Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA: Ćutanje i laži

Objavljeno prije

na

U javnim ustanovama viđamo simbole politika koju  desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima – promijenila kurs

 

MONITOR: Ko god da tvrdi iz crkve da se ne miješa u poslove države taj laže..Tako počinje vaša nedavna kolumna, u kojoj komentarišete i intervju mitropolita Joanikija i njegovu izjavu da se crkva ne miješa u poslove države. U međuvremenu, mitropolita je u Skupštini ugostio predsjednik parlamenta Andrija Mandić, dok je trobojka ukrašavala njegov kabinet.

DBIŽINOVIĆ: Radi se o unapred izgubljenoj bitci. Moramo to prihvatiti. Odlučila sam da se rukovodim antipolitikom što podrazumijeva jedan drugačiji pristup. Uočavam da zbog okupacije i prenapučenosti glasova koji dolaze iz nacionalno-vjerskog diskursa kojem doprinosi jaka sprega sa političkom elitom, javni prostor ostaje ispražnjen, ubijen u građanskom dijelu. Zbrisano je krhko građansko jezgro, koje je stvarano, trudom, trideset godina i i zamijenjeno nacionalističkim kičem. Ako govorite sa ruševina onda se morate odlučiti za jezik kojim ne govore popovi, političari i lopovi a to je antipolitički govor, kojim pokušavam da održim vlastiti um zadržavajući suštinski smisao onim otetim pojmovima koje smo predali desnici. Borite se protiv kulture laži.

Desnica sve može da vari i ispljune. Puno je primjera u kojem se vrši zamjena teza, izokreće sadržaj, interpretira, eufemizama relativizacija. U javnim ustanovama u kojima bi trebalo da se nalaze službena obilježja jedne države, viđamo simbole politika koju te desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima, promijenila kurs. Nacionalističko/populistički kurs, pjesme, zastave, poruke spadaju u kič i folklor razumiju pismeni i nepismeni. U službi su zavođenja, zloupotrebe.  Susret u skupštini  je primjer da je sve na svom mjestu, da nema bojazni od nacionalnog nestajanja. Sprega političkih i vjerskih subjekata je javna, službena, radi se na jedinstvu privilegovanosti jednine baziranoj na „podobnoj krvnoj grupi“. U prošlim godinama crkva se formirala u izuzetno jak subjekt. Jači od institucija države.

Poslednjih četiri pet godina odnos između politike vlasti i crkve je  javan. Vlade su se dogovarale u crkvenim objektima. Ministri su išli u službene prostorije sveštenika ne bi li dogovarali promjene i predloge zakona, vraćajući zahvalnost jer su na krilima njihovih uputstava izbornim vojnicima došli do privilegija i političke moći.

Posljednji susret je propagandno nacionalistički kič kojeg možemo interpretirati poput bilborda povodom popisa da se ekipe sjete ko su im bili đedovi. Taj susret je i poruka regionu da je uticaj osiguran.

MONITOR:  Šta nam je  kultura laži  donijela?

DABIŽINOVIČ: Mitomanstvo, egzibicionizam, nacionalizam kao zloupotrebu nacionalnog osjećanja, revizije utvrđenih činjenica, relativizacije, zločine, kriminal.

Velika većina ne vidi strašne slike zločina iza politika koje se služe zavođnjem. Kod nas nema saglasja oko činjenica, već je uobičajeno da jedna ekipa koja ima  moć interpretira, kreira sadržaj, kojeg kasnije predstavlja puku kao gole istine. Lako je zapaliti neuke, učvrstiti one koji nemaju ništa, kojima je sadašnjost maćeha i ponuditi pripadnost koja se predstavlja kao priroda sama. Nacionalni i vjerski identiteti su konstrukcije koje se grade vrlo precizno i oslanjaju na emociju, doživljaj. Kreatori balkanskog pakla znaju šta rade. Iza slika patriotizma koji kao malj pogađa stoje nečije pare, interesi, trgovina, industrija, ratno profiterstvo.

Kultura laži donijela je rat, razaranje, odsustvo emaptije i odgovornosti, apsurd da žrtve i dželati žive u istoj ulici a da dželat iskoristi svaku priliku da se žrtvi „fino javi“ što bi se reklo. Društvenu patologiju iz koje gotovo da nema nade da ćemo izaći-korupciju, dehumanizaciju, migracije….Tako se cijepa taj šav dalje. Zato nam je sve u ritama.

MONITOR: Šta je sa kulturom sjećanja i suočavanjem sa ratnom prošlošću?

DABIŽINOVIĆ: O tome govore samo rijetki pokušavajući da ta priča nekako postane/ ostane  temom. Za aktuelne političke moćnike ta tema nije u agendama. Mada ponekad, strašilo nacionalističke politike postavi na dnevni red pitanje žrtava, selektivno. Poslednji primjer je igra Demokrata i Nove u kojem se želi podmetnuti selektivna pravda pa se žrtve „podobne  krvne grupe“ vide kao jedine žrtve. U zemlji koja ima šest ratnih zločina na vlastitoj teritoriji, gdje institucije pravosuđa tridest godina štite zločine i zločince, najednom se ističu žrtve koje nam konveniraju. Bez obilježja, bez sluha za inicijative koje dvadeset godina tražimo, bez empatije za porodice ubijenih. Politike nastavljaju da poriču, odbijaju sjećanje i proces suočavanja sa prošlošću. Taj proces očigledno da ne odgovara političkim tatama ali sada ni političkim sinovima koji ćute ili paušalno procjenjuju odgovornost.

MONITOR: I ovog  januara u fokusu je bilo obilježavanje neustavnog dana RS i gostiju iz Crne Gore. Kako vidite prisustvo funkcionera ZBCG na proslavi u Banja Luci i rijetke reakcije  vlasti?

DABIŽINOVIĆ: Ništa novo. Iza tih datuma vidim zločine, zločince, ratnu industriju i histeriju. To smo znali, sada znaju svi. Strašnije je ćutanje navodnih demokrata i građanskih opcija na takve putešetvije. Zanimljivo je što ta navodna građanska opcija u vlasti (šta god to značilo) ćuti na napore opozicije u susjednoj državi? Što izostaje makar slovo na akcije građana protiv nasilja.

ZBCG  koja je u Crnoj Gori navodno vodila borbu protiv autoritarnog režima, krađe izbora, bratski grli i podržava autoritarni, kriminogeni i nacionalistički sastav vlasti u susjednoj državi. Što tu začuđuje? Pa nekako ljudi kao da ne uočavaju da ti autoritarci/zlostavljači ne mogu dugo da u ovčijoj koži sakrivaju  vučije zube, već podržavaju hegemonu politiku velikog komšije koja nikada nije definisala granice vlastite teritorije. Mitomanski stav te politike je da svi njeni žive u istoj državi. Mislim da ekipa u Crnoj Gori odigrava tu političku ulogu, puzajući svakodnevno, šunjajući se na sve načine, ne bi li ostvarila svoju političku ideju.

Neuspjela opozicija nekada služi se anatomijom zločina prethodnika i dorađuje to u partijskom kadriranju. Na unutrašnjem planu su bučni i jedni i drugi dok na spoljnjem jedni podržavaju a drugi ćute. Njihovo ćutanje je podrška.

Tihi, plašljivi i prazni novopolitičari kompromisa sa zlostavljačima pokušavaju da glume mrtvaca izigravajući političku korektnost, ulazeći u brak u kojem će oni i mi trpjeti sveopšte nasilje.

MONITOR: Nazvali ste ovo doba – doba velikog ćutanja i tišine. Ko sve ćuti i o čemu?

DABIŽINOVIĆ: Imamo tihog premijera koji je prije nego je to postao javno govorio neistine (mada nije jedini), a sada se odlučio da govori samo u inostranstvu, komunicira sa međunarodnim faktorima, dok odbija da komunicira sa  građanima. Ćutanje i tišinu prekinuo je iz inostranstva da bi nam saopštio da treba da se bolje osjećamo jer nas on čuva. Taj fantazam velikog oca nacije ili velikog brata, pajtosa je oproban i doveo nas je do političke zadruge u kojoj su institucije kriminalizovane, uništene.

U političkom nevoljnom dogovorenom braku sve strane uzdrhte kada se baci petarda iz opcije koja nema naklonost zapadnih partnera. Vlast drhti do te mjere da  očiglednu nepravdu niko ne čuje.

Premijer je samo vrh ledenog brijega. Tu su korumpirne sudije koje  su dozvolile da pravda bude pojedena, ljekari koji bez imalo odgovornosti usmrćuju ljude, prosvjetari koji se između vlastite nemoći vataju za roditelje koji postaju autoriteti u njihovom ime, a oni opet isturaju djecu na ulicu kada manipulišu. Svašta je tu isprepleteno i trulo a nema na vidiku nagoveštaja da bilo ko radi drugačije. Ali zato ruše kada je kapric. Prošle sedmice su bile ponovljene slike rata- srušeni domovi. Vjerovatno bi trebalo srušiti 70 posto izgrađenog u poslednjih trideset godina. Opet se ćuti, a ćuti se i o crkvi na Rumiji.

MONITOR: Ocijenili ste da su ministarstvo prosvjete i ministarstvo kulture, izgubili ulogu i svrhu u razvoju društva. Zašto?

DABIŽINOVIĆ: Zamislite da je neko ostavio ceker na sjedištu u gradskom autobusu i da taj izgubljeni ceker voza okolo satima. Taj ceker je kultura i obrazovanje ili ono što je od toga danas u Crnoj Gori uradilo i jedno i drugo ministarstvo. Nigdje nekog ko bi taj ceker pokupio, ponio. Niti ga nosi niti se u ime njega neko buni.

Pominje se da će ZBCG dobiti resor prosvjete. Teško nama! Sada ćemo se suočiti sa onim populističko nacionalističkim folklorom kojeg ne nedostaje.  Prethodnom vladom bila sam razočarana zbog toga što  za ta dva ministarstva nisu pokazali interes već su ih prepustili kao  napuštenu djecu.

Tamo gdje nema obrazovanja i kulture imamo ratove na svim nivoima, od kuće do državnih granica, njih nećemo da se lišimo. Svaka vrsta oružja u tim uslovima je opasna- mržnja, laž, diskriminacija, kršenjem prava, kriminal,  korupcija…To je rad u obrazovanju I kulturi do sada. Kultura i obrazovanje  leže na našim ulicama.

MONITOR: I prije zvaničnih rezultata popisa, jasno je da je odliv stanovništva jedan od problema Crne Gore. Do kad će ljudi odavde odlaziti?

DABIŽINOVIĆ: Dok budemo nijemi, bez kritike, dok bude podrške političkim mešetarima i vagabundima koji nas vuku za uši i nos, čerečeći lešinu koju smo pustili da istruli .

Mladi odlaze jer bitke koje smo mi bojevali nisu dovoljne samo da su vođene. Neka idu, ovdje  je narednih četrdeset godina izgubljeno bez kvalitetnog sudstva, zdravstva, obrazovanja, kulture, ljudskosti, humanosti.

 

Zašto ste pristali, rektore

MONITOR: Šta je uzrok padu  crnogorskog  sistema obrazovanja ?

DABIŽINOVIĆ: Ugušen je administracijom, lošim kadrom, formalnim besadržajnim praksama. Nestalo je novca, kvaliteta, prostora da svak radi svoj posao, profesionalizma…. Ostao je u rukama onih koji dogovaraju svoje ekipe. Uhljebi i plagijatori su na mjestima na kojima ne bi smjeli biti…

Rektorov glas je okasnio kada je saopštio da za Univerzitet nema para sem za plate zaposlenih. Neće se razvijati, neće formirati obrazovne programe, neće proizvoditi znanje, neće biti za naučne projekte, istraživanja. Obrazovanje, kultura i zdravstvo,pojeli su politički skakavci. Iz tog kruga izaći će samo oni koji imaju što da prodaju i da odu odavde.

Kada se u medijima oglasio rektor sa informacijom da imaju novca samo za plate zaposlenih , niko rektoru nije postavio pitanje: Zašto ste na to pristali?

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo