Ukoliko dođe do ulaska političara u Vladu eksperata, to više neće biti ta početna ideja već konglomerat koji će strateški odgovarati opet pojedincima iz političkih elita koje nas sramote svojim ponašanjem i djelovanjem na svakom mjestu. U kontinuitetu, ovakvim razvojem političkih prilika slabi ono malo građanskog koje nova vlast svodi na „građaniste koji su gori od DPS“
MONITOR: Uskoro je godišnjica genocida u Srebrenici. Nakon usvajanja Rezolucije u crnogorskom parlamentu, i smjene ministra pravde zbog negiranja genocida u Srebrenici, gdje je Crna Gora u procesu suočavanja sa prošlošću?
DABIŽINOVIĆ: Tamo gdje je i bila sa malom odmakom da se u Skupštini usvojila Deklaracija. Vidimo da predstavnici politike koja negira genocid u Srebrenici i ratne zločine počinjene širom Jugoslavije i dalje istrajavaju na realativizaciji, minimalizaciji, da se pozivaju na svoje žrtve. To nam još više pokazuje besmisao geniocida i suštinski slijepoću za patnje drugih ali i njihov način da opstanu na vlasti boreći se tako za svaki broj. Teški bagaž zločina kojima nije utvđena odgovornost zatvara vrata mogućnosti da otpočne proces izlječenja, pomirenja, života na svim mjestima. Za državu Crnu Goru i njene građane važno je suočiti se sa prošlošću. U svakom smislu – ljudskom, civilzacijskom, političkom… taj proces treba predstaviti jezikom činjenica, jezikom emocija, jezikom morala i humanosti. Institucije ove države moraju početi i voditi taj proces ukoliko želimo da on uspije. Utvrđivanje odgovornosti po svim nivoma (krivične, komandne, političke, metafizičke) bi Crnoj Gori obezbjedilo temelj za izvinjenje, nadokandu štete, pravdu za žrtve i oprost, integraciju i ozdravljenje zajednice.
Opcija koja ovog puta traži usvajanje Deklaracije o Srebrenici pokušava da opere i udalji svoju politiku i prvake od odgovornosti učešća u politici devedesetih, događajima o kojima su znali baš tada kada su se i dešavali, koje su podržale politički i ekonomski. Sada politikanstvom zloupotrebljavaju patnju i iznova viktimiziraju, radi opstanka brojeva u biračkom tijelu jer se nadaju izborima i vraćanjem na vlast. Prošaputali su svojim koalicionim partnerima: ukoliko dođemo na vlast, priznaćemo još ponešto, možda i operaciju Lim ili ratne zločine izvšene na teritoriji CrneGore! Takva politika je politika koja nas vodi u nove konflikte.
MONITOR: Ovdašnje političke elite govore o genocidu o Srebrenici, ali se gotovo ne pominju zločini koji su se desili ovdje. Zašto?
DABIŽINOVIĆ: Političkim elitama kada odgovara pominju žrtve i zločine, što predstavlja visok stepen nemorala s obzirom na to da su politički, komandno, krivično i metafizički odgovorni za sva stratišta u regionu i u Crnoj Gori. Crna Gora nije ušla u proces suočavanja s prošlošću niti utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene na njenom tlu i van njenih granica. Primjeri velikih viktimizacija – deportacija muslimanskih izbjeglica iz Bosne, logor Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz su slučajevi ratnih zločina koje su država i njene institucije obesmislili a tim i spriječila da se nalogaodavci, komandno odgovorni i počinitelji privedu pravdi. Imamo pregršt oslobađajućih presuda, pogrešno vođenih istraga s namjerom da padnu da se ne bi otvorilo pitanje komandne i krivične odgovornosti, formalnih prihvatanja da se istražuju dodatno zato što se to traži od nas zbog procesa priključenja EU.
Tužilaštvo je prije šest godina donijelo Strategiju za istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori, koja je iznevjerila očekivanja jer nije postojala politička i javna volja da se procesuiraju zločini. Prethodna vlast je zaustavljala proces koji je obuhvatao sve do njenih vrhova, sadašnja vlast je nemoćna da se uhvati u koštac sa nacionalistima u svojim redovima koji iz tih razloga zaustavljaju i proces suočavanja sa prošlošću u kojoj su takođe učestvovali ali i pomirenja u Crnoj Gori. Negiranjem genocida, zločina, relativizacijom i pozivanjem na svoje žrtve se unosno politički i obezbjeđuje konstantni konflikt od kojeg političke elite žive na leđima osiromašenih i obamnutih građana i građanki.
MONITOR: Dio vlasti otvoreno negira Srebrenicu, dio govori da treba ostaviti prošlost, a bivša vlast ogrnuta antifašističkom retorikom nije odgovarala za kurs devedesetih.
DABIŽINOVIĆ: Svako je zauzeo svoju busiju. Ono što tim manevrima polazi za rukom je paradoks da koliko oni pričaju o ratnim zločinima građani i građanke su sve dalje od šanse da saznaju punu istinu o odgovornosti za zločine počinjene u naše ime. Tako se zatvara proces osvješćivanja ljudi koji bi morali zarad sopstvene ljudskosti pogledati ono što smo uradili komšijama, ono u što nas je politika koju smo kreirali i sliejdili uvalila. Ta strategija, nažalost, uspijeva da činjenice o devedesetim drži daleko od obrazovanja. Mladi ljudi u Crnoj Gori zbog toga nemaju šansu da saznaju punu istinu o svojim porodicama, državi i plijen su kvazinacionlizma, klerofašizma, fašizma. Ako su to polazne osnove za buduće generacije, onda će to zlo biti operativno u novom ratu za krv i tlo. Mladi u Crnoj Gori ne znaju da smo pljačkali i rušili susjedne države. Ne znaju da smo pucali na Dubrovnik, davali pare i gorivo za tenkove koji su uništvali Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, Višegrad, Foču. Da je u velikom broju, što paravojne formacije što regularna vojska silovala žene u Karamanovoj kući i Sportskom centru Partizan u Foči. Ne znaju za 20.000 silovanih Bošnjakinja i hiljade drugih žena koje su se našle na nekoj teritoriji gdje je u dominantnom broju bio neki nacionalni identitet. Sa takvim istinama ako smo suočeni, imamo šansu da dođemo do saosjećanja, da vidimo drugu osobu i ono što je ta osoba pretrpjela za rad neke politike, nacije, vjere. Ako ne progovorimo o tom zlu, onda se to zlo množi.
MONITOR: Kako vidite pregovore koji se vode oko rekonstrukcije Vlade, i najave mogućih izbora? Šta nam to može donijeti?
DABIŽINOVIĆ: Vidim vješte trgovce. Od promjene vlasti uočava se kadriranje po dubini. Iza njega se krije upravo ono isto što je radio i DPS kad je bio na vlasti tj. postavljanje svojih ljudi gdje god može ne bi li se vratile neke zasluge mahanja zastavom, skupljanja glasova, pridobijanja novih. Politička trgovina, korupcija je onemogućila da dođe do nužnih promjena da se sposobni i ljudi od integriteta nađu na mjestima gdje treba da budu. Za građane, promjenjena vlast nije ispunila obećano ni po jednom obećanju. Ne samo da nije prekinula sa praksama nepotizma i pare, već je iznevjerila biračko tijelo jer nema ni u nagovještaju Zakona o lustraciji, Zakona o utvrđivanju porijekla imovine. Još ako se zna da u Vladi eksperata sjede ljudi koji javno lažu o nelegalnim objektima, ili oni čija je nacionalnost i vjerski identitet iznad njihovih javnih funkcija, onda sigurno ne idemo u željenom smjeru. Onda su nade u promjenu 30. avgusta koje je većina građana/građanki pozdravila, prevarene. Obmanuti smo, prevareni i suočeni sa situacijiom da moramo da pravdamo takve postupke da prethodna kavalerija ne bi opet uzjahala.
MONITOR: Šta ukoliko se naruči koncept dogovorene ekspertske vlade, obećane Sporazumom iz septembra prošle godine?
DABIŽINOVIĆ: Moguće da je od početne ideje da imamo eksperstku vladu trebalo raditi na tome da imamo političku vladu a eksperte po čudesnoj dubini. Sve je vidljivije da se kadrovi iz civilnog sektora postavljaju na pojedina mjesta. To je znak da sadašnja vlast nema izbora kadra na kojeg bi se mogla osloniti a politička elita tako iznova slavi već oslabljen civilni sektor. Za njegovo slabljenje zaslužne su institucije države i politike koje se protiv njega vode godinama ali i međunarodne donatorske politike koje često prefereiraju kolaboraciju sa sistemom i navodnu korektivnu ulogu.
Ukoliko dođe do ulaska političara u Vladu eksperata, to više neće biti ta početna ideja već neki konglomerat koji će, bojim se, strateški odgovarati opet pojedincima iz političkih elita koji nas sramote svojim ponašanjem i djelovanjem na svakom mjestu. U kontinuitetu, ovakvim razvojem političkih prilika slabi ono malo građanskog koje nova vlast svodi na „građaniste koji su gori od DPS“, narušava se sekularni okvir države, otvaraju vrata za neke dogme koje su retrogradne, čije institucije nisu lustrirane od odgovornosti a skrivale su i blagosiljale ratne pohare. Građani bi trebalo da znaju da se bitka ne bi trebala voditi izmešu dva nacionalistička diskursa već između bogatih i siromašnih. To je realnost.
MONITOR: Kako vidite izjavu lidera DF-a da je ta grupacija dobila blagoslov od Porfirija da u novoj Vladi čuvaju i brane interese SPC?
DABIŽINOVIĆ: Većina iz sadašnje vlasti, poziva se na teološke dogme, stavljajući nam do znanja da se njihovim svetonazorom mijenja javni diskurs u Crnoj Gori. Umjesto javnog interesa Crne Gore, nacionalističkim političkim elitama iz vlasti je važnija politika strane države. Sve više se može steći utisak da DF dobrovoljno prepušta riješavanje važnih državnih zadataka i vođenje politike, duhovnom ili svjetovnom autoritetu Srbije. Ne iznenađuje takva politika DF koji godinama traži pomoć u srpskoj hegemonoj politici, bilo da se radi o finansijskoj bilo političkoj podršci. DF se oslanja i služi autoritetom aktuelnog Patrijarha srpske pravoslane crkve, ne bi li popravio sopstveni rejting kod vjerujućeg naroda u Crnoj Gori, i pokazao da iznad popa ima pop, skrećući tako pažnju da je neslaganje sa nekadašnjim crnogorskim mitropolitom stvar prošlosti, posebno zato što se isti mitropolit dobro slagao sa premijerom Vlade, koji u ovom trenutku makar u javnosti ne uživa povjerenje srpskoh patrijarha. Zapravo se šalje poruka ko je ko u ovom trenutku. Predaja „nadležnosti“ SPC u ruke DF trebalo bi biti jasna poruka premijeru Vlade. Ali i građanima Crne Gore s obzirom na to da za svoje političke mentore traže Rusiju i Srbiju čije su politike hegemone. Niko ne postavlja pitanje suštine te hegemone politike koju vodi Srbija. Pa tu se može tražiti i uzrok naših ratova i stradanja. Ukoliko se politička elita ne okrene Crnoj Gori, proces destabilizacije će biti sve jači. Ta odgovornost mora da bude jasna i onima koji slijede i biraju takve politike.
MONITOR: Šta je po vama izlaz iz ove političke krize?
DABIŽINOVIĆ: Nažalost, građani se nalaze između vlasti koja nije opravdala do sada ono što je obećala i jake opozicije koju smo vidjeli i osjetili na sopstvnoj koži. Možemo samo da se nadamo da ne odemo još dublje.
Milena PEROVIĆ