Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš, kako Monitor saznaje, nedavno je prodato za samo sto hiljada eura, čime je stavljena konačna tačka na ovu privatizacionu pljačku. Pet hektara na atraktivnoj lokaciji kupilo je preduzeće Katel, koje je bilo vlasnik ciglane prije uvođenja stečaja, sačekavši da cijena padne s početnih milion i po eura. Podgorički Katel ovoga puta nije obavezan da na tom zemljištu gradi novu ciglanu. „Prodaja je bila jako čudna. Početna cijena je bila oko 240 hiljada, i postojao je drugi zainteresovani kupac. Preduzeće Katel izdejstvovalo je kod stečajnog upravnika Radojice Grbe da zemljište kupi za sto deset hiljada, a da se ostatak novca prebije na neka stara dugovanja. Još čudnije je da transakcija ili uplata još nije obavljena”, rekao je za Monitor predsjednik sindikata bivše ciglane Veselin Radičević.
On je kazao da je fabrika opekarskih proizvoda, jedina u Crnoj Gori, najstariji industrijski objekat u Beranama, na ovaj način definitivno otišla u istoriju tranzicionih lopovluka.
Ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja.
Đurišić se, obavezao da u naredne dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme. On je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio da fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja – ništa. Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu, koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.
Predsjednik sindikata ciglane rekao je ranije da će zbog svega što je pratilo privatizaciju ove fabrike, podnijeti nove krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.
„Šta je s pričom da će se izgraditi nova ciglana? Gdje su državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da to ne može tako?”, pita se Radičević.
Gradonačelnik Berana Vuka Golubović tvrdio je da se zemljištu gdje se nekada nalazila ciglana, ne može mijenjati namjena, bez obzira na licitacije i prodaju. On je svojevremeno izjavio da je detaljnim urbanističkim planom predviđeno da se na tom mjestu gradi fabrika opekarskih proizvoda sa čitavim reprolancem, i da ništa drugo ne dolazi u obzir.
Stečajnog upravnika Radojicu Grbu nije zanimalo šta pričaju predstavnici lokalne uprave, pa je uporno oglašavao prodaju i na kraju zemljište ponovo prodao starom vlasniku. Izvjesno je da će se ciglana pridružiti grupi beranskih privrednih kompanija koje su kroz stečaj ili bez stečaja prodavane, mijenjale djelatnost i na kraju definitivno propadale.
U krugu bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, nedaleko od ciglane, takođe u industrijskoj zoni Rudeš – pasu goveda. Stvari su postale jasnije kada se pročulo da je ovu fabriku, odnosno zgradu i zemljište, kupila rožajska mesarska industrija Gradina. Tačka je stavljena i na ovu pljačku.
Gumig je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je obećao brda i doline.
Fabrika Gumig s novim vlasnicima nije proradila. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije u registru Centralne depozitarne agencije našao pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju radnici tvrde da su je takođe samo jednom vidjeli. Nedugo potom svi su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je išta valjalo. Glavne mašine za protektiranje završile su u Podgorici kod jednog privatnika.
Radnici su tužili vlasnika za svoja potraživanja, a Osnovni sud u Beranama zaplijenio je imovinu i poslije desetak pokušaja prodao Gradini kako bi bila izmirena potraživanja zaposlenih. I Gumig je postao prilog za istoriju tranzicije.
Među uništenim firmama u Beranama najpoznatija je Polimka. Industrija kože i kožne galanterije Polimka izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je dugo najjača fabrika na sjeveru. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto radnika.
Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koji je u njenim halama napravilo stovarište i prodavnicu.
Do danas se ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo prorade. Njihova vrijednost bila je procijenjena na dva miliona eura.
Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u njenim magacinima bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti s makar deset miliona eura.
Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju „sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Radnici su s pjesmom otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.
Nakon što je sve to uništila, država je početkom dvijehiljaditih pokušala da napravi novi brend, gradeći stranim donacijama mljekaru Zora. Jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori bila je donacija vlade Luksemburga i predstavljala dio šireg projekta pod nazivom MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore.
Na osnovu lažnih podataka o broju muznih grla u Beranama i regionu, fabrika je projektovana za dnevnu proizvodnju od 50 hiljada tona. Kada se ispostavilo da se u jeku sezone ne može dnevno prikupiti više od deset-petnaest hiljada litara sirovine, fabrika je počela da proizvodi gubitke. Povećanju stočnog fonda nije pomogao ni sumnjivi projekat uvoza steonih bavarki, koje su uglavnom završile u kobasicama i mesnoj industriji. Manjak krava u kombinaciji sa čestim kvarovima mašina, bila je prosta formula za neuspjeh u poslu. Zora je danas sa 99,05 procenata u vlasništvu Vlade, koja pokušava da je privatizuje.
Pa ipak je, bez stida, na mjestu s kojeg se odlično vide svi spomenici tranzicije, premijer Igor Lukšić, prilikom posljednje posjete Beranama, obećao da će na Rudešu biti izgrađena „nova biznis zona, prva takve vrste u Crnoj Gori”!? Bilo je to u martu ove godine. Već tada je bilo jasno da se spremaju novi izbori.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice