Nema ni nedjelju dana kako smo dobili IBAR zakone a već smo u prilici da se uvjerimo koliko je našim političarima teško palo višemjesečno odricanje od samih sebe. Jedva su dočekali da svuku evropske kostime i vrate se na fabrička podešavanja
Praktično iz skupštinske sale, predsjednik parlamenta zaputio se na manifestaciju radnog naziva Jedan narod jedan sabor – Srbija i Srpska. Pa je iz Beograda potvrdio kako je lakše promijeniti dlaku (retoriku) nego li ćud (ideologiju).
“Nismo svi isti u Crnoj Gori”, obavijestio je Mandić Vučića i Dodika, “ali je naša dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i da sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom”.
Prije nego vam oko sasuzi od vizije svijetle budućnosti Male, obratite pažnju na to kako Mandić zaista vidi sjutrašnju Crnu Goru – pođe li njemu i njegovima za rukom da izvrše svoju dužnost: “Nemam sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu, nego da budemo zajedno, jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad.”
Za dodatna pojašnjenja, kome trebaju, postarao se Milan Knežević: “Želimo da potpišemo međudržavni sporazum o dvojnom državljanstvu, želimo specijalne i duhovne veze sa Srbijom i da stvorimo osnov da se više nikad ne desi rezolucija o Srebrenici.”
Eto tako. Kneževića boli Rezolucija UN. I boriće se lavovski da se ona ne ponovi. Ali ne boji se da učestvuje u obnovi velikodržavnog projekta u ime kojeg je počinjen srebrenički genocid i mnogi drugi jezivi zločini u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori.
Optimisti “evropskog predznaka”, ko biva Kneževića nijesu čuli. Mandićev marš preko Drine, može biti, pravdaju nepoznavanjem geografije. Ništa se predsjedniku crnogorskog parlamenta, drugoj po rangu državnoj službenoj glavi, nije omaklo. Kada je Mandić ustvrdio da je Republika Srpska država a ne entitet BiH, znao je da ne govori istinu. Izgovorio je svoju želju i ovjerio dosljednu privrženost velikosrpskom državnom projektu, krvlju zalivenom devedestih. Naravno, ni njegova ambicija da Crna Gora postane srpska nije nikakva novina. Osim, možda, za one koje je začudila spoznaja da predsjednik Skupštine Crne Gore građanima nije čestitao 21. maj, Dan nezavisnosti.
Novina, uostalom, ne bi bilo ni to da svoje mjesto u budućoj Vladi nađu oni koji na Crnu Goru gledaju kao na dio srpskog sveta i “unutrašnje pitanje” države Srbije. Samo što će sada biti teže naći izgovore.
Da se ne šalimo. Milojko Spajić i njegova Vlada glume kako ne vide, i ne razumiju, to što im se pred očima dešava. Premijer se kao nosi se većim brigama. Najveća mu je obračun sa nelojalnim ministrom pravde. Čijih se nastupa, kaže, na momente i stidio. Zato je od Skupštine tražio da razriješi dužnosti ministra pravde.
“Andrej Milović u više navrata nije bio na liniji onoga što su bili prioriteti Vlade, te je svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade, tako i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra”, piše u Spajićevom zahtjevu. Koji se, možda i slučajno, podudara sa dijelom ultimatuma koji su pred Vladu stavili Milan Knežević i njegova DNP.
Samo još da vidimo kada je Milović narušio kontekst i ugled izvršne i zakonodavne vlasti. Onda kada se, obostrano neprimjereno, pred skupštinskim odborom obračunavao sa šefom Specijalnog policijskog tima Predragom Šukovićem. Ili kada je govorio o napadu na Dubrovnik i neotuđivom pravu Crne Gore da odlučuje slijedeći svoje a ne nečije druge interese.
Ništa od navedenog nije zavrijedilo pretjeranu pozornost u opozicionim redovima. U DPS-u se više bave narednim zapošljenjem doskorašnjeg Predsjednika. Potpredsjednik DPS Ivan Vuković, kaže, da je provjerio ono što je pročitao u novinama, pa je dobio “pouzdanu informaciju” da je u toku priprema kandidovanja Mila Đukanovića za zamjenika generalnog sekretara NATO. Biće to na osnovu istog onog ugleda i kredibiliteta kojim je, “na lijepe oči” svojevremeno dobio onaj čuveni londonski kredit. Da bi se poslije pokazalo da sve to ne bi mnogo vrijedjelo bez keš kolaterala.
Može, ipak, biti da je sve ovo u duhu proklamovanih euro integracija. Ako je tako, onda neka nas ne začudi mogućnost da za poslanike Evropskog parlamenta glasamo prije (naredni izbori su 2029.) nego što Šavničani dobiju priliku da izaberu lokalnu vlast.
Zoran RADULOVIĆ