Povežite se sa nama

MONITORING

ČETVRTI KRUG PRIVATIZACIJE INSTITUTA U IGALU: Do temelja

Objavljeno prije

na

Vlada će ponovo pokušati da proda većinski paket akcija Instituta Simo Milošević u Igalu. U pripremi je oglas kojim će se definisati da ponuda za kupovinu 56,5 odsto akcija Instituta mora iznositi makar 10 miliona eura. Potencijalni kupac se, dodatno, obavezuje na ,,minimalna ulaganja u medicinsku opremu od pet i rekonstrukciju i adaptaciju Instituta od najmanje 20 miliona eura”.

Malo ili mnogo?

Sagledajmo nekoliko činjenica – Institut za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju u Igalu decenijama unazad predstavljan je kao ,,najveći i najpoznatiji centar za multidisciplinarno banjsko liječenje na Mediteranu”. Zaista, uz Adu, Sveti Stefan i KAP, Institut u Igalu bio je među rijetkim crnogorskim brendovima prepoznatim među zainteresovanim korisnicima i van granica naše zemlje (u svim njenim gabaritima). Ta popularnost Instituta bila je posebno izražena u Skandinaviji, najviše u Norveškoj.

Institut je, do danas, na tim prostorima zadržao glas lječilišta koje – uz geografske (lokacija na samoj obali toplog mora) i prirodne prednosti (ljekovito blato i mineralna voda) – krase stručno i ljubazno osoblje. I upravo taj ljudski faktor je trebalo da bude nešto što podiže tržišnu cijenu.

Na drugoj strani, nekretnine u vlasništvu Instituta nijesu nešto što bi se moglo zanemariti kada se govori o vrijednosti ovog preduzeća. U najkraćem: Institut na placu od 200.000 kvadrata – danas zapuštenom parku koji su podizale generacije Bokelja – posjeduje dva solitera sa više od 350 soba, terapeutskim odjeljenjima, bazenima za terapije i restoranima. Srce Instituta, ipak, predstavlja zdravstveni kompleks unutrašnje površine od oko 50.000 kvadratnih metara (približno deset velikih fudbalskih igrališta). Tu su smještajni dio – 800 kreveta u 405 soba i apartmana, dio za banjsko liječenje i prostor za rekreaciju i sportske aktivnosti (zatvoreni olimpijski bazen, gimnastička sala, kuglana, fitnes klub i igrališta za košarku, rukomet, mali fudbal); kongresne sale…

Konačno, od 1979. godine u vlasništvu Instituta nalazi se i ekskluzivna vila Galeb, koja je sagrađena za potrebe tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Poznavaoci kompleksa opisuju: vila Galeb ima posebnu kapiju, asfaltiran prilaz za automobile kroz park, parkiralište, uređene vrtove i zgradu zaklonjenu od pogleda sa 22 luksuzne sobe, unutrašnjim bazenima za terapije, zatvorenim bazenom i salom za konferencije.

Poznavaoci crnogorskog tržišta nekretnina, sa kojima smo razgovarali u pripremi ovog teksta, smatraju da se najveći dio novca koji je Vlada naumila da prihoduje prodajom Instituta (10 miliona za akcije + 25 miliona investicija) mogao, u pogodnom trenutku, dobiti prodajom vile Galeb.

Država je, ipak, naumila većinski paket akcija Instituta u Igalu ponuditi po cijeni za koju bi se u Tivtu, u naselju Porto Montenegro, moglo kupiti šest ili sedam luksuznih stanova. Stanovnicima Igala bliže je poređenje sa Meljinama, gdje je plac (približno petina onoga što okružuje Institut u Igalu), bez izgrađene infrastrukture, na lokalitetu Lalovina svojevremeno prodat za 18 miliona eura.

Sagovornici Monitora iz Vlade, insistirajući na anonimnosti, odgovaraju tezom da se stanje na tržištu promijenilo i da je globalna kriza dovela do pada vrijednosti i akcija preduzeća i nekretnina. Ni oni, međutim, nemaju odgovor na pitanje koje se samo po sebi nameće – zašto Vlada prodaje jedno od najvrednijih preduzeća u državnom vlasništvu u nevrijeme – u momentu kada su svi pregovarački aduti na strani potencijalnog kupca.

Ostaje da se vidi da li je u pitanju, kao što se u kuloarima najavljuje, izmirenje dugova koje DPS vrhuška ima prema svojim poslovno-političkim partnerima iz Azerbejdžana; novi pokušaj da se Institut i njegova imovina prigrabe uz pomoć nekog od regionalnih tajkuna; ili je hronična besparica sa kojom se nose vladajuće koalicija i njeni prvaci natjerala izvršnu vlast da posegne za preostalim komadima porodičnog srebra kako bi produžili vlastito političko trajanje.

Prema zvaničnoj verziji, planiranom privatizacijom obezbijediće se ,,dugoročan i stabilan razvoj Instituta”. Slično obrazloženje stiglo je i iz Savjeta za privatizaciju krajem 2010. godine: ,,Privatizacija je nužna, jer bez tog procesa nedostaju sredstva koja se moraju uložiti da bi održali renome koji Institut ima i koji je sticao svih ovih godina”.

Od tada Institut, kako–tako, preživljava bez investicija poslujući na granici profitabilnosti. U isto vrijeme, ovdašnje vlade su iz nekoliko puta bacile novac koji bi bio više nego dovoljan da ovaj zdravstveno turistički centar vrati nekadašnji sjaj (Željezara, KAP, pruga Nikšić-Podgorica…). Zašto makar djelić tog novca nije otišao u Igalo?

Umjesto toga Vlada je uporna u nastojanju da proda Institut. ,,Kao kolektiv smo umorni od hronične, višegodišnje izloženosti privatizacionoj tezgi”, požalio se prije dvije godine tadašnji direktor Instituta Branislav Radojičić. ,,Skoro deset godina smo u nekim privatizacionim procesima, a do epiloga nikako da dođe”. E, pa on više nije na tom mjestu. A Vlada tjera po svome.

Kao da se boji mogućnosti da u državnom vlasništvu sačuva makar jednu kompaniju od koje bi građani Crne Gore mogli imati neke koristi. Da im ne pokvari prosjek 25-ogodišnje vladavine.

Panić i papazjanija

Prva privatizacija Instituta obavljena je 1998. godine, bukvalno preko noći, u jeku predizborne kampanje. Do danas je ostala nepoznanica kako je i zašto trećina akcija Instituta dodijeljena Milanu Paniću, političaru u pokušaju i američkom biznismenu sa srpskim korijenima koji se u to vrijeme predstavljao kao vlasnik ICN Jugoslavija (nekadašnja Galenika).

Upravo su robom iz te kompanije djelimično plaćene akcije Instituta, nominalno vrijedne više od 30 miliona tadašnjih DEM. Dokumenta zaostala iza aranžmana Milana Panića i tadašnjeg ministra zdravlja Miomira Mugoše, koja je Monitor ranije objavljivao, pokazuju da se mahom radilo o preskupim i nepotrebnim ljekovima, te nepotrebnim medicinskim i kozmetičkim preparatima. „Iz fakture koju smo dobili vidi se da se radi o preparatima koji nijesu lijek… Ovi preparati su došli u velikim količinama koje zdravstvu Crne Gore mogu trajati i više godina”, stoji u dopisu koji je Mugoši poslao tadašnji direktor Montefarma Krsto Racković. Ministar je tjerao po svome, a cio posao kasnije je pravdan višim interesima.

Uglavnom, za posljedicu tog dila imamo činjenicu da je Srbija, zapravo, najveći akcionar Instituta Simo Milošević (26 odsto akcija), pošto je njeno pravosuđe Galeniku oduzelo Paniću i vratilo je pod okrilje države.

Sagovornici Monitora smatraju da je kvalitetna privatizacija Instituta otežana zbog takvog rasporeda vlasničkih prava, pošto će potencijalni kupac imati problem da dođe do dvotrećinske većine. Problem je ojačan odustajanjem Vlade Crne Gore od obećanja iz 2006. da će svoje akcije prodavati samo u paketu sa manjinskim akcionarima.

Od tada do danas, kao potencijalni kupci Instituta pominjani su, sem Panića, i srpski biznismeni Filip Cepter i Miodrag Kostić, te austrijska kompanija Christof Management i francuski Vishy. Na tenderu iz 2011. godine nije bilo zainteresovanih, dok je jedan ugovor (potpisao ga je u naše ime sveprisutni Branko Vujović) propao nakon što se ispostavilo da Cepterovi švajcarci nijesu mislili ozbiljno kada su obećali investicije od 150 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLITIČKA KRIZA JOŠ BEZ RJEŠENJA: Blokadom na blokadu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok obesmišljavaju demokratske principe i institucije, neko na državnom nivou, neko u lokalu, zavisno od interesa, partije se spremaju za izbore u Nikšiću koji su zakazani za 13. april.  Za još jedan, što bi rekli, „praznik demokratije“

 

 

“Parlamentarce koji vole podijum i blokade – da pošaljemo na par dana nezasluženog odmora. Mi jesmo za dijalog i kompromis – ali zbog prestanka mandata sutkinje Dragane Đuranović (koja je pritom uzela pozamašnu naknadu) ostaće na hiljade penzionera koji nemaju novca za grijanje i hranu i ne mogu više da čekaju njihovu milost kao fatamorganu”, tvitnuo je krajem sedmice premijer Milojko Spajić. Nije pojasnio šta konkretno znači mjera “par dana nezasluženog odmora” za opoziciju, koja blokira rad parlamenta otkako je penzionisana sutkinja Ustavnog suda Dragana Đurović. Opozicija tvrdi da je na djelu  “ustavni puč”.  U pozadini bojkota, ali i penzionisanja sutkinje Đuranović, o čemu je Monitor već više puta pisao,  priča je o političkoj borbi za prevlast u Ustavnom sudu, tokom koje Ustav i vlast i opozicija tumače kako im kad odgovara. DPS želi da stvari vrati u pređašnje stanje kada su tri njihova partijska vojnika u Ustavnom sudu mogla da blokiraju sve.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić još nije pojasnio koju je kaznu namijenio poslanicima opozicije koji su prethodne sedmice blokadom Skupštine blokirali i usvajanje budžeta. Mandićevi partijski saborci smatraju da je “previše tolerantan”, kako je to ove sedmice kazao poslanik Jovan Vučurović. Prema poslovniku, predsjednik parlamenta može poslaniku koji ometa rad plenarne sjednice oduzeti riječ, izreći opomenu i udaljiti ga iz plenarne sale na 15 dana. Moguće da je Spajić  mislio na udaljenje poslanika na 15 dana.

Mandić još nije zakazao nastavak sjednice Skupštine na kojoj bi trebalo da se raspravlja o budžetu.  U video obraćanju saopštio je da će Skupština  odluku o rješenju blokade parlamenta donijeti kroz dijalog parlamentarne većine i opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZA U BUDVI: Sjednica parlamenta pod znakom pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rok za konstitusanje skupštine opštine Budva ističe 12. februara. Održavanje nove sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, trenutno je krajnje neizvjesno

 

 

Na vanrednoj elektronskoj sjednici Vlade u kasnim večernjim satima 27. januara, pred isticanje zakonskog roka, zakazana je nova sjednica budvanskog parlamenta za 11. februar ove godine, sa početkom u 9 časova. Već sjutradan, 12. februara, ističe rok za konstitusanje skupštine opštine Budva, kojim je propisano da ukoliko se do tog dana parlament ne uspostavi, na redu je raspisivanje novih, trećih lokalnih izbora u ovoj  opštini za manje od  godinu dana.

Održavanje  sjednice na kojoj se do ponoći  toga dana mora izabrati predsjednik parlamenta, krajnje je neizvjesno.

Iz koalicije Za budućnost Budve, lidera Mladena Mikelja, pozvali su nadležne da smijene Nikolu Jovanovića sa mjesta potpredsjednika Opštine. Kao uslov za održavanje sjednice traže od  Ministarstva javne uprave da sprovede svoj nalaz iz decembra prošle godine, po kojem je Jovanović nezakonito imenovan na potpredsjedničku funkciju, bez obavezujuće saglasnosti Skupštine .

Jovanovića je na mjesto potpredsjednika opštine Budva imenovao predsjednik Milo Božović iz pritvora u Spužu, smijenivši prethodno potpredsjednicu Jasnu Dokić. Ministar Ministarstva javne uprave (MJU) Maraš Dukaj donio je rješenje po kojem je imenovanje Jovanovića nezakonito, ali se na tome sve završilo. Nijesu preduzeti naredni koraci.  Ministar je takođe tražio razješenje Božovića u martu prošle godine, ali se ni po tom pitanju nije ništa desilo.

Iz koalicije Za budućnost Budve  mogu se čuti optužbe da ministar Dukaj potezima u poslednja dva mjeseca, odrađuje posao za povratak DPS-a na vlast u Budvi nakon osam godina.

Nemoć ili opstrukcija Ministarstva javne uprave u slučaju Budve, doveli su do toga da Budvom danas upravljaju osobe koje u uređenom društvu to nikako ne bi mogle. U aprilu se navršavaju dvije godine od kada se opštinom rukovodi iz Spuža. Predsjedniku najpoznatije crnogorske turističke opštine potvrđena je optužnica za teška krivična djela, kriminalno udruživanje i trgovina narkoticima.

Drugi uslov Mikeljeve koalicije da se sjednica uopšte održi jeste da njoj prisustvuju isključivo odbornici. Ukoliko bi se ispunio zahtjev da Jovanović bude smijenjen, on neće moći prisustvovati odlučujućoj sjednici, jer nije odbornik, što može pokolebati njegove sledbenike u namjeri da glasaju za opciju vraćanja DPS-a na vlast.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora

 

Propao je još jedan pokušaj skupštinske većine da usvoji predloženi Zakon o budžetu za 2025. godinu. Opozicione  snage predvođenje DPS-om onemogućile su održavanje zasijedanja. Utisak je da se vladajuće partije  nijesu zbog toga baš potresle. Politika, izgleda, ima primat nad ekonomijom, posebno pred lokalne izbore u Nikšiću i Herceg Novom koji će se održati 13. aprila. Neki skeptici sumnjaju da neusvajanje budžeta može vlastima  poslužiti kao pokriće za dolazeće probleme u crnogorskoj ekonomiji.

Uglavnom,  u Vladi je usvojena Odluka o privremenom finansiranju. I njena primjena je započela, uz već poslovično kašnjenje od nekoliko dana. Zbog toga  su kasnile isplate takozvanih socijalnih davanja (penzije to nijesu).

Ministar finansija Novica Vuković poručuje kako njih u Ministarstvu “vrlo uznemirava” iščekivanje da predloženi budžet bude usvojen. I naglašava kako su oni dali sve od sebe da budžet bude usvojen u redovnoj proceduri, krajem prošle godine.

To i nije sasvim tačno.  Zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti  (član 33) propisuje da “predlog zakona o budžetu države utvrđuje Vlada i do 15. novembra ga dostavlja Skupštini”, Vlada Milojka Spajića nije obavezu obavila u propisanom roku. Zakasnili su tri dana i nijesu se, ni riječju, potrudili da to kašnjanje obrazlože. Da je Vlada svoj posao završila na vrijeme  postojala je mogućnost da ovogodišnji budžet bude usvojen prije decembarskog sukoba vlasti i opozicije. I blokade parlamenta.

Susjedne Srbija i Hrvatska ovogodišnje budžete usvojili su u novembru. Istog mjeseca je i EU dobila zajednički budžet za 2025. godinu. U Crnoj Gori to se tradicionalno obavi zadnjih dana decembra. Na brzinu. Naknadno, građani i njihovi narodni predstavnici čude se stavkama koje su našle svoje mjesto u budžetu. Ili nijesu.

Sad smo se uvjerili kako uvijek može gore. Odnosno, da je možda bolje imati bilo kakav budžet nego nemati nikakav. Možda.

Privremeno finasiranje ima ograničene domete. Prema pomenutom Zakonu o budžetu i fiskalnoj odgovornosti ovako je:  “Ako se zakon o budžetu države ne donese do 31. decembra tekuće, za narednu fiskalnu godinu, Ministarstvo finansija, do njegovog donošenja, potrošačkim jedinicama mjesečno odobrava sredstva do iznosa 1/12 (jedne dvanaestine) stvarnih izdataka u prethodnoj fiskalnoj godini”. To znači da Vlada može imati tehnički/administrativni problem sa budućom isplatom plata i penzija. Novac, trenutno, nije problem. Ali jeste to što su potrebni iznosi, nakon primjene programa Evropa sad 2 i očekivanog redovnog januarskog usklađivanja penzija, veći od prošlogodišnjeg prosjeka.

“Vlada sve finansijske obaveze može servisirati bez problema do kraja prvog kvartala ove godine”, smatra ekonomski analitičar Mirza Mulešković, uz ocjenu da bi se problemi mogli pojaviti krajem prvog kvartala (april) kada državu očekuje otplata dijela duga u iznosu od 500 miliona. “Mi nemamo taj novac. To znači da bismo morali da se zadužimo novim kreditom, kako bi pokrili, to jest refinansirali stari”.

Problem je dvostruk. Prije nego Skupština odobri njen plan zaduženja u 2025., Vlada ne može tražiti nove kredite. Pride, i sama činjenica da budžet i paket pratećih zakona nijesu usvojeni u redovnom roku, državu dovodi u cajtnot i utiče na cijenu neophodnih zaduženja (veća kamata).

Na taj dio priče fokusira se Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga. Po njegovom mišljenju, država će teško održati obećanje da novim kreditima neće finansirati tekuće rashode i rashode fondova zdravstva i penziono-invalidskog osiguranja. Oni su značajno uvećani nakon odluke Vlade da značajno smanji, odnosno ukine, doprinose za PiO i zdravstveno osiguranje. I to već stvara ozbiljan deficit u državnoj kasi.

„Predloženo zaduženje Crne Gore, gdje je plan da se u naredne tri godine zadužimo tri milijarde, od čega dvije milijarde za vraćanje starih dugova, zapravo znači da su se stare prakse nastavile”, kazao je Miloš Vuković.

Ministar finansija reaguje na takve analize. “Da bi se davali komentari, mora se poznavati dinamika isplata po mjesecima. Da su došle na naplatu obveznice u januaru pitam analitičare kako bi se to servisiralo. Proces servisiranje duga je sada zaustavljen i neizvjesno je servisiranje tih obaveza u narednom periodu. Mogu se servisirati iz depozita, a prioritet su mandatorni troškovi (plate, penzije, socijalna davanja)”, objašnjavao je Novica Vuković u parlamentu, ne baveći se onim što se podrazumijeva – da država, bez novih zaduženja, nema novca za redovne troškove i otplatu/refinansiranje dugova koji dospijevaju za vraćanje. Samo je upozorio: “Ako se ne plati jedna rata, sve dospijeva na otplatu. Recimo, ako ne platimo ratu za autoput dospjelo bi 650 miliona eura”.

Treba primijetiti da su se analitičari bavili realnim podacima o očekivanim prihodima i rashodima državne kase, a ne hipotetičkim šta bi bilo da je bilo. Otuda i njihova ocjena da, ukoliko su vladini podaci o postojećim depozitima i očekivanim budžetskim prihodima tačni, Vlada do proljeća – i u modu prvremenog finansiranja – neće imati problema sa izmirenjem svojih obaveza. Ukoliko bi, međutim, u privremenom stanju  dočekali kraj marta i april, državi bi zaprijetio bankrot.

Političari su se radije fokusirali na ono što bi im kod glasača moglo donijeti  poene, prije svega na (ne)mogućnost uredne isplate penzija i plata. I najavljene povišice koje, dijelom, zavise i od usvajanja paketa zakona koji čekaju normalizaciju stanja u državnom parlamentu.

Prije svega to se odnosi na izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO). Bez njega, potvrdio je ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografiji Damir Gutić nema obećanih penzija od 450 eura za blizu četiri hiljade srazmjernih penzionera. Mada smo , između redova, shvatili i da novac potreban za tu namjenu nije precizno opredijeljen u predloženom budžetu za ovu godinu. “Da bi se isplatile minimalne penzije za srazmjerne penzionere, potrebno je da se zakon usvoji u Skupštini. Budžet je takođe ograničavajući faktor, ali bi se novac za isplatu našao kada bi Zakon o PIO bio usvojen u Skupštini, uprkos privremenom finansiranju”, konstatovao je ministar Gutić.

Redovna povišica penzionerima koji imaju penzije veće od 450 eura ne bi trebala doći u pitanje. Očekuje se da će ona biti realizovana već uz februarske isplate, nakon što Monstat zvanično saopšti  podatke o rastu zarada i inflaciji, na osnovu kojih će se izvršiti redovno januarsko usklađivanje penzija. Tu bi problem mogao biti političke, a ne finansijske prirode, ukoliko se obistine pesimističke prognoze da će očekivano povećanje biti manje od najavljenih 50-60 eura za svakog penzionera koje je obećavao premijer Spajić. Te računice biće poznate najkasnije do kraja naredne nedjelje.

Dodatno pitanje glasi: treba li predloženi budžet da, prije usvajanja, pretrpi izmjene koje nijesu samo kozmetičke prirode? Recimo, u prijedlogu ovogodišnjeg budžeta za rad MUP-a i Uprave policije predviđeno je blizu četiri miliona manje nego za 2024. godinu. To, kazao je  tadašnji direktor UP Zoran Brđanin, znači da neće biti novca za angažovanje novih policajaca, pa čak ni za zapošljavanje svršenih polaznika policijske akademije (nezvanično, riječ je o približno 200 osoba). „To nam je nekih milion i po“, rekao  je Brđanin. Vlada  je, u međuvremenu, pokrenula proceduru zapošljavanja više od 800 policajaca. Njima, kada budu primljeni u policiju, treba dati platu, uniformu, opremu i naoružanje… Obučiti neobučene. Tih para, a riječ je o makar 500 hiljada eura mjesečno samo za plate, u ovom budžetu nema.

Budžetskih stavki koje će, vjerovatno, zahtijevati više novca od planiranog ima još. Kao i onih, na strani prihoda, gdje bi priliv novca mogao biti manji od očekivanog. Najvažnije je ipak  pitanje:  šta ako ovogodišnji budžet ne bude usvojen u, sve kraćem, periodu koji će državi omogućiti relativno normalno funkcionisanje?

Za razliku od nekih drugih zemalja, Crna Gora nema propis koji predviđa pad vlade ukoliko budžet ne bude usvojen u nekom propisanom roku. Isto važi i za parlament. Bez zakona o vladi i Skupštini, političarima je sve dato na volju. Građanima preostaje da se uzdaju u njihov zdrav razum i strah od budućih izbora.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo