Nalaz doktorice Dragane Čukić, kojim je dovela u pitanje staljinističku policijsko-tužilačku konstrukciju po kojoj su bokserski tim Mugoša i njihov vozač bili žrtve novinarskog nasilja, pokazao je kako razorna po sistem može biti jedna prosta, kod nas zaboravljena stvar – profesionalizam. Princip po kojem se na odgovorna mjesta postavljaju ljudi koji ne smiju raditi svoj posao, princip po kojem se pod kontrolom drže sva namještenja, do posljednje seoske škole, doslovce jede Crnu Goru. Zato popularni refren ,,sačekajmo da odgovorni urade svoj posao” praktično znači javni poziv da taj posao – ne urade. To slabi povjerenje u državu Crnu Goru. To je istinsko djelovanje protiv Crne Gore. U jednoj dimenziji, doktorica Čukić je samo radila svoj posao. Ali to samo u Crnoj je Gori postao autentični čin građanske i svake druge hrabrosti. Jer u ovom sistemu, malo je šta teže nego odgovorno raditi svoj posao. Oni koji uprkos svemu u tome uspijevaju – ti ljudi su istinski heroji rada.
O tim ljudima niko ne govori. Oni su u svojim kancelarijama, suočeni sa ogromnim izazovima i moralnim dilemama. Njima telefoniraju i od njih traže da potpišu ono što ne treba potpisati, njima prijete i njih smjenjuju kada ne potpišu. Oni svoje postupke ne proglašavaju ,,istorijskim”, oni ne drže patetične performanse. Oni, uprkos svemu, samo rade svoj posao.
Oni zbog toga često budu kažnjeni, suspendovani, otpušteni. Veterinarska inspektorka Mirjana Drašković, na primjer. I ona je samo radila svoj posao, i pobunila se što svoj posao ne rade i drugi. Ona je, upozoravajući na piletinu iz Brazila, uspjela čak da ,,ugrozi turističku sezonu”.
Od principa ,,napad na vlast je napad na Crnu Goru” vrlo se brzo stigne do ,,napad na piletinu je napad na Crnu Goru”, a potom i do ,,napad na kadmijum u krtoli je napad na Crnu Goru”. Tako je ministar poljoprivrede, umjesto da objasni odakle kadmijum u krtoli koja je u Crnu Goru vraćena iz Srbije, stigao do godine 1918. Ako je vjerovati hrvatskim medijima koji se uveliko sprdaju sa novim crnogorsko-srpskim sukobom, stigao je i dublje, do Svetog Petra Cetinjskog, koji je ,,krtolu donio iz Trsta, mada je Crnogorcima govorio da je krtola iz Rusije jer je želio da se ta kultura što prije prihvati i raširi po Crnoj Gori. Druga mudrost Petra Cetinjskog bila je u tome što je kazao da se te dvije kašete krtole zasade u vrtu Cetinjskog manastira, a treća što je postavio stražare da čuvaju krtolu, ali im je kazao da, ako neko dođe navečer uzeti koju krtolu, neka se naprave da ga nisu vidjeli” .
Naročito se značajnim čini ovo podsjećanje na socijalno odgovornu vladavinu Svetog Petra. Stvar nije u tome da se ,,ne vidi”. Naprotiv, potrebno je da svako, od proizvođača krtole, preko poljoprivrednog inspektora i ministra, pa do stražara, treba radi svoj posao. Niko ne treba da se pravi kako ne vidi, ne čuje i ne zna. Nije socijalno odgovorna država ona koja ne vidi gladni narod koji krade, pa ga u krađi ohrabruje, nego ona koja vidi siromašne, i vidi način da im pomogne, da ne bi morali krasti. Sveti Petar je morao tako, i trebalo je tako, jer druga sredstva nije imao – danas tako ne smije.
Crnoj Gori ne treba uzvišena retorika patriotizma koji je postao isprika za najniže postupke i neoprostive prestupe. Ne treba joj ni vatrometna revolucionarna retorika, koja proizvede mnogo buke i vašarskog bljeska, nakon kojeg ostane samo tama noćnog neba. Ne treba ju joj novi Boško Buha i Sirogojno. Ne trebaju joj nove žrtve u njeno ime: ni novi martiri, ni novi spomenici.
Crnoj Gori ne treba nikakva revolucionarna, tek profesionalna etika. Da profesionalcima bude dozvoljeno da rade svoj posao – to bi bila najveća od svih zamislivih crnogorskih revolucija.
Andrej NIKOLAIDIS
Stav4 sedmice
FELJTON3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
BAŠTE BRIGANJA3 sedmice
ALTERVIZIJA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice