svog rada.” Između dva decembra: investitora ,,ni za lijek”; do juče zvanično uspješne privatizacione priče (Željezara, Livnica, Solana, HTP Onogošt… ) okončane su stečajem; izgubljeno je više od deset hiljada radnih mjesta, prosječna plata manja je za 30-ak eura u odnosu na novembar prošle godine, pravdu i pravo na ulici su tražili radnici i studenti. Premijer je svoj pjesnički opus upotpunio Knjigom straha.

U 2011. godinu ušli smo očekujući odgovore na pitanja: Ko će graditi elektrane na Morači? Da li će država u projekat gradnje autoputa Bar-Boljari ući sa konzorcijumima iz Izraela, Kine ili Grčke? Ko će biti zakupci uvale Valdanos, a ko će se od predstavnika svjetskog džet-seta odmarati na Svetom Stefanu? Šta će od svojih obećanja ispuniti ,,strateški partneri” – od CEAC-a Olega Deripaske, turističkih i energetskih kompanija Viktora Restisa, italijanskog A2A koji je u osvajanje crnogorskog energetskog tržišta krenuo na zapovijed nekadašnjeg premijera, milijardera Silvija Berluskonija…

Odgovor – niko i ništa.

Zato na kraju godine u ekonomskim rubrikama crnogorskih medija dominiraju Miodrag Davidović, Veselin Barović, Dragan Brković.

Davidović sa svojom kompanijom Neksan, ponovo pokušava nemoguće – spasiti nikšićku Željezaru, već tri puta privatizovanu kompaniju koja je od proljetos u stečaju. Vlada je do tada u Željezaru, bolje rečeno u džepove njenog većinskog vlasnika, of šor kompanije MNSS, i njenih povjerilaca – od Prve do Švajcarske komercijalne banke, usula desetine miliona eura, a potom podigla ruke u znak predaje. Sada se premijer Lukšić i njegovi ministri, kažu, nadaju da će Davidović i stečajni upravnik Željezare Veselin Perišić uraditi ono što oni i njihovi prethodnici nijesu umjeli. A svi znaju da je to priča bez srećnog kraja.

Veselin Barović, za to vrijeme, pokušava sopstvene poslovne dubioze razriješiti prodajom 1,5 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu ulcinjske Velike plaže. ,,Plac” koji mu je država faktički poklonila, prodajući mu svoj vlasnički udio u Solani Bajo Sekulić za nepunih milion eura, jedan od najmoćnijih crnogorskih tajkuna sada pokušava prodati za 300 puta veći iznos. I on je, prethodno, uspio nemoguće – da ,,ubije” proizvodnju u jednom od najstarijih preduzeća u Crnoj Gori. Za ovdašnjeg top biznismena, ovladavanje procesom dobijanja soli iz morske vode bio je prekrupan poslovni zalogaj. Zato Crna Gora danas, uz sve ostalo, uvozi i kuhinjsku i industrijsku so. Barović je za svoje umijeće nagrađen tako što je zemljište Solane iz industrijskog preimenovano u – građevinsko. Na tom će se terenu, valjda, bolje snaći.

Konačno, pred stečajem su i kompanije kojima gazduje Dragan Brković, još jedan iz plejade crnogorskih tranzicionih junaka. Vladino posredovanje između Vektre i mađarske OTP banke o reprogramu kredita teških blizu 100 miliona eura po svoj prilici nije urodilo plodom, pa je iz Budimpešte stigao zahtjev za otvaranje stečajnog postupka u kompanijama: Vektra Boka, Vektra investment, Vektra aviješn i Vektra Montenegro. Privredni sud će, na mig vlasti, pokušati da što je moguće duže oteže sa donošenjem odluke ali, ni to ne može trajati beskonačno.

Priču komplikuje činjenica da je OTP banka veliki novac pozajmila i vlasnicima Kombinata aluminijuma, odobravajući kredite koje je garantovala Vlada Crne Gore. Otud bojazan da bi eventualni gubitak u aranžmanima sa Brkovićem Mađari mogli pokušati da nadomjeste tako što bi aktivirali postojeće garancije i krenuli u prinudnu naplatu svojih potraživanja iz budžeta Crne Gore. A to bi značilo da bi nekih 140 miliona eura iz državne kase (bez kamata) otišlo u nepovrat.

Za brigu je izjava ministra finansija Milorada Katnića da Vlada ne može planirati budžet za narednu godinu dok se sa povjeriocima KAP-a i CEAC-a ne dogovori o iznosu kredita koji će biti dužna da vrati u narednih 12 mjeseci. Dojče banka je, zbog nepoštovanja ugovorenih pravila od strane uprave Kombinata, već zahtijevala prijevremenu naplatu kredita od 22 miliona eura. Ne uspije li se Vlada nagoditi sa Njemcima to će aktivirati i sve ostale bankarske garancije i povući ovu zemlju u ambis dužničkog ropstva.

I bez toga, Lukšić i Katnić nastavljaju da zadužuju zemlju – što je jedini posao u kome su bili uspješni tokom godine na izmaku. “Tražimo strateškog partnera za KAP i od toga će zavisiti novo zaduživanje. Želimo da znamo da li će novi partner platiti dug, ili ćemo to morati mi i u tom slučaju moramo paziti da sebe ne preopteretimo. Želimo da odložimo aktiviranje garancija dok to ne završimo”, objašnjava Katnić Vladinu strategiju pokazujući da strategije zapravo i nema. Izuzev plana da se državni dug tokom naredne godine uveća za makar 230 miliona eura.

,,Naš javni dug je već sada dosegao nivo od 45 odsto bruto domaćeg proizvoda. Bojim se da će strane direktne investicije, zbog novog udara krize, izostati, te da ćemo nastaviti da se dalje zadužujemo”, upozoravao je u Monitoru profesor Milenko Popović. ,,Imajući u vidu dubinu i dužinu kriznog udara brzo ćemo doseći i nivo duga od 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, što se smatra granicom održivog javnog duga. Podsećam, samo u prethodnih 12 meseci mi smo emitovali 520 miliona eura tih obveznica”.

I premijer priznaje: ,,Vrćenje ukrug sa Željezarom i KAP-om obilježilo je ovu godinu, što je opterećujuće, jer bi trebalo sa smo u fazi razgovora o razvojnim projektima, a ne o tome kako socijalno prestrukturirati preduzeća”. Iz izjava čelnika izvršne vlasti dalo bi se zaključiti da je riječ o nevoljama koje su oni od nekoga naslijedili. Igor Lukšić je, sjetimo se, od 2004. godine bio ministar finansija i on danas nema pravo da se žali na, očito loše, finansijske aranžmane države sa privilegovanim vlasnicima privatizovanih preduzeća.

Ekonomski problemi su, samo dio bremena sa kojim se izvršna vlast nosila 2011. Izgledalo je na momente – nevješto i bezvoljno. Iako je nastavak procesa integracija predstavljen kao prioritet svih prioriteta, Lukšićeve Vlade na tom planu je postignut samo polovičan uspjeh. Nijesmo, dakle, u decembru dobili nestrpljivo čekani datum početka pregovora, ali je i oročeno odlaganje tog momenta protumačeno kao uspjeh. I jeste u odnosu na ono što nam se moglo desiti da smo ostali izvan evropskih puteva.

Treba se prisjetiti da je Lukšić svoj premijerski mandat započeo u sjenci hapšenja lokalnih činovnika iz Budve (afera Zavala), optužbi za međunarodni šverc duvana iz mojkovačke fabrike Tara u kome, sumnjalo se, učestvovali i pojedini državni funkcioneri, prijetnji i pritisaka na novinare koji su istraživali taj slučaj, nerazriješeno ubistvo budvanskog biznismena Dragana Bećirovića, košarkaša Ljubomira Jovanovića, nerazjašnjene paljevine automobila dnevnika Vijesti…

Konačno, na kraju godine, sam se premijer našao u jednoj od glavnih uloga afere listing skupa sa ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom.

Nedavna ostavka Vladana Jokovića, prvog čovjeka Agencije za nacionalnu bezbjednost i najavljeno razrješenje/ostavka direktora Uprave policije Veselina Veljovića dovode se u direktnu vezu sa tom aferom i premijerovim obećanjem da će, ne bude li zaštićen “kao građanin”, smijeniti odgovorne. Tako gledano, čini se da Lukšić iz afere izlazi kao pobjednik, dok Crna Gora prelazi mali korak na putu ka pravnoj državi. Nije, ipak, sve tako jednostavno.

Dovoljno je bilo da u javnost procuri podatak da će Jokovića na čelu ANB naslijediti prekaljeni vojnik DPS-a Mevludin Nuhodžić, a Veljovića Božidar Vuksanović, bivši šef zatvora i direktor Uprave carina pa da čovjeku postane žao ovih što odlaze. I to ne zbog njih (Veljović je bezbroj puta zaslužio da bude smijenjen), nego zbog straha od onoga šta će „snaga države” pod komandom Nuhodžića i Vuksanovića donijeti – nama.

Veselin Veljović je priznao da on ne bi hapsio bivšeg premijera, predsjednika i partijskog šefa Mila Đukanovića. Ali od Božidara Vuksanovića bi se moglo očekivati i mnogo više. Recimo, da hapsi one koji (pre)glasno kritikuju šefa.

Uostalom, danas Đukanovićeva upozorenja izrečena u novembru dobijaju bitno drugačiju težinu: „Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja, ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.

Lukšiću treba priznati sposobnost rješavanja nekih domaćih zadataka koji su stizali iz evropskih metropola (sa izuzetkom onih koji se odnose na borbu protiv korupcije i kriminala). Izborni zakon donijet je pod moranje i u posljednjem momentu, u neobičnoj političkoj trgovini između vlasti i opozicije u kojoj je premijer odigrao, kažu, odlučujuću ulogu. Zadovoljni su i mnogobrojni korisnici Fejsbuka, koju su u premijeru dobili još jednog virtuelnog prijatelja.

Oni što u izvršnoj vlasti ne traže drugove za dopisivanje već odgovorne ljude spremne da se uhvate u koštac sa haosom koji prijeti – nemaju razloga za zadovoljstvo prvom premijerskom godinom Igora Lukšića.

Zoran RADULOVIĆ