Povežite se sa nama

INTERVJU

ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Trodecenijske etnolagarije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Šta se trenutno kuva u političkom bosanskom loncu?
BAJTAL: Ništa novo i što već nije viđeno! Stari akteri političkog i životnog beznađa igraju prepoznatljivu politikantsko-prevarantsku etnoigru. Igru sluđivanja gladnih i do kože opljačkanih građana Bosne i Hercegovine. Čine to kontinuirano još od devedesetih godina prošlog stoljeća, a posebno dinamiziraju i podgrijavaju u vrijeme prljavih predizbornih kampanja kao što je i ova koja se nemilosrdno zahuktava na najgori mogući način.

Ključ razumijevanja te trodecenijske etnolagarije krije se u ozakonjenom, legaliziranom kriminalu. Tačnije u sprezi politike i kriminala. Kriminalizirane politike i politiziranog kriminala. A sve se odvija pod zastavom b-h-s klero-etničke priče o tobožnjoj zaštiti ugroženih nacija i njihovih nacionalnih interesa. Retorika je jedno, a stvarnost sasvim drugo. To znači sljedeće: u ravni praktičnih životnih odnosa i društvene raspodjele nacionalnog bogatstva, idejno tempirana priča o „nacionalnom interesu” završava kao – interesni nacionalizam. Ako to prevedemo u jezik zbilje i materijalne svakodnevice, biti nacionalista je vrlo isplativo zanimanje. Profesija bez škole i premca. Tačnije – krimi biznis, koji omogućuje enormno bogaćenje etnonacionalista. Bez ikakvog truda, rada, znanja i odgovornosti.

Dakle, na sceni su etnointeresne grupe koje se lažno predstavljaju kao političke stranke čiji voždovi i etnoklike oko njih, sistematskom pljačkom građana pune vlastite džepove.

MONITOR: Šta je osnovni problem bh. društva?
BAJTAL: Prije svega, odsustvo prava i pravne države, s jedne, i separatističke, još žive, velikodržavne secesionističke s-h politike Beograda i Zagreba, s druge strane. Pod krinkom specijalnih odnosa, nekada sofisticirano, a sada već sasvim otvoreno, te politike rade na destabilizaciji i razbijanju Bosne i Hercegovine, opstruirajući njen put u EU i ulazak u NATO. Čine to preko svojih antibosanskih eksponenata u Banjaluci i Mostaru, i njihovih totalitarno organizovanih stranaka i partija.

MONITOR: Postoji li politička snaga na koju se može ozbiljno računati da od BiH može izgraditi modernu, demokratsku državu?
BAJTAL: Građani bi morali biti ta snaga, jer se radi o njima, njihovim životima i budućnosti njihove djece. Nažalost, snagom patološki ostrašćenih etnomedija i oni su podijeljeni i razdruženi po istim klero i etnošavovima, po kojima i politike koje ih predvode i tobože zastupaju. Sve dok razdruženi etnopodanici, sistematski trovani besmislenom mržnjom, u odbranu svojih ljudskih prava ne ustanu kao združeni građani nema ovdje – ni demokratije, ni života, ni bolje budućnosti. U bolje sutra može ih povesti samo politička snaga, koja će naći načina da ih uvjeri u spremnost da pokrene proces društvene promjene u pravcu javnog, društvenog interesa, jasno se distancirajući od dosadašnjih politika ubleha, laži, obmana i samoobmana.

Koliko je ona realna danas i kada će to biti otvoreno je pitanje. Ogromna izborna apstinencija (40 do 60 odsto), poratnih godina izraz je ogromnog nepovjerenja građana u ovdašnje politike. Ta činjenica, uz izborni inženjering, olakšava ostajanje i opstajanje na vlasti onima koji su nas surovo pljačkali i opljačkali, egzistencijalno, ljudski i moralno opustošili. Tim prije što socijalno neosviještena, interesno razdrta (pseudo)ljevica (čast izuzecima) kroz svoje milionere, tajkune i reketaše ima prljave ruke zbog kojih joj najšira (građanska) javnost sve manje i manje vjeruje.

MONITOR: Zašto ljudi neće da glasaju?
BAJTAL: Najkraće, masovnim odbijanjem, da dođu na izbornu utakmicu, građani jasno poručuju da na izbornom terenu ne prepoznaju ni svoj tim ni svoje igrače. Nemaju za koga da navijaju, odnosno, glasaju. O tome bi ovdašnja ljevica, ako je ima, morala mnogo ozbiljnije da razmišlja nego što je to do sada činila.

MONITOR: Bakir Izetbegović kaže da se za podizanje životnog standarda treba strpjeti još osam godina…
BAJTAL: Građani strpljivo trpe već skoro trideset godina. A, eto, preporučuje im se i novih osam. Za konačni odgovor ostaje da čekamo oktobar i izborne rezultate. Iskustveno gledajući, nema velike nade za promjene, pa samim tim ni za strpljenjem preporučeni bolji standard.

MONITOR: Šta će BiH donijeti oktobarski izbori?
BAJTAL: Teško je nadati se bilo čemu novom. Pa, ipak, shodno nivou propasti, pljačke, politikantskog cinizma i prevara, kojima su bh. građani izloženi već skoro tri decenije, ništa nije nemoguće. Neozbiljno bi bilo spekulirati. Htjenje i želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Sačekajmo, dakle, oktobar i izborne rezultate.

MONITOR: Kako komentarišete odluku Centralne izborne komisije da mogu na izbore u BiH izaći i Šešeljevi radikali?
BAJTAL: To je pitanje za njih. Ali, moralno i logički gledano – da li još negdje u demokratskom svijetu, presuđeni ratni zločinci, imaju pravo izlaska na izbore i pri tom još u tuđoj zemlji, u kojoj krv njihovih dojučerašnjih masovnih zločina još nije prestala da se puši. O tempora o mores!

MONITOR: Sanja li i dalje Milorad Dodik ujedinjenje Republike Srpske i Srbije?
BAJTAL: On sanja šta sanja. I ima pravo da sanja. Ali, realno pitanje je koliko su na grbaču privredno i ekonomski propale Srbije dobro došle nove stotine hiljada nezaposlenih, gladnih, golih i bosih Dodikovih etnopodanika. Upravo zato svo svoje apsolutističko politikantstvo koje režimski provodi diljem manjeg bh. entiteta, Dodik je sveo na fantazije i referendume o otcjepljenju i ujedinjenju. Na, kao Milošević nekad, svađe i konflikte sa svim i svakim. Zaratio je sa „celim svetom”. Evo nekoliko primjera te vrste.

Evropski socijaldemokrati izbacili su njega i njegovu stranku iz svojih redova. Američka administracija drži ga na zloglasnoj crnoj listi. U zavadi je sa entitetskim reformskim snagama (SzP), sa NATO-om, sa OHR-om, sa EU, sa visokim predstavnikom. I konačno, sa vlastitim građanima koji jedini spas od životnih nevolja i poniženja u koje ih je doveo nalaze u masovnim samoubistvima. Sve po onoj poznatoj: „Bolje grob nego rob”.

Samo prošle godine, prema zvaničnom izvještaju njegove policije, u manjem entitetu izvršeno je 207 samoubistava. Najčešći način izvršenja, kako piše Glas Srpske (18. 6. 2018) je vješanje (111) i upotreba vatrenog oružja (51). U pogledu spola počinioca, 74,9 odsto su muškarci i 25,1 odsto žene. Prema starosnoj strukturi, počinioci su u 73,4 odsto slučajeva stariji od 50 godina.

Dakle, ubijaju se zreli, životno iskusni („stariji od 50 godina”), gladni, goli i bosi, egzistencijalno poraženi i poniženi ljudi, shvativši da pod Dodikovom vlašću nema nikakve nade ni spasa. Potpuno svjestan da ih, niti zna, niti može, izvući iz živog blata propasti u koje ih je bacio, ostaju mu u samo himerička obećanja gornje vrste i sistematska opstrukcija u svrhu disfunkcionalizacije države.

MONITOR: Čim se raspišu izbori tražit ćemo revitalizaciju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, rekao je nedavno Mario Karamtić, predsjednik HSS-a u BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
BAJTAL: Da. Ali, nije to rekao Karamatić. On je, kao Čovićev poslušnik, samo izgovorio ono što je trebalo da izgovori. On sam nesposoban je, ne samo za smislenu, nego i za krajnje besmislenu rečenicu, poput ove koju navodite. Uostalom, izgovoriti tako nešto nakon svih haških presuda o „udruženom zločinačkom poduhvatu”, u ime te Herceg-Bosne, veći je zločin i od već osuđenog zločina. To neskriveno i opasno prizivanje krvave prošlosti na javnu i političku scenu BiH ima samo jedan cilj: izbjeći priču o egzistencijalno poraznim rezultatima HDZ vladavine, sa čijih prostora građani hametice bježe širom bijelog svijeta, spašavajući se od politike čovića, karamatića i njima sličnih velikonacionalista. Kakvu dakle politiku očekivati od ljudi takvog mentalnog nereda u njihovim glavama.

MONITOR: Zbog čega su se Izetbegović i Erdogan tako zbližili?
BAJTAL: Zbog istog onoga zbog čega se Dodik zbližio s Vučićem, a obojica s Putinom. Odnosno, i sa druge, idejno paralelne strane – Čović s Kolindom, i oboje, također uz Vučića, s Putinom. Ovdje su u modi konformizam i strani mentori, koji svoje unutrašnje ili međunarodne geopolitičke račune (Rusija, Turska), sviđaju preko leđa balkanskih naroda i njihovih podanički poslušnih vazala. Ništa novo. Veliki Majstori nereda i beznađa oduvijek su ovdje, na Balkanu, najlakše nalazili svoje sluge i irgače.

Sveprisutni izborni inženjering

MONITOR: Može li medijska mašinerija nacionalnih partija i manipulisanje građanima zaustaviti pobjedu građanskih politika?
BAJTAL: Ne radi se samo o medijskoj mašineriji, koja je, objektivno, manji i nevažniji dio njihove izborne moći. Postoji nešto mnogo ozbiljnije i izborno rezultatski opasnije. Godinama, javno, tragom logičke argumentacije, opominjem na sveprisutni izborni inženjering i nevalidnost izbornih rezultata u kontekstu sveopšte propasti produkovane etnopolitikantaskom vladavinom b-h-s trojstva. Ukratko, nije logično da ljudi uporno biraju one koji ih lažu i upropaštavaju do te mjere da smo danas društvo sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, a na indeksu korupcije i mita – prvi na planeti. I da s druge strane, svjedočimo enormnom i uz to nezakonito stečenom bogatstvu etnovoždova i njihove svite. O čemu se onda radi?

Odgovor i potvrdu mojih sumnji dobili smo nedavno skupštinskim, javnim i izričitim odbijanjem HDZ-a i SNSD-a da se, zarad valjanosti i objektivnosti izbornih rezultata, uvede elektronska kontrola izbornog glasanja. Ako je sve legalno, i ako je sve u redu, ako nema izbornih prevara, kako nas, uprkos kontinuiranim dokazima (kupovina glasova, desetine hiljada bačenih i nađenih izbornih listića… itd. itd.) uporno ubjeđuju, čemu protivljenje elektronskoj kontroli? Upravo obrnuto: onaj ko se smatra povrijeđenim javnim rezervama i sumnjama u njegov izborni rezultat sam bi trebalo da je traži. I da, konačno, baš njome potvrdi stvarnost i istinitost vlastitog izbornog ponašanja i poštenja.

Šutnja akademske zajednice

MONITOR: Jednom ste rekli da je akademska zajednica u BiH u institucionalnom smislu antiintelektualna i konformistička. Je li takva i danas?
BAJTAL: To najbolje ta zajednica zna. Činjenica je da joj kritička javnost i angažovana inteligencija već godinama prigovara upravo to o čemu me pitate. I da je šutnja te zajednice jedini poznati odgovor na sve to. Ostavimo, dakle, našim čitaocima da sami, svako za sebe, donese logičan zaključak! Mudrome dovoljno!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo