MONITOR: Vi ste prisustvovali izricanju presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Šta se ukratko dešavalo u Haškom sudu nakon što se Praljak otrovao?
JAKOVČIČ: Još se trudim posložiti dojmove, i dalje ne vjerujem da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od dvadeset godina za Slobodana Praljka. Što je razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat da Praljka prebace u deset minuta udaljenu bolnicu. U tom trenutku sjetio sam se završnih riječi haškog tužitelja Douglasa Stringera u prvostupanjskom dijelu suđenja Prliću i drugima, kada je iznoseći Praljkovu odgovornost za zločine i etničko čišćenje podsjetio i na njegov odlazak sa pozicije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, 9. studenoga 1993. godine rekavši: ,,Pošto je on čovjek od kazališta koji voli dramu, kako je bolje mogao izaći s pozornice nego uperiti tenkovske cijevi u Stari most i srušiti ga u Neretvu onog dana kada je otišao iz Herceg Bosne”. Ovoga puta drama se ogledala u činjenici da je Praljak sam sebi oduzeo život, a žrtvama pravdu.

S obzirom na to da sam se nalazio u dijelu sudnice gdje su se nalazili nekadašnji logoraši iz Heliodroma i Dretelja, kao i obitelji žrtava zločina HVO-a iz Mostara i Ahmića, pratio sam njihove reakcije, kao i njihovo ogorčenje Praljkovim činom, kojim je po njima ,,uskraćena pravda”. Mislim da se u tome ogleda ključna drama ispijanja otrova u sudnici od strane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Važno je napomenuti i još jedan aspekt ove drame, o kojem je ovih dana govorila novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić, a to je spoznaja ,,tragične činjenice da živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju ‘istinu’, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju”. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

MONITOR: Komemoraciji Praljku u zagrebačkom Lisinskom prisustvovao je veliki broj istaknutih HDZ-ovaca. Sin Franja Tuđmana Miroslav u govoru je kazao da je Praljak bio ,,ljudina” i da je presuda ,,uvreda za svaku pravdu”. Šta to govori?
JAKOVČIČ: Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima. U Hrvatskoj još postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishode sudskih postupaka. Kada ovo kažem sin prvog hrvatskog predsjednika je prva osoba na koju mislim.

Komemoracija u Lisinskom, kao čin žaljenja, najmanje je bio sporan moment u sagledavanju hrvatskih reakcija na presudu. Puno problematičnija je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez pozivanja na patnju i stradanje žrtava. Skup u Lisinskom je bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba. Ali kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu ,,dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno”. HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj buja nacionalizam i klerikalizacija?
JAKOVČIČ: Ako se zadržimo u reakcijama na ovu posljednju hašku presudu neizostavna je odgovornost i medija za takvo stanje. U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. HRT je ozbiljno na rubu onoga što Kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina, te zajedno s kolegicom Sandrom Benčić iz Centra za mirovne studije razmatrano mogućnost kaznene prijave.

MONITOR: U Hrvatskoj i Srbiji imamo retroproces rehabilitacije i slavljenja poraženih pronacističkih snaga, ustaša i četnika. Kakva opasnost od toga prijeti regionu?
JAKOVČIČ: Nacionalistički govor kao da je nadjačao govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti ako se samo zadržimo na suđenjima koja su se odvijala pred Haškim trinbunalom. Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. A to je jedini put za istinsko pomirenje. Nažalost, tim se izvorima danas malo ili uopće ne koristi javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pri tom se zanemaruje sve što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Obračun desnice sa Mesićem

MONITOR: Za glavnog krivca za presudu „šestorci” u Hagu desnica je označila Stjepana Mesića, a čula su se i otvorena pozivanja na njegovu smrt. Zbog saradnje s Haškim sudom indirektno ga je prozvala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Vaš komentar?
JAKOVČIČ: Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske javnosti unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale trideset BiH općina, a u samo njih jedanaest Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu. Oko toga Tuđman je bio direktan. U prosincu/decembru 1991. kazao je kako je došlo ,,vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama”, što su citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.

Vaše pitanje govori i o zaoštrenoj retorici u hrvatskom javnom prostoru, nakon izricanja presude za herceg bosansku šestorku. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivaju na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama ne mogu izbrojati. Retorika etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem obilježili su javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude i to je ono što trenutno živimo u Hrvatskoj.

Trojstvo Plenković – Brnabić – Dodik

MONITOR: Pojedini najviši predstavnici ne samo Hrvatske, nego i u BiH i Srbiji, ne priznaju presude Haškog suda i čak u svojim nastupima „socijalizuju” počinjene zločine i zločince…
JAKOVČIČ: Nakon reakcija na presudu Mladiću i sada u predmetu Prliću i drugima možemo zaključiti da premijer Plenković, njegova kolegica Ana Brnabić, kao i Milorad Dodik imaju u identične poglede na odluke Haškog tribunala. To poistovjećivanje čitavih naroda sa najgorim ratnim zločinicima je sramotno i nedopustivo. Oni na to nemaju pravo. Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno je napomenulo hrvatskoj vladi da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju.

Atmsfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. U Zagrebu su tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske,pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – ,,Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Ministrica kulture u Vladi RH Nina Obuljen na dan rušenja Staroga mosta u Mostaru, svega nekoliko tjedana prije donošenja presude, sjedila je na predstavljanju knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića. Ministrica je sjedila pored onih koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste argumente u svojoj obrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitmni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, što je najveći propust ove presude.

Većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH. Na svu sreću postoje manje grupe građana i građanki koji su ovaj tjedan na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan komemoracije Slobodanu Praljku zapalili svijeće i položili ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Željeli smo pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već sa žrtvama.

Veseljko KOPRIVICA