Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čovjeka već kao i umjetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavno je to što sam postavio sve elemente u granici gdje film postaje život ili život postaje film
Film Telenovela: sivo u koloru scenariste i reditelja Filipa Martinovića prikazan je u okviru regionalne selekcije 13. Underhillfesta – međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji se održava u Podgorici do 15. juna.
Filip Martinović odrastao je u Barseloni. Master-studije filmske i televizijske režije završio je 2017. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njegov debitantski film Telenovela: sivo u koloru nagrađen je na prošlogodišnjem Beldocsu nagradom za najbolju montažu, nedugo nakon svjetske premijere na Filmskom festivalu u Malagi. Za isti projekat u fazi razvoja dobio je nagrade na festivalima u Lokarnu i na Belodcsu, kao i Silver Eye nominaciju Institute of Documentary Film and Le Film Français. Osnivač je produkcijske kuće GULU GULU presenta u Beogradu.
MONITOR: U filmu ste spojili špansku i srpsku kulturu. Koristeći dokumentarni film kao umjetnički alat, kako se i navodi u opisu filma, krenuli ste u potragu za sopstvenim identitetom. Kako je nastala ideja da se film snimi i kako je tekao proces rada na filmu?
MARTINOVIĆ: Film počinje tako što odlazim na putovanje u potrazi za odgovorima na pitanja koja me ceo život prate – šta čini jednog čoveka da bude sa jednog mesta? Rođen sam u Beogradu, a kad sam imao samo dve godine preselili smo se u Barselonu, gde sam odrastao. Moj otac je preminuo u Barseloni, kad mi je bilo 12 godina, tamo je i sahranjen. Oduvek je ostalo nedorečeno u porodici pitanje gde bi trebalo da bude sahranjen. To je i u meni uvek pokretalo pitanja o sopstvenom identitetu. Nikada nisam prekinuo vezu sa Beogradom i često sam odlazio preko leta. Međutim uvek sam se osećao kao mali Španac tamo. Kad sam napunio 22 godine, rešio sam da se vratim u Beograd, gde živim i danas. Ovde sam studirao režiju i na neki način sam se asimilovao. Pri kraju fakulteta, kada je došlo vreme da snimim završni film na master studijama, rešim da pokrenem sva ta pitanja koja me gone toliko dugo i da konačno pođem u nekom pravcu pomeranja iz predugačkog statusa kvo. Tema telenovele se prirodno uklopila u celu priču kao neka vrsta izvitoperene veze između moja dva identiteta.
Proces rada je bio spor i često isprekidan. U neku ruku mislim da je takva okolnost finansijskih poteškoća da se izgura film doneo dobrih stvari! Snimao sam u nekoliko navrata u tri godine i to nam je omogućilo da ulazimo u montažu, preispitujemo materijal i gradimo nove teme za snimanje. Svakako mislim da smo iskoristili tu manjkavost kako bismo imali sve vreme na ovom svetu da radimo natenane.
MONITOR: Naslov filma ima doslovni i metaforički smisao. Zašto baš sivo u koloru?
MARTINOVIĆ: Telenovele, odnosno latino TV sapunice obično prikazuju svetove koji su jako polarizovani – ona ga voli ili ga mrzi; on je dobar ili je zao; želi da ga spasi ili da ga uništi… Moj predlog jeste jedna ljubavna, dramska i avanturistička priča sa elementima telenovele koja prikazuje sve nijanse u ovom životu koji nije tako crno-beli, već u svim nijansama sivih. Ovo je telenovela u multikoloru!
MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma? Kako su reagovali ispred kamere članovi porodice i prijatelji?
MARTINOVIĆ: Likovi u filmu jesu uglavnom članovi moje porodice – majka, tetka… Tako da poverenje od njih sam već imao. Možda i previše poverenja jer niko nije znao šta ja tačno radim. Šalu na stranu, imao sam neverovatnu sreću da tokom snimanja filma upoznam Ašu, koja nije bila planirana da bude u filmu, međutim srećne okolnosti su nas spojile i krenuli smo zajedno u ovu filmsku avanturu. Moram da istaknem da je ovaj film bio moguć uz dobru dozu truda, velikog talenta moje ekipe ali uz ogromnu sreću koja nas je pratila sve vreme.
MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film. Pomenuli ste Ašu – pa koliko se razlikuje film od početne ideje?
MARTINOVIĆ: Istraživanje i pripreme gotovo da nisu postojale. Ja sam imao jedan tekst u obliku scenarija koji sam pisao tokom jedne godine. Međutim, kad je došao momenat da se snima, ja sam taj scenario stavio u fioku i niko od članova ekipe ga nije video. Shvatio sam da sam imao u glavi okvirnu ideju šta treba da se snimi u svakom bloku i išli smo u neizvesnost. Želeo sam da ovo ne bude klasično snimanje filma već jedno putovanje u neizvesno, gde će avantura i spontanost diktirati pravac u filmu. Imali smo fantastičnu (ne) sreću da smo bili prinuđeni da snimamo veoma razvučeno zbog finansijske konstrukcije filma, tako da smo imali mogućnost da gledamo i da gradimo u kom pravcu da širimo priču. Ta činjenica je naravno diktirala promene u prvobitnoj ideji stvarajući jednu autentičniju i plemenitiju priču.
MONITOR: Pretpostavljam da ste imali mnogo usnimljenog materijala. Da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?
MARTINOVIĆ: Zapravo, nismo imali puno toga snimljenog što nije ušlo u film. Ovo je film koji je nastajao na licu mesta, dok se snimalo. Zajedno sa Markom Milovanovićem, snimateljem, imali smo uspostavljen jezik pričanja priče i pratili smo ono što se događa junacima koji se postavljaju u neizvesne situacije. Trudili smo se da što manje lutamo temama nego da ih imamo već osmišljene ili makar postavljene u nekom pravcu i da radimo na tome, bez mnogo dublova. Ovaj film predstavlja jedan tanak balans između insceniranog i spontanog.
MONITOR: Koliko Vas je sami film promijenio?
MARTINOVIĆ: Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čoveka već kao i umetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavna stvar je to što sam postavio sve elemente u granici gde film postaje život ili život postaje film. Kao kulminacija toga je to što sam upoznao Ašu i potpuno intuitivno, i ona i ja, smo se upustili u tu igru telenovele, odlazeći na filmska mesta koja je nemoguća napisati. Toliko smo verovali u ovu našu avanturu da je ona postala i deo našeg života. Nakon toga, naši životi su bili na nekom drugom potpuno novom mestu.
MONITOR: Šta nakon „Telenovele: sivo u koloro”? Radite li na nekom novom projektu?
MARTINOVIĆ: Pripremam naredni film gde će Aša biti glavna junakinja. Mislim da sam ostao dužan njoj, ali i publici da proživimo još jednu filmsku avanturu u potrazi za njene etiopske korene.
Miroslav MINIĆ