Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ŠVARM, ODGOVORNI UREDNIK NEDJELJNIKA VREME: Ne očekivati puno od suđenja mafijašima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nejasne su okolnosti predaje Darka Šarića. Šta o tome mislite?

ŠVARM: Što se tiče Šarićeve predaje mi ne znamo ništa osim onoga što je službena verzija. Prema toj službenoj verziji Šarić se krio u Južnoj Americi. U kojoj zemlji? Tu znamo glasine: pominju se i Venecuela i Urugvaj, Argentina, Brazil… Da li je to tačno? Ne znamo. Interesantno je pitanje zbog čega se Šarić predao? Očigledno, da su Šariću bile na tragu američka DEA i druge službe, ali verovatno su mu bili na tragu i njegovi tzv. poslovni prijatelji iz Južne Amerike. Mislim da je u jednom trenutku on odlučio da mu je bolje da bude živ u zatvoru u Ustaničkoj ulici nego mrtav u Bogoti, Johanesburgu ili nekom drugom gradu. A zašto te zemlje odakle se Šarić pojavio ćute, pa verovatno stvar leži i u toj nekoj međunarodnoj proceduri, odnosno da je Šarić uhapšen u nekoj zemlji on bi išao u pritvor, pa u ekstradicioni zatvor, pa bi se na njegovo izručenje čekalo.Mislim da je postignut dogovor između te zemlje i Srbije, a to bez Amerikanaca nije moglo, da se Šariću omogući da sleti u Podgoricu u iznajmljenom avionu. I onda niko nije pravio pitanje.

MONITOR: Šarić je u sudu optužio bivšu vlast da mu „smješta”?
ŠVARM: Svi veliki procesi uključujući i ovaj protiv Šarića, da pomenemo Legiju, Jocu Amsterdama i druge kojima je u sličnim procesima suđeno, svi ti optuženici se pozivaju na svoje informacije o raznim političkim spletkama, spremni su d a govore o političarima koji su navodno duboko umešani u mafijaške poslove, svi oni govore da im je namešteno odnosno da su žrtve političkog progona. U suštini kada se ta suđenja malo bolje pogledaju, shvati se da se gotovo ništa ili samo malo iz njih sazna. Na procesima i za ubistvo Ivana Stambolića i za ubistva zemunskog klana i za atentat na premijera Đinđića i za Ibarsku magistralu, Legija je ispričao fantastične priče. Uz sav napor da se u njih povjeruje, nemoguće je, a tim pre što za njih nije bilo dokaza. Tako postupa i Šarić. On zna da ništa neće dobiti ako optuži aktuelnu vlast. Tim pre, što ti ljudi nisu bili na vlasti u trenutku kada je on radio to što je radio. On na taj način želi da se umili novim vlastima, pa da dobije neke povlastice ili se možda nada da će stvoriti dovoljno veliku kakofoniju na suđenju pa da se na taj način pokuša izvući. Ne verujem da će od toga biti išta jer ako Šarić nekoga optuži, a on sam ima sudski potvrđenih trinaest optužnica, on je čovek kojeg terete za šverc 5,7 tona kokaina, za pranje najmanje 22 miliona dolara, jasno je da će taj čovek pokušati da podmeće drugima i da izmišlja, samo da bi sebi olakšao. To što će on nekoga optužiti, ponavljam, ne znači mnogo ili ne znači ništa, ali to ne znači da pravosuđe dakle institucije ne bi trebalo da to provere. Provera bi morala biti u skladu sa zakonom, u institucijama a ne da se na osnovi Šarićevih izjava, lupetanja i prozivanja podiže politički rejting i organizuje hajka na političke i svake druge protivnike.

MONITOR: Šarić je odbio da svjedoči u slučaju Dačićevog šefa kabineta Lazarevića. Šta tu pokušava da postigne?
ŠVARM: Lazarević se sumnjiči za odavanje podataka koji su bili vezani za delovanje Šarića i njegovog klana. Šarić je tu pozvan kao svedok jer ne može u tom slučaju biti optužen kao što je u mnogim drugim slučajevima.On je tu odbio da govori verovatno da ne bi slučajno rekao nešto protiv sebe što bi impliciralo d a je on zaista šef tog narkoklana, a on tvrdi da nije… Ako bi u slučaju Lazarević učestvovao kao svedok time bi indirektno priznao svoju umešanost u poslove klana. Ali, on će o tome svakako biti pitan kada bude ročište za šverc kokaina, pa ćemo onda videti šta će da kaže.

MONITOR: Kakva je pozicija tužilaštva u odnosu na izvršnu vlast, da li se tu nešto mijenja, nagore ili nabolje?
ŠVARM: Hajde da to ovako kažemo. Mi ovde imamo jedan glavni faktor a to je politička volja. Kada postoji politička volja, kada se od toga napravi program i kampanja, onda se i hapsi.

MONITOR: Pa to je ona onda iznad zakona, najveća moć u državi?
ŠVARM: Pa ponekad izgleda da je ta volja jača od zakona, ali za nas je još bitnije da mi ni danas kao ni ranije nemamo jačanje i osposobljavanje institucija da rade svoj posao. Hoću da kažem da bi tužilac trebalo da bude taj koji pokreće postupke, da on objasni zašto se postupak pokreće i pritom da se drži i zakona a ne ovo što mi danas imamo da najpre o nekom postupku čitamo u tabloidima ili čujemo u izjavama političara koga bi trebalo hapsiti, pa tek onda imamo hapšenje. Mi vidimo da je tužilaštvo neretko u službi političke volje. Imamo obrnut proces, jačamo populizam a ne osnažujemo institucije da rade svoj posao.

MONITOR: Zato što to političari ne žele?
ŠVARM: Institucije koje rade svakako sprečavaju političare da rade ono što mogu. Ako postoje razvijene institucije manji je prostor za političke zloupotrebe, to je poznato.

MONITOR: Gotovo u svim kalkulacijama oko toga ko ulazi u novu srpsku vladu, pominje se šef Tadićevog predsjedničkog kabineta Miki Rakić.U čemu je stvar sa Mikijem Rakićem i šta će da bude ako on ne uđe u vladu?
ŠVARM: S kim će napraviti vladu, mislim da zna samo Aleksandar Vučić. SNS ima apsolutnu većinu, a sa Mađarima i dvotrećinsku. Nikada Srbija u svojoj istoriji nije imala jačeg premijera. Najveći oponenti Mikija Rakića, Dragan Đilas ili neki drugi, u izbornoj kampanji kada su pljuštale optužbe i protivoptužbe, ne dovode u pitanje zasluge Mikija Rakića, bilo da je reč o borbi protiv organiziranog kriminala ili o saradnji sa Haškim tribunalom. Nema disonantnih tonova da je Miki Rakić zaslužan za započinjanje borbe protiv organiziranog kriminala i da se završila saradnja sa Haškim sudom, hapšenjem Karadžića i Mladića. Sem toga on je je i lični prijatelj Aleksandra Vučića a ovaj je najavio spremnost da u vladu inkorporira i neke ljude iz prethodnih vlada koji imaju zapažene rezultate, pre svega one koji su se pokazali kao vredne tehnokrate.

MONITOR: Prema Tadićevim riječima njegovi neće u vladu ako tamo bude Dačić sa svojima?
ŠVARM: Mislim da je to prilično jednostavno. Dačić je ponovio izborni rezultat, ali je on ranije imao zlatnu dionicu. Obe partije koje su tada pretendovale da sastave vladu, i DS i SNS su se otimale o Dačića. Odlučio je da bude premijer, ali kako nije imao većinu u vladi, tada je počeo i njegov sunovrat.Vrlo brzo smo shvatili da je on formalni premijer a da je stvarna vlast u rukama Vučića kao prvog potpredsednika vlade. Imamo i Borisa Tadića koji je napravio stranku 40 dana pre izbora. Javnost je to protumačila kao Tadićev potez radi ulaska u vladu sa naprednjacima. Ulazak Tadića u vladu bi trebao da ima i nešto principijelno a ne samo želju da se uđe u vladu. I zato imamo fokus na taj odnos između Tadića i Dačića, gde Tadić vodi kampanju protiv Dačića a ovaj mu odgovara. Jer, ako Tadić uđe sa Dačićem u vlast pokazaće da je cijepanje DS i sve drugo što je Tadić govorio i radio bilo samo zato da bi se ušlo u vlast. Otud ta priča – ako uđe SPS, Tadić neće. A 2008. Tadić je sklopio dogovor sa Dačićem, a njih su dvojica potpisivali istorijske sporazume o izmirenju, pa ta priča o dva bola.

MONITOR: Da li je Dačić sa svim aferama koje su se u vezi sa njim pojavile uopšte potreban Vučiću?
ŠVARM: Nije potreban. Vučiću niko nije potreban.

Presuda Amsterdamu očekivana

MONITOR: Oslobađanje Sretena Jocića od optužbe da je organizator ubistva Ive Pukanića i Nike Franića je neke veoma iznenadilo?
ŠVARM: Moram priznati da sam očekivao oslobađajući presudu iz jednog prostog razloga : zato što je za isto djelo Joca Amsterdam oslobođen i u Zagrebu. Bilo bi čudno da je on za isto djelo bio osuđen u Beogradu a da nema novih dokaza.Da se nisu pojavili kao ni neka nova svedočenja koja bi ga teretila. I tu teško nešto može da se kaže ili doda.

Jocić je optužen kao organizator a ne naručilac Pukanićevog ubistva i takođe nije dokazano da je on organizovao grupu koja je izvršila atnentat,ali da je grupa postojala to je jasno: zna se ko je pratio, koje je pripremao ubistvo…Verujem da svi umešani ne znaju, ali sigurno da neki od njih znaju ko je naručilac ubistva Pukanića i Franića, ali ne žele o tome da govore: ili su ucenjeni, ili su preplašeni ili su podmićeni.

 

Vučiću sva odgovornost

MONITOR: Vučić kao da želi -zbog kadrovskih slabosti svoje stranke, i zbog najave vrlo teških i restriktivnih reformi- da dobije podršku sa strane i odijeli odgovornost?
ŠVARM: Vučić i da uzme sve u vladu, odgovornost je na njemu. Zna se ko je dobio koliko na izborima, ko odlučuje i ko je odgovoran. Što se tiče kadrovskog potencijala – ništa SNS nije ni gori ni bolji od drugih stranaka. Kadrovi se uvijek stvaraju uz vlast.Ako nisu bili članovi stranke, postaće nekakvi simpatizeri, biće već nekako postavljeni. Čitava naša politička istorija nam to pokazuje.A druga je stvar što vi morate da namirite vaše partijske kadrove.A to nema nikakve veze sa njihovom sposobnošću ili nesposobnošću. I uvek je drama svakog premijera kako da kompenzira tehnokrate i ljude koji su ga doveli na vlast. To će biti problem.

U ovom trenutku Dačić ne treba nikome.Teško je zamisliti da on bude i stožer opozicije jer je suviše slab. Ali, moguće je da će Dačić ipak na neki način participirati u vlasti. Kad kažem to, mislim da će učestvovati on tj. SPS, a ne koalicija okupljena oko njega.Ali bi imao sasvim drugačiji položaj nego ranije.Afere uvek stoje kao Damoklov mač iznad Dačića i tu su da obezbjede da SPS i koalicija oko njega, rade šta bi trebalo da rade.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo