Čini se da među činiocima stare/nove skupštinske većine, u sadašnjoj konfiguraciji, naprosto nema dovoljno političke volje za stabilizacijom političkih prilika, te da se izlasku iz datog haosa možemo nadati tek pošto ishod narednih parlamentarnih izbora porodi neku novu konfiguraciju političkih odnosa
MONITOR: Najnoviji izvještaj EK konstatovao je političku i institucionalnu krizu. Vi ste stanje u zemlji nazvali haosom. Ko je odgovoran za njega?
PAVLOVIĆ: Ako je haos pojam koji najpreciznije opisuje crnogorsku političku zbilju u posljednje dvije godine, onda bi, vjerujem, bilo naivno odgovornost za taj haos locirati u ovom ili onom domaćem ili stranom političkom akteru – neophodno je sagledati širu sliku i govoriti o strukturnim uzrocima.
U nedavno objavljenom tekstu, naveo sam tri strukturne posljedice ishoda posljednjih parlamentarnih izbora: smjenu dugogodišnje vlasti, ulazak u stanje kohabitacije i formiranje manjinske (‘ekspertske’) vlade. Moja teza bila je da su ova tri faktora, združenim djelovanjem, generisala odlike haosa kome svjedočimo – vakuum političkog autoriteta, paralizu institucionalnog sistema i gramšijevski interregnum u kome se, odlaskom DPS-a u opoziciju, jedan hegemonski poredak i zvanično urušio, a drugi, kao što vidimo, već dvije godine ne uspijeva da se konstituiše.
MONITOR: Kome haos odgovara i kako izaći iz njega?
PAVLOVIĆ: Svaki status quo, pa i ovaj trenutni haotični, svjedoči o nekoj vrsti konsenzusa. U datom slučaju, čini se da predmet konsenzusa nije da se nešto preduzme, koliko da se ništa ne preduzima.
Uzmimo za primjer skorašnji debakl pregovora stare tridesetoavgustovske skupštinske većine o formiranju vlade – oni ultimatumi i zatezanja, te oni nedostajući potpisi, te ona ‘verbalna podrška’ kandidatu za mandatara u minut do dvanaest – koji je pokazao da dobar dio te većine ne osjeća nikakvu odgovornost za iznalaženje načina za izlazak iz krize, niti želju da se, zarad javnog interesa, izdigne iznad gramzivog šibicarenja. Sjetimo se i da su se, nakon pada Krivokapićeve Vlade, bezmalo svi politički akteri deklarativno saglasili da bi vanredni parlamentarni izbori bili ‘najčistija opcija’ i ‘najpoštenije rješenje’ u datoj situaciji – pa izbora, kao što znate, nije bilo, jer ta ‘najčistija’, ‘najpoštenija’ varijanta zapravo nikome nije odgovarala.
Prema tome, čini se da među činiocima stare/nove skupštinske većine, u sadašnjoj konfiguraciji, naprosto nema dovoljno političke volje za stabilizacijom političkih prilika, te da se izlasku iz datog haosa možemo nadati tek pošto ishod narednih parlamentarnih izbora porodi neku novu konfiguraciju političkih odnosa.
MONITOR: Slažete li se sa ocjenama da je partitokratija kočnica sustinskim reformama?
PAVLOVIĆ: Slažem se. Ali hajde da preciziramo pojmove – partitokratija je društveno uređenje u kome su rad i funkcionisanje institucija sistema u potpunosti podređeni logici partijskog interesa izraženog u broju glasova na izborima. Dakle, nije to samo partijsko zapošljavanje, već uključuje i širok spektar praksi kojima partije feudalizuju javnu upravu – praksi kao što su zloupotreba sistema javnih nabavki, namještanje poslova partijski povezanim tajkunima, uhljebljavanje privilegovanog sloja partijskih pulena (naknade za članstva u upravnim odborima, varijabile, dnevnice, putovanja, pronevjere troškova reprezentacije, itd.) – a sve sa ciljem pretvaranja institucija sistema u fabrike za proizvodnju sigurnih glasova.
Ako na ovaj način definišemo problem, jasno je da se ne radi o problemu koji je kadrovske prirode, pa se samim tim ne može ni riješiti pukom kadrovskom metodom – tako što će jedna korumpirana garnitura da se povuče, a druga, poštena, da je zamijeni. Kao što smo vidjeli, to tako ne funkcioniše. Problem je mnogo dublji, njegova priroda je strukturna, tiče se načina na koji sistem funkcioniše, pa i njegovo (dugoročno, postepeno) rješavanje valja tražiti u temeljnoj reformi institucija javne uprave i principa poslovanja javnih preduzeća.
MONITOR: Napisali ste i da stepen opšte rezignacije, apatije i razočarenja političarima i političkom klasom nikad nije bio viši, i da su građani naprosto digli ruke od ideje da se oni u tekućim dvorskim igrama išta pitaju. Pitaju li se?
PAVLOVIĆ: Pa i ne baš – zasad.
S jedne strane, u posljednje dvije godine svjedočili smo trijumfu geopolitičke logike nad demokratskim principima, koji se očitovao u sve širem raskoraku između izbornog procesa i procesa konstituisanja izvršne vlasti. Ako je taj raskorak bio vidljiv već u decembru 2020, kada je izglasana ‘ekspertska’ Vlada sastavljena mahom od pojedinaca bez ikakvog izbornog legitimiteta, on je upotpunjen u aprilu 2022, kada su uprkos datim predizbornim obećanjima URA i SNP formirali manjinsku Vladu uz podršku DPS-a. I jedan i drugi projekat – i ‘ekspertska’ i manjinska vlada – pravdali su se prvenstveno geopolitičkim okolnostima. Nezavisno od valjanosti te argumentacije, oni su za posljedicu imali obesmišljavanje koncepta demokratskog mandata, a time i dezavuisanje demokratske odgovornosti vladajuće elite prema narodu u čije ime ta elita vlada.
S druge strane, svjedočili smo i kompromitaciji nove vladajuće garniture, koja se u praksi vrlo brzo pokazala sklonom svim onim obrascima ponašanja koji su se tradicionalno vezivali za DPS-ov model vladavine – partijskom zapošljavanju, nepotizmu, klijentelizmu, javašluku, propagandizmu, demagogiji, neodgovornosti za javnu riječ i eto, na kraju, izgleda i švercu cigareta. I što su više jedni druge optuživali za tajne dilove sa DPS-om, to je teže bilo uočiti razliku između ‘časnih’ i ‘nečasnih’ partitokrata. Ničeovim riječima: ako dovoljno dugo gledaš u DPS, i DPS će početi da gleda u tebe.
Dakle, dezavuacija principa demokratske odgovornosti i kompromitacija ‘tridesetoavgustovske’ političke elite – to su, rekao bih, dva ključna uzroka široko rasprostranjene apatije.
MONITOR: Ove sedmice podignuta je optužnica protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. Kako vidite njenu izjavu da to što zna mnogo o prljavim biografijama, neće biti osnov njene odbrane?
PAVLOVIĆ: Kao ponudu tužilaštvu, ili kao prijetnju da će, u slučaju da potone, sa sobom povući i druge. A ko bi sve mogli biti taoci njene odbrane, možemo samo da nagađamo.
MONITOR: Koliko su prljave biografije problem ove zemlje?
PAVLOVIĆ: Ako pod prljavim biografijama mislite na rasprostranjenost korupcije i veza sa organizovanim kriminalom u redovima visokih državnih funkcionera, prije svega u institucijama pravosuđa, radi se svakako o jednom od najozbiljnijih problema sa kojima se naša zajednica suočava. Opšti je utisak da je, tokom vladavine Đukanovićevog DPS-a, zarobljeno pravosuđe bilo jedno od stubova ‘privatne države’ kojom je gospodarila oligarhijska struktura u narodu poznata kao Prva familija. Ta struktura, uvezana interesno, partijski, nepotistički ali i svjetonazorski/ideološki, uspjela je da tokom decenija na vlasti od institucija crnogorske države napravi, u nedostatku adekvatnijeg izraza, privatnu prćiju. Stoga posao koji danas prevode GST Novović i njegov tim predstavlja u pravom smislu državotvorni poduhvat, zato što se čišćenjem pravosudnih institucija država napokon počinje oslobađati od klike koja je, toliko dugo, držala u šaci.
MONITOR: Kako vidite smjenu direktora Sava Kentere i zahtjev premijera za razrešenjem ministara odbrane i inostranih poslova? Oko čega se u stvari vodi bitka?
PAVLOVIĆ: Ukoliko priča o smjeni direktora ANB-a ima pozadinu koja se tiče eventualne umiješanosti čelnika Vlade Crne Gore u šverc cigareta, to bi, razumije se, trebalo biti predmet istrage nadležnih organa. Sem toga, smatram da bi bilo neozbiljno i krajnje neodgovorno ulaziti u komentarisanje mogućih uzroka sukoba u vrhu bezbjednosnog sektora države, i to na osnovu medijskih natpisa.
S tim u vezi, ne mogu da ne primijetim da su proteklih dana, komentarišući smjenu gdina Kentere sa čela ANB-a, pojedini analitičari u medijima iznosili ocjene primjerene obavještajnom insajderu intimno upućenom u dešavanja koja bi morala biti predmet državne tajne. I taj se manir, izgleda, u potpunosti odomaćio – već neko vrijeme različiti nevladini aktivisti, partijski funkcioneri i drugi poslenici javne riječi bez pardona špekulišu ko ima kontakt sa kojom obavještajnom službom, koga koja služba za šta sumnjiči, i šta su kome naložili američki, ruski, ili neki treći obavještajci.
Razumijem da je u ovoj našoj sredini postalo prihvatljivo i maltene poželjno zvučati kao strani doušnik, ali negdje se, u interesu uozbiljavanja crnogorskog javnog diskursa, zaista mora povući granica i praktikante ovakvog doušničkog nastupa pozvati na odgovornost. To jest, ispitati odakle im ta saznanja – je li to naprosto plod provincijalnog kuloarskog tračarenja, ili se radi o kontaktima u kojima bi moglo biti elemenata krivičnog djela u smislu člana 368 Krivičnog zakonika.
Milena PEROVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice