,,Policajac me je udario s leđa, iza vrata. Pridružio mu se još jedan. Počeli su da me udaraju nogama, rukama i pendrecima…”. Ovako je Miljan Despotović daleke 1995. u razgovoru za Monitor svjedočio o pretrpljenoj policijskoj torturi. Od tada porodica Despotović pokušava da dođe do pravde. No pravda u Crnoj Gori zna biti užasno spora. Nakon 16-godišnje sudanije, Ustavni sud je početkom ove godine odlučio da odbije ustavnu žalbu Despotovića kojom traži da se predmet vrati na ponovni postupak. A crnogorski sudovi – Osnovni, Viši, Vrhovni, u proteklih deceniju i po odlučivali su u korist i protiv Despotovića, donosili i opovrgavali odluke i nastavljali pravnu agoniju. Miljana Despotovića je juna 1995. na očigled stotina građana policija pretukla za vrijeme koncerta na podgoričkom stadionu Budućnosti. Imao je 15 godina. Ljekari su konstatovali brojne povrede, strah i duševne bolove, kao i udarce
,,izduženim mehaničkim oruđem”. Oblivenog krvlju i prestravljenog, otac Dragoljub je maloljetnog sina našao u stanici policije. Despotović kao batinaše tereti policajce Dejana Kneževića i Srećka Šćepanovića.
Dragoljub Despotović se nakon prebijanja sina obratio tadašnjem ministru MUP-a Filipu Vujanoviću. Ministar ga je primio i obećao da će policajci biti suspendovani.
,,A garantujem ti da ni jedan neće moći da radi u MUP-u više da je božji, a ne što je predsjednikov sin”, prenosi Despotović Vujanovićevo obećanje.
Policajac Knežević je sin Zorana Kneževića, tadašnjeg gradonačelnika Podgorice.
No nakon prijema kod ministra, Despotovića su počeli da uznemiravaju službenici MUP-a i da ga ,,prijateljski” savjetuju da prekine postupak, jer bi njemu i njegovoj porodici mogle da se dogode razne neprijatnosti. Despotović o tim prijetnjama piše ministru Vujanoviću: ,,Navodili su da će moje dijete biti optuženo za narušavanje javnog reda i mira…. Takođe su gospoda iz vašeg resora ‘predvidjeli’ da i moj stariji sin, ili ja, možemo biti isprovocirani za neki sukob sa policijom u kojem bismo mogli teže stradati”.
Dio predviđanja se obistinio, pa je MUP 1997. protiv Miljana Despotovića podnio krivičnu prijavu – zbog napada na službena lica. Iako je taj postupak obustavljen, u jednoj od presuda Osnovnog suda navodi se da je Despotović kamenicama gađao policajce i pesnicom udario jednog od njih. Po verziji policajaca ispričanoj na sudu – učenik prvog razreda srednje Elektrotehničke škole je tukao dvojicu policajaca i valjda tako zadobio silne povrede.
Neposredno poslije događaja nadležne službe MUP-a ustanovile su da su policajci prekoračili ovlašćenja i izrečena im je disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Međutim, policajci su se žalili i Osnovni sud u Podgorici donosi presudu kojom su Knežević i Šćepanović oslobođeni odgovornosti i vraćeni na posao.
,,Kneževića je pred Osnovnim sudom zastupao njegov otac Zoran Knežević, u to vrijeme gradonačelnik Podgorice, a sadašnji savezni ministar pravde, što se može smatrati eklatantnim primjerom pritiska na sud”, saznala je javnost 1997. posredstvom poslaničkog pitanja poslanika Liberalnog saveza Miroslava Vickovića u Skupštini Crne Gore.
Dragoljub Despotović se i 1998. obraća tadašnjem predsjedniku Vlade Filipu Vujanoviću. Ovaj mu odgovara: ,,Kao ministar MUP-a, uz puno razumijevanje Vašeg problema, učinio sam sve koliko sam mogao da Vam pomognem. Nažalost, u ovom slučaju, nijesam u prilici da Vam pomognem. Nadam se da ćete razumjeti”. Despotović nije mogao da razumije nemoć premijera Vujanovića.
Osnovni sud u Podgorici, koji je policajce vratio na posao, presudom iz februara 2001. oglašava ih krivim za krivična djela zlostavljanja u vršenju službe i nanošenje lakih tjelesnih povreda i izriče im uslovnu kaznu zatvora od četiri mjeseca, sa uslovnim rokom od jedne godine. Odluku iste godine potvrđuje i Viši sud u Podgorici. Međutim, tadašnji Savezni sud u Beogradu ukida presudu i predmet vraća prvostepenom sudu, iako je u momentu donošenja te presude, septembra 2002, predmet zastario jer je od izvršenja krivičnog djela prošlo više od šest godina!
Uporedo, Miljan Despotović je 1998. podnio tužbu za nadoknadu štete koja je nakon maratonskog procesa završena presudom Vrhovnog suda Crne Gore u julu 2010. Nakon 12 godišnjeg parničnog postupka tužba je odbijena kao neosnovana.
Prije četiri godine reagovao je Ombudsman i konstatovao da je Despotoviću povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog neopravdanog odugovlačenja postupka. Nakon toga suđenje se ubrzava, pa sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić odbija zahtjev Despotovića kao neosnovan, a Viši sud potvrđuje presudu. Dvije godine kasnije, 2009. godine, Vrhovni sud ukida ove presude i predmet vraća prvostepenom sudu. Krug se onda ponovo zavrtio. Isti sudija, Jovanić, ista presuda u Osnovnom sudu. U njoj se zaključuje da policajci nijesu primjenjivali sredstva prinude niti koristili palice. Viši sud potvrđuje odluku, a Vrhovni ovoga puta mijenja svoju prethodnu odluku i reviziju tužioca odbija kao neosnovanu.
Despotović podnosi ustavnu žalbu zbog povreda prava i sloboda zajamčenih Ustavom Crne Gore (dostojanstvo i nepovredivost ličnosti, poštovanje ličnosti, pravično i javno suđenje, naknada štete zbog nezakonitog ponašanja). Ustavni sud žalbu odbija.
Dragoljub Despotović za Monitor kaže da ga čude dvije različite odluke Vrhovnog suda, a posebno to da je ,,bivši ministar pravde Miraš Radović učestvovao u donošenju odluke povodom žalbe Ustavnom sudu, a da je prije toga u Višem sudu donio presudu u našu korist”.
Nakon 16-godišnjeg čekanja pravde Despotović rezignirano konstatuje da se u ovom slučaju radi o zloupotrebi prava: ,,Ispostavilo se kao tačno ono što su mi govorili na početku da džabe tražim pravdu”.
On smatra da pojedincima veze i poznanstva omogućavaju da odbrane sinove, dok on nije mogao doći do pravice za svog.
Despotovići su iscrpili sve pravne mogućnosti u Crnoj Gori, predmet su proslijedili Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Miljan Despotović sada ima 31 godinu, završava fakultet, nezaposlen je.
Događaj od prije 16 godina, policija i pravosuđe obilježili su mu dobar dio života.
Predrag NIKOLIĆ