Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP MARTINOVIĆ, REDITELJ: Telenovela u multikoloru

Objavljeno prije

na

Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čovjeka već kao i umjetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavno je to što sam postavio sve elemente u granici gdje film postaje život ili život postaje film

 

Film Telenovela: sivo u koloru scenariste i reditelja Filipa Martinovića prikazan je u okviru regionalne selekcije 13. Underhillfesta – međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji se održava u Podgorici do 15. juna.

Filip Martinović odrastao je u Barseloni. Master-studije filmske i televizijske režije završio je 2017. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njegov debitantski film Telenovela: sivo u koloru nagrađen je na prošlogodišnjem Beldocsu nagradom za najbolju montažu, nedugo nakon svjetske premijere na Filmskom festivalu u Malagi. Za isti projekat u fazi razvoja dobio je nagrade na festivalima u Lokarnu i na Belodcsu, kao i Silver Eye nominaciju Institute of Documentary Film and Le Film Français. Osnivač je produkcijske kuće GULU GULU presenta u Beogradu.

MONITOR: U filmu ste spojili špansku i srpsku kulturu. Koristeći dokumentarni film kao umjetnički alat, kako se i navodi u opisu filma, krenuli ste u potragu za sopstvenim identitetom. Kako je nastala ideja da se film snimi i kako je tekao proces rada na filmu?

MARTINOVIĆ: Film počinje tako što odlazim na putovanje u potrazi za odgovorima na pitanja koja me ceo život prate – šta čini jednog čoveka da bude sa jednog mesta? Rođen sam u Beogradu, a kad sam imao samo dve godine preselili smo se u Barselonu, gde sam odrastao. Moj otac je preminuo u Barseloni, kad mi je bilo 12 godina, tamo je i sahranjen. Oduvek je ostalo nedorečeno u porodici pitanje gde bi trebalo da bude sahranjen. To je i u meni uvek pokretalo pitanja o sopstvenom identitetu. Nikada nisam prekinuo vezu sa Beogradom i često sam odlazio preko leta. Međutim uvek sam se osećao kao mali Španac tamo. Kad sam napunio 22 godine, rešio sam da se vratim u Beograd, gde živim i danas. Ovde sam studirao režiju i na neki način sam se asimilovao. Pri kraju fakulteta, kada je došlo vreme da snimim završni film na master studijama, rešim da pokrenem sva ta pitanja koja me gone toliko dugo i da konačno pođem u nekom pravcu pomeranja iz predugačkog statusa kvo. Tema telenovele se prirodno uklopila u celu priču kao neka vrsta izvitoperene veze između moja dva identiteta.

Proces rada je bio spor i često isprekidan. U neku ruku mislim da je takva okolnost finansijskih poteškoća da se izgura film doneo dobrih stvari! Snimao sam u nekoliko navrata u tri godine i to nam je omogućilo da ulazimo u montažu, preispitujemo materijal i gradimo nove teme za snimanje. Svakako mislim da smo iskoristili tu manjkavost kako bismo imali sve vreme na ovom svetu da radimo natenane.

MONITOR: Naslov filma ima doslovni i metaforički smisao. Zašto baš sivo u koloru?

MARTINOVIĆ: Telenovele, odnosno latino TV sapunice obično prikazuju svetove koji su jako polarizovani – ona ga voli ili ga mrzi; on je dobar ili je zao; želi da ga spasi ili da ga uništi… Moj predlog jeste jedna ljubavna, dramska i avanturistička priča sa elementima telenovele koja prikazuje sve nijanse u ovom životu koji nije tako crno-beli, već u svim nijansama sivih. Ovo je telenovela u multikoloru!

MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma? Kako su reagovali ispred kamere članovi porodice i prijatelji?

MARTINOVIĆ: Likovi u filmu jesu uglavnom članovi moje porodice – majka, tetka… Tako da poverenje od njih sam već imao. Možda i previše poverenja jer niko nije znao šta ja tačno radim. Šalu na stranu, imao sam neverovatnu sreću da tokom snimanja filma upoznam Ašu, koja nije bila planirana da bude u filmu, međutim srećne okolnosti su nas spojile i krenuli smo zajedno u ovu filmsku avanturu. Moram da istaknem da je ovaj film bio moguć uz dobru dozu truda, velikog talenta moje ekipe ali uz ogromnu sreću koja nas je pratila sve vreme.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film. Pomenuli ste Ašu – pa koliko se razlikuje film od početne ideje?

MARTINOVIĆ: Istraživanje i pripreme gotovo da nisu postojale. Ja sam imao jedan tekst u obliku scenarija koji sam pisao tokom jedne godine. Međutim, kad je došao momenat da se snima, ja sam taj scenario stavio u fioku i niko od članova ekipe ga nije video. Shvatio sam da sam imao u glavi okvirnu ideju šta treba da se snimi u svakom bloku i išli smo u neizvesnost. Želeo sam da ovo ne bude klasično snimanje filma već jedno putovanje u neizvesno, gde će avantura i spontanost diktirati pravac u filmu. Imali smo fantastičnu (ne) sreću da smo bili prinuđeni da snimamo veoma razvučeno zbog finansijske konstrukcije filma, tako da smo imali mogućnost da gledamo i da gradimo u kom pravcu da širimo priču. Ta činjenica je naravno diktirala promene u prvobitnoj ideji stvarajući jednu autentičniju i plemenitiju priču.

MONITOR: Pretpostavljam da ste imali mnogo usnimljenog materijala. Da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?

MARTINOVIĆ: Zapravo, nismo imali puno toga snimljenog što nije ušlo u film. Ovo je film koji je nastajao na licu mesta, dok se snimalo. Zajedno sa Markom Milovanovićem, snimateljem, imali smo uspostavljen jezik pričanja priče i pratili smo ono što se događa junacima koji se postavljaju u neizvesne situacije. Trudili smo se da što manje lutamo temama nego da ih imamo već osmišljene ili makar postavljene u nekom pravcu i da radimo na tome, bez mnogo dublova. Ovaj film predstavlja jedan tanak balans između insceniranog i spontanog.

MONITOR: Koliko Vas je sami film promijenio?

MARTINOVIĆ: Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čoveka već kao i umetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavna stvar je to što sam postavio sve elemente u granici gde film postaje život ili život postaje film. Kao kulminacija toga je to što sam upoznao Ašu i potpuno intuitivno, i ona i ja, smo se upustili u tu igru telenovele, odlazeći na filmska mesta koja je nemoguća napisati. Toliko smo verovali u ovu našu avanturu da je ona postala i deo našeg života. Nakon toga, naši životi su bili na nekom drugom potpuno novom mestu.

MONITOR: Šta nakon „Telenovele: sivo u koloro”? Radite li na nekom novom projektu?

MARTINOVIĆ: Pripremam naredni film gde će Aša biti glavna junakinja. Mislim da sam ostao dužan njoj, ali i publici da proživimo još jednu filmsku avanturu u potrazi za njene etiopske korene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Potraga za zagubljenim reformama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti

 

 

MONITOR: Hrana je skupa pa, na poziv vaših imenjaka (Alternativa), neki građani bojkotuju supermarkete. Da li je država skupa i kako bi se građani trebali odnositi prema toj skupoći?

SOŠIĆ: Država je skupa, iz godine u godinu nas košta sve više, a pritisak da smanji nepotrebne troškove, da se bori sa gubicima i uzaludnim trošenjem, opada. Fokus je, možda s pravom, bio na prihodnoj strani, na razmišljanje što će nadoknaditi doprinose kojih se država odriče i koje sve nove izvore prihoda možemo pronaći i produbiti.

Valjalo bi da ova bude godina rezova i pripremnih radnji koje će učiniti da u budžetu za 2026. godinu imamo veći prostor za ulaganja u infrastrukturu, odnosno, ciljane programe socijalne podrške na račun ostvarenih ušteda u tekućem budžetu.

Kod situacije sa bojkotom, sve sličnosti prestaju sa nazivom. U svakoj vijesti o bojkoti, bilo bi ispravno reći da je organizator na parlamentarnim izborima 2023. godine bio na listi PES-a. Novinari su dužni da tu činjenicu pomenu kada izvještavaju o njihovim aktivnostima, kako bi građani dobili punu informaciju. Inače, ne mislim ništa dobro o takvom načinu djelovanja, previše je populističko u metodama i sadržaju, a to uključuje i ovu posljednju akciju. Više me brine pažnja koju im poklanjaju svi mediji – to je zabrinjavajući pokazatelj koliko je i u tom sektoru situacija loša.

MONITOR: Da ostavimo to za neku drugu priču. Državna administracija raste do mjere da, kako smo vidjeli i čuli, to ni premijer više ne može da isprati. Šta dobijamo za uzvrat?

SOŠIĆ: Predsjednik Vlade je rekao da je centralna vlast smanjila broj zaposlenih u odnosu na novembar 2023. godine za 400 zaposlenih. A, prema podacima Ministarstva finansija i Ministarstva javne uprave, broj zaposlenih u tom periodu povećan je za 617.

Spajić je, takođe, najavio tri reformske mjere: smanjenje ugovora o djelu za 20 odsto, smanjenje broja zaposlenih na centralnom nivou za 20 odsto i zamrzavanje novih zapošljavanja u upravi. Mi smo u Institutu alternativa bili iznenađeni tim najavama, jer par mjeseci ranije, kada smo slične akcije sa sistemskim obrazloženjem predlagali za Fiskalnu strategiju, Vlada je iste odbila.

Iako broj zaposlenih u javnom sektoru stalno raste, Ministarstvo javne uprave uspijeva da to prikaže kao pozitivan indikator u svojoj refomi. Trik je sledeći: MJU mjeri procentualno učešće zaposlenih u upravi na centralnom i lokalnom nivou u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori. To znači da ako ukupna zaposlenost  raste, a raste zbog raznih faktora, onda će njihov indikator biti pozitivan i pored novih zapošljavanja,  pošto će pomenuti odnos, procentualno, biti u padu. Na sličan način su vlade DPS-a pokušavale da manipulišu, prikazujuću broj zaposlenih kroz udio troškova za plate u BDP-u.

U stvarnosti: prema mjerenju primjene principa javne uprave OECD SIGMA za potrebe Evropske komisije (januar 2025.), Crna Gora je u oblasti “upravljanje ljudskim resursima” najgora u regionu. Najgore su ocijenjeni zapošljavanje, tranparentnost postupka, kao i stručno usavršavanje i učinak državnih službenika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠAN DRAKIĆ, V.D. DIREKTORA AGENCIJE ZA SPREČAVANJE KORUPCIJE: Odlučni smo da ASK postane referentna antikorupcijska institucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

ASK je naslijedio preko 250 predmeta koji se odnose na javne funkcionere i političke subjekte. Pored tih predmeta i onih koji su sada aktuelni, prioritet u rješavanju imaju predmeti koji su vraćeni od strane Upravnog suda na ponovno postupanje. Ukupno smo u periodu od šest mjeseci donijeli odluke u 142 predmeta

MONITOR: Nakon šest godina ASK je utvrdio da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović prekršio Zakon o sprečavanju korupcije. Zbog neprijavljivanja duga od 16.741,24 eura na VIP rivolving kartici uputili ste ovaj predmet Specijalnom državnom tužilaštvu. Đukanović tvrdi da ste prekršili zakon i najavio je tužbu Upravnom sudu. Šta očekujete od prijave SDT-u i najavljene tužbe?

DRAKIĆ:Postupajući u okviru svojih nadležnosti, u skladu sa utvrđenim činjenicama i okolnostima, donijeli smo odluku u ovom postupku. Nažalost, u ovom periodu od šest godina, ovoj našoj odluci prethodile su dvije odluke ASK i dvije presude Upravnog suda koje su vratile na ponovno odlučivanje. Ukoliko dođe do tužbe javnog funkcionera, Upravni sud će se odnijeti i prema ovoj odluci. Bitna činjenica je da je ispoštovan upravni postupak, da je odluka donijeta u skladu sa utvrđenim činjenicama u postupku, te da je ASK pokrenula dalje postupke usled činjenica utvrđenih ovom odlukom ali i da smo kompletne spise predmeta proslijedili nadležnim institucijama na dalje razmatranje i postupanje.

MONITOR: Da li ima još predmeta koji čekaju izjašnjenje u vezi Đukanovića, kao na primjer ,,satovi”, ili nekih drugih bivših i sadašnjih najvećih funkcionera?

DRAKIĆ:ASK je naslijedio preko 250 predmeta koje se odnose na javne funkcionere i političke subjekte. Pored tih predmeta i onih koji su sada aktuelni, prioritet u rješavanju imaju predmeti koji su vraćeni od strane Upravnog suda na ponovno postupanje. Ukupno smo u periodu od šest mjeseci donijeli odluke u 142 predmeta.

O kojem obimu posla je riječ pokazuju i to da smo, kad je samo ova godina u pitanju, dobili sedam presuda kojima su poništene odluke ASK iz 2018, 2019. i 2022.g. a koje se odnose na više javnih funkcionera (B.Gvozdenović, D.Abazović, M.Radulović, G.Rakočević) i jednog medija. Po službenoj dužnosti ili po prijavama ove godine smo otvorili 24 predmeta.

Svi ovi predmeti moraju dobiti institucionalni odgovor, moraju biti riješeni u odgovarajućem postupku, neselektivno, profesionalno i stručno.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE, NOVI SAD: Predsjedniku Srbije ne smeta mapa Velike Mađarske na šalu oko vrata Viktora Orbana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priče o vojvođanskom separatizmu su najobičnije podvale i-kao što neko reče, ovdje su glavni separatisti zapravo Vučić, premijer u ostavci Vučević i Ana Brnabić, jer jedino oni prizivaju vojvođanski sepratizam kojeg nema

 

 

MONITOR: Na mitingu SNS u Sremskoj Mitrovici aklamacijom dvadesetak hiljada pristalica stranke, usvojena je Narodna deklaracija o Vojvodini. Predsjednik Srbije je najavio i njeno usvajanje u Narodnoj skupštini Srbije. Kako  razumijete ovu „ideju“?

POPOV: SNS-ovci nemaju mašte pa sada pokušavaju da imitiraju svoje trenutno najjače političke protivnike a to su studenti. Kada to kažem onda mislim na način usvajanja Deklaracije aklamacijom, što bi trebalo da bude adekvatno studentskim plenumima na kojima se donose odluke. Međutim, to je bila samo karikatura od toga. A i sve drugo je bio bledi pokušaj imitacije veličanstvenih studentskih okupljanja – u tom slučaju istog dana u Kragujevcu. Da parafraziram Balaševića – bio je miting i šta da se priča, parada obmane i kiča… A što se tiče same njegove ideje, to je po onoj narodnoj “držte lopova”, pokušaj da se borbom protiv navodnog vojvođanskog separatizma skrene pažnja sa studentskih protesta koji su najozbiljnije do sada uzdrmali korumpiran i kriminalan režim SNS i njegovih satelita.

MONITOR: Povod Deklaraciji, Aleksandar Vučić vidi u porastu vojvođanskog separatizma i postojanju organizacija koje koriste tragediju Nadstrešnice za forsiranje odvajanja Vojvodine od Srbije. Deklaracija se bazira na pet tačaka, pominje se i namjera da se formira vojvođanska nacija, standardizuje poseban jezik i osnuje pravoslavna crkva. Kakvo može biti pravno dejstvo ove Deklaracije?

POPOV: Priče o vojvođanskom separatizmu su najobičnije podvale i-kao što neko reče, ovde su glavni separatisti zapravo Vučić, premijer u ostavci Vučević i Ana Brnabić, jer jedino oni prizivaju vojvođanski sepratizam kojeg nema. Oni postave tezu, polemišu sa tom izmišljenom tezom o separatizmu i oponente režimu iz Vojvodine optuže da su glavni separatisti. Tako je Ana Brnabić, predsednica Narodne skupštine, nedavno izjavila: “Ti ljudi su separatisti, da li vi razumete? Ja kao predsednica Skupštine pozivam institucije da rade svoj posao. Čekaj bre, jel’ Pućdemon u Španiji može tako separatistički da se šeta i priča? Ne, nego će biti uhapšen, pa će biti u egzilu“, kazala je Brnabić. Dakle ona je od izmišljene teze o separatističkim namerama dvojice trenutno najčešće spominjanih političkih protivnika-Dinka Gruhonjića i Gorana Ješića, došla do toga da su oni već postali vlast u Vojvodini-kao svojevremeno Pućdemon u Kataloniji, i već sproveli referendum o izdvajanju i zato kao sepratisti i izdajnici treba da sede u zatvoru. Jeste da je ovo van svake pameti, ali i veoma opasna teza jer pokazuje da bi ona i cela vladajuća garnitura, najradije svoje političke protivnike videla u zatvoru, pa makar i pod iskonstruisanim optužbama. Podseća li vas ovo na neka druga vremena i neke druge države gde se to zaistinski dešavalo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo