Povežite se sa nama

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

SRBIJA, REPUBLIKA SRPSKA I MI: (Krimo)integracije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Reakcija vlasti je bila ekspresna. Predsjednik  Vučić i ministar unutrašnjih poslova  Dačić su rekli da  “zvučni top” ne posjeduju ni Kobre, ni vojska ni policija. Potom se  pokazalo da se “istina” može štelovati. U izjavi za  Danas on je priznao da “ti sistemi stoje u našim magacinima (MUP-a)… ali nisu ubačeni u upotrebu”. Vučić je, onda, iz Brisela poručio  da su kupovane razne stvari, ali da “nikada nisu upotrebljene”

 

 

Tokom najvećih antirežimskih protesta u istoriji Srbije 15. marta u Beogradu mnogi su se pribojavali da će se obistiniti najave srbijanskih zvaničnika o nasilju. Vlast je tvrdila da će to učiniti studenti kao instrumenti zapadnih sila i neprijatelja države. Studenti i građani su se najviše pribojavali kamenica i bejzbol palica maskiranih fudbalskih huligana, pripadnika narko kartela i policijskih specijalaca u civilu. Tvrdili su da im je dosadašnja dobro dokumentirana praksa autokratske vlasti to davala za pravo. Ipak, niko nije očekivao da će biti isprobano novo oružje na hiljadama građana u trenutku dok mirno odaju počast poginulima u padu nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu. Jaki zvuk koji para kao mlaznjak u niskom naletu je momentalno rasčistio nekoliko ulica punih građana koji su se u panici povukli prema zidovima zgrada. Malo prije toga, kamere su snimile policiju kako se hitno povlači sa glavne ulice u sporednu, očigledno po naređenju, da se ne bi izložili udaru zvuka. Nakon toga su na desetine i stotine građana potražile pomoć u Urgentnom centru zbog tegoba koje su osjetili nakon korištenja tzv. zvučnog topa.

Proslavljeni odbojkaški reprezentativac Srbije Vladimir Grbić je objavio na Instagramu da je njegov saigrač i prijatelj Marko Samardžić, “tokom sinoćnog protesta usled udara zvučnog topa, obzirom da ima pejsmejker, pretrpeo nekoliko (7) srčanih udara. “Samardžić je prebačen u Urgentni centar. “Doktori su se izborili za život oživljavajući ga više puta” rekao je Grbić.

Reakcija vlasti je bila ekspresna. Predsjednik Aleksandar Vučić i ministar unutrašnjih poslova (MUP) Ivica Dačić su rekli da to oružje ne posjeduju ni Kobre, ni vojska ni policija. Predsjednik je u prvoj reakciji, nakon obznane da “Srbija nije pristala na obojenu revoluciju” (kremaljski termin), putinistički upozorio da će svako krivično odgovarati za “brutalne laži” i “širenje lažnih vesti”. Ubrzo je proslijeđena naredba naniže.

Urgentni centar je zvanično osudio “proizvoljne informacije koje su se pojavile u javnosti i koje neodgovorni pojedinci tendenciozno šire putem društvenih mreža da je tokom jučerašnjeg dana u ovoj zdravstvenoj ustanovi zbrinuto na desetine građana sa tegobama koje bi mogle da izazove upotreba nekakvog ‘zvučnog topa’”. Odmah nakon ovog saopštenja uslijedila je vijest da je Više javno tužilaštvo u Beogradu naložilo  Prvom osnovnom javnom tužilaštvu da formira predmet i naloži identificiranje lica koja su takve “neistinite informacije širila u javnosti”.

Onda je supruga Marka Samardžića objavila „selfi“ iz bolničke sobe Urgentnog centra jer su se „u javnosti pojavile određene dezinformacije” pa obavještava sve da je Marko “dobro i da se nadamo da će brzo kući“.  Potom je Vladimir Grbić uklonio raniju objavu o zvučnom topu “zbog zdravstvenog stanja i mira Marka Samardžića…na sugestiju njegove porodice” uz izvinjenje “ako je nekom napravio problem”. Izgleda da jeste napravio problem. U ovakvim situacijama niko ne želi noćne posjete državne bezbjednosti i/ili kriminalaca u službi režima.

Da se “istina” može štelovati je u srijedu potvrdio i ministar Dačić. U izjavi za  list Danas on  je priznao da “ti sistemi stoje u našim magacinima (MUP-a)… ali nisu ubačeni u upotrebu, niti su montirani na bilo koje naše vozilo ili sistem”. Na pitanje zašto je ranije izjavio da MUP ne posjeduje zvučni top ni slična oružja, Dačić je odgovorio da je „to nespretna izjava”. Navodno se time “mislilo da MUP nije uvrstio ovo sredstvo u svoj arsenal sredstava prinude“. Dodao je da je kupovina tog oružja „promašena investicija” jer  tada nije usvojen novi zakon o policiji kojim bi se zakonski dozvolila upotreba tih sredstava. U utorak se opet glasnulo Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu sa rezultatima istrage po Vučićevoj mjeri. Na osnovu izvještaja MUP-a, ministarstava zdravlja i odbrane i BIA-e “nedvosmisleno se utvrđuje da niko od navedenih organizacionih jedinica i pripadnika angažovanih na obezbeđenju protesta 15. marta nije čuo, video i upotrebio takozvani zvučni top saopštilo je tužilaštvo.

Opoziciona poslanica Marinika Tepić je u srijedu pokazala fotografiju od 15. marta na kojoj se na džipu Žandarmerije stacioniranom kod Skupštine, vidi uređaj koji izgleda kao zvučni top LRAD 450XL američke kompanije Genasys. Ona je pokazala, kako tvrdi, zvanični dokument po kome MUP traži nabavku 16 zvučnih topova, od toga sedam tipa 450 xl i devet tipa 100. Tepić je rekla da su ti uređaji plaćeni 690 hiljada eura 2021. godine u vrijeme kada je ministarstvo vodio Aleksandar Vulin. Nakon ove objave krenulo je novo štelovanje činjenica od strane  Dačića da se zapravo ti uređaji koriste kao zvučnici za upozoravanje mase.  Vučić je, onda, iz Brisela izjavio da su kupovane razne stvari, ali da “nikada nisu upotrebljene” i da se “taj zvučni top… nije pomerio od Skupštine Srbije… i niko ga nigde nije upotrebio… i nemate nijedan dokaz”.

Oglasila se i specijalizirana američka nevladina organizacija Earshot na X mreži objavivši da je 16. marta primila 12 video zapisa sa spornim momentima korištenja oružja protiv mirnih demonstranata. Earshot kaže da četiri videa sadrže zvuk, odgovara zvuku Vortex topa (Vortex Ring Gun). Ovo oružje šalje gas iz svog cilindra brzinom od 185 milja na sat (gotovo 300km) sa zaglušujućom bukom koja se može porediti sa zvukom motora mlaznjaka. Prsteni zvuka koje top šalje stvaraju elektromagnetne smetnje i proizvode posljedice po zdravlje. Do sada je tri hiljade osoba prijavilo da su bili izloženi soničnom dejstvu. Vlasti su zdravstvene tegobe građana objasnile kao napade panike usred meteža dok pomjeranje drveća koje se vidi na snimcima usljed zvučnog udara za sada nije komentarisano (kao panika među drvećem). Vučić je u utorak na Pink TV ogromni broj demonstranata u Beogradu uporedio s optičkom varkom. “To se uči, to agenture uče kroz nevladine sektore …jedni idu nalevo, drugi nadesno, pa se onda ovi vraćaju nadesno a ovi nalevo…i onda u pokretu zauzimate 5 do 8 puta veći prostor nego kad stojite” objasnio je srbijanski vladar.

Da su stvari krenule na gore po sve kritičare režima u Beogradu vidi se i sa druge strane Drine gdje vlada vazalni režim Milorada Dodika. Dan prije masovnih protesta u Beogradu održana je sjednica Narodne Skupštine Republike Srpske (NSRS) gdje se raspravljalo o nacrtu novog  ustava “još srpskije” Republike Srpske. Predsjednik parlamenta Nenad Stevandić je sa skupštinske govornice, nakon vrijeđanja opozicionih poslanika kao srpskih izdajnika, pošto se malo odmaknuo od mikrofona, poručio: “Moramo pobiti ovo sve… ma pobiću ih sve, majke mi“. Njegov zamjenik Petko Rankić je dodao: Moramo“.

Nekoliko sati nakon zlokobne izjave Stevandića, ispred porodične kuće lidera opozicione Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića u Trebinju zapaljen je automobil. Nakon toga je Vukanović izjavio  da je podnio novu prijavu protiv premijera RS Radovana Viškovića, Rankića i Stevandića.  napominjući da “imamo posla sa bandom i ludacima” dok “najveću odgovornost ima mafijaško pravosuđe”.  Vukanović je takođe kazao: “Sinoć je Višković završio sjednicu, tvrdeći da ga ja podsjećam na Srbe koji su bili Pavelićevi generali u NDH koji su učestvovali u genocidu.“

Znatan dio opozicije u RS-u se protivi antiustavnim potezima Dodikove vlasti kojima se preuzimaju ingerencije BiH, što vodi zaoštravanju situacije u zemlji. Vlasti RS-a proglašavaju izdajnicima srpstva sve Srbe koji su protiv konceptu privatne države porodice Dodik i kumova. Zaprijećeno je i konfiskacijom imovine Srbima koji ne napuste institucije BiH kako je od njih tražio Dodik. MUP RS-a zadužen da pripremi nacrt novog antiustavnog zakona kojim bi RS preuzela  nadležnosti Granične policije u kontroli međudržavne granice.

Dok tenzije u BiH rastu u ponedjeljak je objavljeno da je šef crnogorskog parlamenta Andrija Mandić primio gradonačelnika Banja Luke i lidera Partije demokratskog progresa (PDP) Draška Stanivukovića. Stanivuković je poznat kao kritičar korupcije porodice Dodik ali i kao nacionalista koji podržava jaki srpski kurs RS-a. Iz objava u RS-u se može pročitati da je na susretu “istaknuta važnost nacionalnog jedinstva u očuvanju ustavne pozicije Republike Srpske, kao i prava srpskog naroda u BiH”. Stanivuković je poručio da je Mandić „čovjek koji je svoj politički put posvetio borbi za istinu, pravdu i očuvanje srpskog nacionalnog identiteta“. Mandić nije objavio da se sreo sa Stanivukovićem. Javljeno je da se Stanivuković sastao sa  gradonačelnikom Nikšića,  bliskim Mandićevim saradnikom Markom Kovačevićem.

Mandić se oglasio 15. marta nakon  protesta u Beogradu sa nadom da srpska mladost “neće biti zloupotrebljena u političke ciljeve”. Računa da će “Predsjednik Vučić i demokratske strukture, ne opozicija, već mladost…pronaći zajedničko rješenje”. Milan Knežević je u objavi 15. marta zamolio Vučića da pusti privedenog DPS-ovog poslanika Ivana Vukovića iako je on “agenturski i pučistički djelovao u Beogradu kao deklarisani srbomrzac”. Knežević je završio svoju objavu porukom; “Srbija je velika i jaka država i nikakve obojene revolucije…ne mogu je srušiti”.

Ostaje pitanje da li je rušenje BiH i pripitomljavanje Crne Gore prihvatljivo srpskom bloku u CG (NSD-DNP-SNP) radi širenja vlasti braće Vučić i njihovih kumova i kartela. Do nedavno su za iste stvari optuživali raniji crnogorski režim.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

VUČIĆEV REŽIM PRIJETI NASILJEM U SRBIJI I BOSNI: Ima li Crna Gora odgovor na Srpski (krimo)svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se pribojavaju da će Vučić  krizu i studentske proteste pokušati riješiti nasiljem. Opoziciona poslanica Marinika Tepić je izjavila da očekuju hapšenje opozicionih lidera.  Režim je organizovao kampovanje „studenata koji hoće da uče“ u Pionirskom parku. Mediji su pokazali da je među „studentima“najmanje studenata a najviše aktivista SNS, fudbalskih huligana, jedan porno glumac, policajci….  Njima se 11. marta pridružilo i nekoliko desetina muškaraca u uniformama bivše zloglasne JSO

 

 

Formalni premijer Srbije u ostavci Miloš Vučević  u srijedu je na K1 televiziji upozorio da se „približavamo momentu kada država mora da primeni zakon u punom kapacitetu“ i kada „maltretiranje građana Srbije mora prestati“. Vučević, koga opozicija naziva batlerom porodice Vučić, je rekao „da će odluku o tome doneti državni vrh“. Prevedno -Aleksandar Vučić. Po ustavu, predsjednik ima ceremonijalna ovlašćenja zbog čega studenti koji mjesecima protestuju ne žele pregovarati sa njim „jer nije nadležan“. Studenti ukazuju na protivustavnu uzurpaciju vlasti Vučića i njegovog brata Andreja koji, mimo ustava i zakona, sa kumovima postavljaju i smjenjuju u državnoj vlasti i policiji. To potvrđuju i SKY transkripti.

Vučević, akter brojnih korupcionaških afera, je voditeljki Jovani Joksimović objasnio da je „Srbija u ovom trenutku ugrožena kao država od strane i unutrašnjih i spoljnih faktora…i da je to proces koji je dugo pripreman“. Vučević kaže da sve informacije policije, BIA-e (državne bezbjednosti) i vojnih službi govore da se sprema nasilje“ – iza kojeg su, po njemu, studenti kao instrumenti stranih sila.

Ovaj (sovjetski) narativ Vučićevi mediji su intenzivirali posljednje  sedmice u susret  velikog protesta studenata i građana u Beogradu. Radi se o pokušaju „obojene revolucije“, zavjere zapadnih službi protiv Srbije, i studentima kao „srpskim ustašama“.

Istovremeno, režim užurbano radi na mobilizaciji stranačkih pristalica, vojnika kriminalnih kartela, fudbalskih navijača, kompletnog sigurnosnog aparata (i umirovljenih policajaca i „bezbednjaka“) i zaposlenih u državnim službama, bilo ucjenama i  kupovinom.

Opoziciona poslanica u Skupštini Srbije Marinika Tepić je izjavila da očekuju hapšenje opozicionih lidera. Tepić je pustila audio snimak na kome je, kako tvrdi, osuđivani kriminalac i „jedan od glavnih crnokošuljaša braće Vučić“ Miljan Vidović Hofman. On telefonom sagovorniku objašanjava kako je sutra na „sastanku sa glavnim“ i da se spremaju „kačketi, maske, kao vojska bato…biće baš jako, ludilo bato“. Hofman najavljuje, isto kao i Vučić, da će protest 15. marta biti Dan D i „ako pobedimo, a hoćemo… sve ćemo da dobijemo“. Ovo se uklapa u dosadašnji obrazac korištenja kriminalaca kao provokatora i napadača na studente i sve oponente braće Vučić. Premijer Vučević je kao gradonačelnik Novog Sada, često koristio usluge kriminalaca za razbijanje protesta i javno se ljubio i slikao sa njima.

Režim je istovremeno organizovao kampovanje „studenata koji hoće da uče“ u Pionirskom parku u Beogradu. Nezavisni mediji su do sada nekoliko puta pokazali da je među „studentima“ u parku najmanje studenata a najviše aktivista Vuč(ev)ićeve Srpske napredne stranke (SNS), fudbalskih huligana, jedan porno glumac, policajci i drugi „koji hoće da uče“ za dnevnice od 80 do 150 eura. Uz to gratis idu i čuveni Vučićevi sendviči i ostala hrana i piće. Spavanje za „kampere“ je organizovano u Hotelu Balkan. Njima se 11. marta pridružilo i nekoliko desetina muškaraca u uniformama i oznakama rasformirane i, po ratnim zločinima i organizovanom kriminalu, zloglasne Jedinice za specijalne operacije (JSO) državne bezbjednosti. Predvodili su ih Goran Radosavljević Guri, bivši komandant Žandarmerije i Živorad Žika Ivanović, bivši pripadnik JSO, obojica sa problematičnom prošlošću.

Vučević se požalio na K1 TV kako njegovim „studentima u Pionirskom parku noću upadaju u šatore, pljuju ih, prete im likvidacijama“. Stoga „država mora da reaguje na nasilje i da se tome stane na put“.  Vlast nije ponudila nijedan dokaz za te tvrdnje. Novinar KTV-a,  bivši radikal Nemanja Šarović,  je nakon pokušaja razgovora sa „studentima“ primijetio kako mnogi ne znaju ništa o fakultetima i smjerovima koje navodno studiraju i da su svi indeksi koji su mu pokazani „glajnc novi“. Nakon toga je priveden od strane policije „zbog uznemiravanja“ i protiv njega je pokrenut prekršajni postupak.

Kada je u pitanju nasilje, tokom studentske blokade zgrade Radio televizije Srbije (RTS) režimski mediji su javili da su studenti napali policiju i da je „policajac Lazar Baćić zadobio težu povredu oka…i prebačen u Urgentni centar“. Tamo ga je sačekao gospodar Vučić koji se slikao zagrljen sa njim. Predsjednik je optužio „boljševičke plenumaše“ kako je nazvao studente, za napad na Baćića metalnim bokserom. Međutim, na video snimcima se vidi kako uniformisani policajac udara Baćića koji je bio u civilu, vjerovatno misleći da je demonstrant. Pojavio se i audio razgovor između Baćića i drugog policajca u kome Baćić priznaje da ga je udario kolega ali ne želi pričati za medije. Vučićevi mediji su nastavili sa pričom da su za napad krivi studenti. Verbalni napad na ministra Nikolu Selakovića je objavljen kao fizički napad. Objavljeni medicinski i policijski izvještaji su, opet i po ko zna koji put, uhvatili Vučića i njegove u dezinformacijama. „Poznajući dugo Aleksandra, znam da on ne bi izlazio sa takvim izjavama da sve nije dobro provereno, analizirano i zasnovano na čvrstim činjenicama i informacijama“ rekao je premijer Vučević  je na K1, ne trepnuvši.

Zbog ovakvog ponašanje vlasti mnogi se pribojavaju da će Vučić dosadašnju krizu i studentske proteste pokušati riješiti na rusko-kineski način. Računa se da je EU zauzeta drugim problemima i da se američka administracija neće miješati. Tome je, makar u dijelu javnosti, doprinijela i posjeta Donalda Trampa Džuniora), sina američkog predsjednika. Vučić  je na svom Instagram profilu objavio da sa Amerikom „zajedno gradimo snažnije veze i svetliju budućnost“. Tramp mlađi je u Beogradu bio i u septembru 2024. zbog potencijalnih investicija. Za Vučevića je posjeta znak da „Tramp i Vučić vode sličnu politiku“. On  je protumačio da je „poruka porodice Tramp očigledna“ –  podržavaju politiku Vučića. Koliko je taj zaključak tačan za Srbiju vidjet će se nakon 15. marta i scenarija za koji se vladar odluči.

Administracija predsjednika Trampa je javno osudila politiku koju sprovodi Vučićev gubernator Republike Srpske (RS) Milorad Dodik. Tužilaštvo BiH izdalo je u srijedu naredbu za privođenje Dodika, premijera RS-a Radovana Viškovića i predsjednika Narodne skupštine RS Nenada Stevandića. Oni su osumnjičeni za napad na ustavni poredak nakon što je Skupština RS-a, jednostrano i protivustavno, izglasala zakone kojima zabranjuje rad BiH Tužilaštva, Suda i SIPA-e (Državna agencija za istrage i zaštitu) na teritoriji pod kontrolom porodice Dodik (tata, sin i ćerka plus kumovi). Krivični zakon BiH predviđa zatvor od 5 godina, kao i mogućnost zabrane obavljanja dužnosti. Prije toga izglasani su i zakoni o nepriznavanju odluka Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika. Za to je Dodik nepravosnažno osuđen na godinu zatvora uz zabranu obavljanja funkcije. Očekuje se raspisivanje nacionalne i potom međunarodne potjernice preko Interpola. Dodik je rekao da će nastaviti svoje poslove predsjednika entiteta i da „nikada neće napustiti RS“ – što je razumljivo. Samo 2023. i 2024. godini firme povezane sa porodicom Dodik su dobile 1887 državnih ugovora vrijednih 541,32 miliona KM-a ili 276,77 miliona eura. Obrazac kleptokratije je identičan vučićevskoj Srbiji i miloističkoj Crnoj Gori.

U pripremi je i novi ustav RS-a koji će biti „još srpskiji“. Izglasan je i zakon o stranim agentima dok je kleveta (generički definisana) opet kriminalizovana. Predsjednik Vlade RS Radovan Višković je poručio da se „pravi situacija da možda neko zapuca iz prave puške“ i da „BiH ne postoji“.

Šef Stejt departmenta Marko Rubio je osudio Dodikove akcije koje „podrivaju institucije BiH i ugrožavaju njenu sigurnost i stabilnost“. On je pozvao „partnere u regionu“ da se pridruže „u suprotstavljanju ovom opasnom i destabilizirajućem ponašanju“. EUFOR je nedavno  poslao  nova pojačanja dok je gensek Alijanse Mark Rute posjetio Sarajevo.

Vučić je rekao da Srbija „nikada neće podržati hapšenje“ zvaničnika RS-a. Srbijanski vicepremijer Aleksandar Vulin (isto akter brojnih korupcionaških afera i veletrgovine drogom) je u Banja Luci izjavio da je proces Dodiku „osveta Srbima“ i da je „Srbija dovoljno jaka i da neće biti dozvoljeno privođenje“. Početkom ovog mjeseca su Dodika u Banja Luci posjetili i podržali Vučićevi „Srbi iz Crne Gore“, Andrija Mandić i Milan Knežević.

 

Velika je nedoumica koliko se Crna Gora može nositi sa eskalacijom, ukoliko se na to odluči Andrićev venac. Andrija Mandić i Milan Knežević i znatan dio njihovih  partijskih funkcionera javno Vučića tretiraju kao svog vrhovnog vođu. Premijer Milojko Spajić je Mandićevu i Kneževićevu  podršku Dodikovim antiustavnim mjerama,označio kao njihov privatni stav. Ranije je Spajić rekao prestižnom američkom Vol strit žurnalu (WSJ) da iza Do Kvon afere i kampanje protiv njega stoji srpska državna bezbjednost. Promjene na čelu Agencije na nacionalnu bezbjednost (ANB) i jačanje policije i granične službe su možda znak da je proevropski dio Vlade ipak svjestan rizika.

Predstojeći dani i događaji mogu biti presudni za region i Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

OSUĐUJUĆA PRVOSTEPENA PRESUDA MILORADU DODIKU: BiH pred najvećim iskušenjem od Dejtona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milorad Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja. To je u RS-u i Srbiji  označavano kao napad na RS, Srbiju i srpstvo. Najavljen je, po ko zna koji put, i kraj BiH.  U cijelom teatru, koji su  vodili srpski režimski mediji, teško da se igdje može saznati zbog čega se Dodiku sudilo

 

 

Presudom Suda Bosne i Hercegovine (BiH) aktuelni predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i 6 godina zabrane političkog djelovanja. Ako bi presuda postala pravosnažna, on više ne bi mogao biti predsjednik ovog BiH entiteta. Međutim, po postojećem zakonu, s obzirom da je osuđen na godinu dana zatvora, Dodik ne mora u zatvor već može otkupiti zatvorski staž za 36000 kovertibilinih maraka ili približno 18400 eura. Na ovu presudu postoji pravo žalbe Apelacionom sudu. Žalbeni proces bi mogao trajati do godinu dana. Drugooptuženi Miloš Lukić, rukovodilac  Službenog glasnika RS-a je oslobođen optužbi. 

Čitav događaj je u RS-u i Srbiji je bio praćen „patriotskom“ pomamom koja se možda jedino može porediti sa vremenom izglasavanje UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Najavljen je, po ko zna koji put, i kraj BiH. Suđenje Dodiku je označavano kao napad na RS, srpski narod, Srbiju i cjelokupno srpstvo sa kojima je poistovjećivan ovaj političar i akter brojnih korupcionaških afera i porodično-kumovskih kriminalnih poslova.  

U prvoj reakciji na presudu (kojoj nije prisustvovao) Dodik se pojavio u Banja Luci na pozornici pred okupljenim narodom ispred Skupštine RS-a i u prisustvu hrvatskog advokata Anta Nobila. Rekao je da „moramo biti veseli…nema razloga za nikakvu zabrinutost… od danas nema više BiH…“ Rekao je i da će Skupština RS-a „donijeti zakon o zabrani Tužilaštva i Suda“ i najavio i zakon o zabrani SIPA-e (Državna agencija za istrage i zaštitu) i OSA-e (Obavještajna sigurnosna agencija) i svih drugih institucija na nivou BiH. Te mjere dok ovaj tekst odlazi u štampu, ulaze u procedruru Skupštine RS.

Odmah po presudi, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je sazvao sjedniću Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić je nakon sjednice rekao da je „Predsednik Vučić … izneo 7 tačaka i zaključaka koji su jednoglasno prihvaćeni“ Prva je osuda presude Dodiku kao “nedemokratska i protivpravna”, onda poziv na smirenost u reagovanju, poziv na poštovanje Dejtonskog sporazuma, poziv na „jedinstvo i zajedništvo celog našeg naroda i svih političkih partija“ u RS-u i Srbiji. Dačić je u maniru drame dodao „predsednik… upravo kreće ka aerodromu i putuje u Banjaluku“ i da je „svima jasno da je Srbija u teškoj situaciji i RS i srpski narod u celini“. U Banja Luci, u nastavku predstave, nakon „radnog sastanka“ sa rukovodstvom RS-a na koji je sa sobom poveo i ministra finansija Sinišu Malog Vučić se obratio medijima. Rekao je da je „Dodika zamolio da pokrene dijalog…da pokaže srpsko opredeljenje za mir, za rešavanje problema kroz dijalog, a ne kroz pretnje i ucene”. Vučić se založio za jedinstvo vlasti i opozicije u RS i rekao da će Dodik biti pozvan da se obrati srbijanskom parlamentu za mjesec dana. Presudu je Vučić, u uobičajenom maniru, okvalifikavao da je „uperena protiv RS-a i srpskog naroda”, dok je za suđenje rekao da je bio „čudan i besmislen” proces. Potom je pozvao sve ljude u RS-u „da sačuvamo mir i stabilnost“ i da „nemamo nijedan ratni plan“. 

Evropska unija (EU) je pozvala sve političke aktere u zemlji da se suzdrže i odbace retoriku provokacija i izazivanja podjela i dovođenje u pitanje ustavnog poretka, suvereniteta, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta zemlje. Američki Stejt Dipartment je takođe naglasio podršku suveritetu i teritorijalnom integritetu BiH i da „uvažavamo današnju presudu Suda BiH predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku”. Glasnogovornica Temi Brus je naglasila da se sadašnja američka administracija „čvrsto protivi bilo kakvim akcijama lokalnih lidera koje bi narušile sigurnost i stabilnost“. 

Iz Crne Gore do sada su glasnuli samo Vučićevi sljedbenici. Milan Knežević je na društvenoj mreži X napisao da je presuda „pucanj u Dejtonski sporazum“. On je takođe poistovjetio Dodika i njegov u korupciji ogrezao režim sa „narativom o Srbima kao dežurnim krivcima za sve što se dešava na Balkanu“. Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, koji se nalazi u službenoj posjeti Izraelu,  je napisao da „presuda  ne doprinosi očuvanju Dejtona i donosi političku nestabilnost u BiH“. Presuda je „u osnovi antidemokratski čin i pokušaj da se putem sile nekome onemogući da se bavi politikom“. Iz Socijalističke narodne partije (SNP) je zvanično saopšteno da presuda „ozbiljno ignoriše Dejtonski sporazum“ i vraća u „period nestabilnosti na prostoru BiH“

U cijelom teatru, koji su opet vodili srpski režimski mediji, teško da se igdje može saznati zbog čega se njemu zapravo sudilo. Buka o uvijek ugroženim Srbima je nadjačavala svaki drugi ton.   

Sve je počelo u ljeto 2023. godine kada je Narodna Skupština RS-a donijela dva otvoreno provocirajuća zakona koji su inicirali predsjednik Dodik, Vlada RS-a i dio poslanika. 

Dodik je već neko vrijeme bio nezadovoljan ranijim odlukama nezavisnog Ustavnog suda BiH i odapinjao otrovne strijele kako navodno Srbe preglasavaju u tom sudu. Sud je koncipiran tako da se onemogućava preglasavanje jedne etničke skupine nad drugom. Ustavni sud čini devet sudija. Zastupnički dom Federacije BiH bira četiri, a Narodna skupština RS-a dvojicu sudija. Preostalu trojicu bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava (ECHR), nakon konsultacija sa Predsjedništvom BiH. Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne zemlje.

Pored svih molbi i upozorenja, Dodik i njegov režim su odlučili da idu u direktnu konfrontaciju i sa BiH i sa međunarodnom zajednicom. Prvi sporni zakon je bio Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Riječ je o zakonskim izmjenama kojima se odluke Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR) više ne objavljuju u Republici Srpskoj, pa po tome ne mogu postati ni izvršne. Visoki predstavnik u BiH je trenutno njemački diplomata Kristian Šmit kome sada Dodik prijeti hapšenjem ako kroči na teritoriju njegovog de fakto privatnog entiteta. Drugi zakon je Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a. Ovi zakoni su izglasani u Skupštini 27. juna 2023. godine. Šmit je, na osnovu svojih ovlašćenja (definisanih Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH), donio odluku 1. jula 2023. kojom u potpunosti obustavio kompletan zakonodavni postupak kao suprotan Ustavu BiH. Šmit je uveo i izmjene Krivičnog zakona BiH, čime je neizvršavanje odluka Visokog predstavnika postalo krivično djelo. I Sjedinjene Države i EU su podržali ovaj potez. I pored toga, Dodik je 7.jula potpisao ukaz kojim se proglašavaju zakoni kojima se na njegovoj teritoriji suspenduje nadležnost Ustavnog suda zemlje i odluke Visokog predstavnika. Nakon toga je njegov ukaz objavljen u Službenom glasniku RS-a 9. jula čime je, stupio na snagu. 

Optužnica Tužilaštva BiH je veoma koncizna (svega 4 strane) i precizna. Usmeni dio presude se takođe prioritetno fokusirao na obrazloženje u odnosu na legitimitet visokog predstavnika u BiH što je Dodikova odbrana uzaludno pokušavala osporiti. 

Dejtonskim mirovnim sporazumom (iz 1995.) Visoki predstavnik je u ime međunarodne zajednice zadužen da nadgleda i sprovodi civilne aspekte Dejtona. Mandat visokog predstavnika preciziran je u Aneksu 10, u kojem se on proglašava konačnim autoritetom u zemlji za tumačenje sporazuma o implementaciji civilnog dijela mirovnog ugovora. Savjet za sprovedbu mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija kasnije je dalje definisao njegov mandat. Visokog predstavnika bira Upravni odbor PIC-a koji potom obavještava o izboru i Savjet bezbjednosti UN-a koji je odobrio i Dejtonski sporazum i raspoređivanje vojnika u BiH. Visoki predstavnik nema nadležnost nad inostranim vojnim kontigentom u BiH.

Odbrana Milorada Dodika se isto pozivala da je on morao potpisati ukaz jer mu je to bila obaveza u skladu sa članom 80. st. 4. Ustava RS-a. Sud BiH je istakao da upravo ta odredbe, na koju se odbrana pozivala, pokazuje suprotno. Sud smatra da je optuženi u skladu s tom odredbom bio u obavezi da u Narodnoj skupštini RS-a traži ponovno odlučivanje o tim zakonima koji su doneseni. On je postupio suprotno.

Teško je vjerovati da će se Dodik odlučiti za radikalnu eskalaciju i pogotovo da bi ga, studentskim protestima uzdrmani, vladar Srbije podržao u tome. Nakon najava „radikalnih mjera“ od  RS-a, supervizor za Brčko Luis Krišok je upozorio da bi ugrožavanje ustavnog poretka BiH moglo dovesti do „preispitivanja Konačne arbitražne odluke za Brčko“. U eventualnom scenariju odvajanja RS-a Brčko, koje presijeca teritoriju RS-a na dva dijela, se već ranije spominjalo kao potencijalno krizno žarište.

Diplomatska zajednica i brojni komentatori smatraju da kratkoročno ovakva situacija veoma godi Vučiću koji ovim prebacuje fokus sa masovnih protesta protiv galopirajućeg kriminala i korupcije njegovog režima na teren odbrane vaskolikog srpstva i prava Srba s druge strane Drine. Mnogi vjeruju da bi, ako bi pacificirao Dodika i natjerao ga u političku penziju, Vučić imao prećutnu podršku Zapada da nekako okonča turbulencije u svome dvorištu. Moguće je da bi u ovakvom scenariju braća Vučić tražila i ustupke oko Crne Gore. Na crnogorskom rukovodstvu ostaje da pomno prati situaciju i da preventivno djeluje kako zemlja ne bi postala opet moneta za potkusurivanje velikih. 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo