Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA: Ćutanje i laži

Objavljeno prije

na

U javnim ustanovama viđamo simbole politika koju  desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima – promijenila kurs

 

MONITOR: Ko god da tvrdi iz crkve da se ne miješa u poslove države taj laže..Tako počinje vaša nedavna kolumna, u kojoj komentarišete i intervju mitropolita Joanikija i njegovu izjavu da se crkva ne miješa u poslove države. U međuvremenu, mitropolita je u Skupštini ugostio predsjednik parlamenta Andrija Mandić, dok je trobojka ukrašavala njegov kabinet.

DBIŽINOVIĆ: Radi se o unapred izgubljenoj bitci. Moramo to prihvatiti. Odlučila sam da se rukovodim antipolitikom što podrazumijeva jedan drugačiji pristup. Uočavam da zbog okupacije i prenapučenosti glasova koji dolaze iz nacionalno-vjerskog diskursa kojem doprinosi jaka sprega sa političkom elitom, javni prostor ostaje ispražnjen, ubijen u građanskom dijelu. Zbrisano je krhko građansko jezgro, koje je stvarano, trudom, trideset godina i i zamijenjeno nacionalističkim kičem. Ako govorite sa ruševina onda se morate odlučiti za jezik kojim ne govore popovi, političari i lopovi a to je antipolitički govor, kojim pokušavam da održim vlastiti um zadržavajući suštinski smisao onim otetim pojmovima koje smo predali desnici. Borite se protiv kulture laži.

Desnica sve može da vari i ispljune. Puno je primjera u kojem se vrši zamjena teza, izokreće sadržaj, interpretira, eufemizama relativizacija. U javnim ustanovama u kojima bi trebalo da se nalaze službena obilježja jedne države, viđamo simbole politika koju te desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima, promijenila kurs. Nacionalističko/populistički kurs, pjesme, zastave, poruke spadaju u kič i folklor razumiju pismeni i nepismeni. U službi su zavođenja, zloupotrebe.  Susret u skupštini  je primjer da je sve na svom mjestu, da nema bojazni od nacionalnog nestajanja. Sprega političkih i vjerskih subjekata je javna, službena, radi se na jedinstvu privilegovanosti jednine baziranoj na „podobnoj krvnoj grupi“. U prošlim godinama crkva se formirala u izuzetno jak subjekt. Jači od institucija države.

Poslednjih četiri pet godina odnos između politike vlasti i crkve je  javan. Vlade su se dogovarale u crkvenim objektima. Ministri su išli u službene prostorije sveštenika ne bi li dogovarali promjene i predloge zakona, vraćajući zahvalnost jer su na krilima njihovih uputstava izbornim vojnicima došli do privilegija i političke moći.

Posljednji susret je propagandno nacionalistički kič kojeg možemo interpretirati poput bilborda povodom popisa da se ekipe sjete ko su im bili đedovi. Taj susret je i poruka regionu da je uticaj osiguran.

MONITOR:  Šta nam je  kultura laži  donijela?

DABIŽINOVIČ: Mitomanstvo, egzibicionizam, nacionalizam kao zloupotrebu nacionalnog osjećanja, revizije utvrđenih činjenica, relativizacije, zločine, kriminal.

Velika većina ne vidi strašne slike zločina iza politika koje se služe zavođnjem. Kod nas nema saglasja oko činjenica, već je uobičajeno da jedna ekipa koja ima  moć interpretira, kreira sadržaj, kojeg kasnije predstavlja puku kao gole istine. Lako je zapaliti neuke, učvrstiti one koji nemaju ništa, kojima je sadašnjost maćeha i ponuditi pripadnost koja se predstavlja kao priroda sama. Nacionalni i vjerski identiteti su konstrukcije koje se grade vrlo precizno i oslanjaju na emociju, doživljaj. Kreatori balkanskog pakla znaju šta rade. Iza slika patriotizma koji kao malj pogađa stoje nečije pare, interesi, trgovina, industrija, ratno profiterstvo.

Kultura laži donijela je rat, razaranje, odsustvo emaptije i odgovornosti, apsurd da žrtve i dželati žive u istoj ulici a da dželat iskoristi svaku priliku da se žrtvi „fino javi“ što bi se reklo. Društvenu patologiju iz koje gotovo da nema nade da ćemo izaći-korupciju, dehumanizaciju, migracije….Tako se cijepa taj šav dalje. Zato nam je sve u ritama.

MONITOR: Šta je sa kulturom sjećanja i suočavanjem sa ratnom prošlošću?

DABIŽINOVIĆ: O tome govore samo rijetki pokušavajući da ta priča nekako postane/ ostane  temom. Za aktuelne političke moćnike ta tema nije u agendama. Mada ponekad, strašilo nacionalističke politike postavi na dnevni red pitanje žrtava, selektivno. Poslednji primjer je igra Demokrata i Nove u kojem se želi podmetnuti selektivna pravda pa se žrtve „podobne  krvne grupe“ vide kao jedine žrtve. U zemlji koja ima šest ratnih zločina na vlastitoj teritoriji, gdje institucije pravosuđa tridest godina štite zločine i zločince, najednom se ističu žrtve koje nam konveniraju. Bez obilježja, bez sluha za inicijative koje dvadeset godina tražimo, bez empatije za porodice ubijenih. Politike nastavljaju da poriču, odbijaju sjećanje i proces suočavanja sa prošlošću. Taj proces očigledno da ne odgovara političkim tatama ali sada ni političkim sinovima koji ćute ili paušalno procjenjuju odgovornost.

MONITOR: I ovog  januara u fokusu je bilo obilježavanje neustavnog dana RS i gostiju iz Crne Gore. Kako vidite prisustvo funkcionera ZBCG na proslavi u Banja Luci i rijetke reakcije  vlasti?

DABIŽINOVIĆ: Ništa novo. Iza tih datuma vidim zločine, zločince, ratnu industriju i histeriju. To smo znali, sada znaju svi. Strašnije je ćutanje navodnih demokrata i građanskih opcija na takve putešetvije. Zanimljivo je što ta navodna građanska opcija u vlasti (šta god to značilo) ćuti na napore opozicije u susjednoj državi? Što izostaje makar slovo na akcije građana protiv nasilja.

ZBCG  koja je u Crnoj Gori navodno vodila borbu protiv autoritarnog režima, krađe izbora, bratski grli i podržava autoritarni, kriminogeni i nacionalistički sastav vlasti u susjednoj državi. Što tu začuđuje? Pa nekako ljudi kao da ne uočavaju da ti autoritarci/zlostavljači ne mogu dugo da u ovčijoj koži sakrivaju  vučije zube, već podržavaju hegemonu politiku velikog komšije koja nikada nije definisala granice vlastite teritorije. Mitomanski stav te politike je da svi njeni žive u istoj državi. Mislim da ekipa u Crnoj Gori odigrava tu političku ulogu, puzajući svakodnevno, šunjajući se na sve načine, ne bi li ostvarila svoju političku ideju.

Neuspjela opozicija nekada služi se anatomijom zločina prethodnika i dorađuje to u partijskom kadriranju. Na unutrašnjem planu su bučni i jedni i drugi dok na spoljnjem jedni podržavaju a drugi ćute. Njihovo ćutanje je podrška.

Tihi, plašljivi i prazni novopolitičari kompromisa sa zlostavljačima pokušavaju da glume mrtvaca izigravajući političku korektnost, ulazeći u brak u kojem će oni i mi trpjeti sveopšte nasilje.

MONITOR: Nazvali ste ovo doba – doba velikog ćutanja i tišine. Ko sve ćuti i o čemu?

DABIŽINOVIĆ: Imamo tihog premijera koji je prije nego je to postao javno govorio neistine (mada nije jedini), a sada se odlučio da govori samo u inostranstvu, komunicira sa međunarodnim faktorima, dok odbija da komunicira sa  građanima. Ćutanje i tišinu prekinuo je iz inostranstva da bi nam saopštio da treba da se bolje osjećamo jer nas on čuva. Taj fantazam velikog oca nacije ili velikog brata, pajtosa je oproban i doveo nas je do političke zadruge u kojoj su institucije kriminalizovane, uništene.

U političkom nevoljnom dogovorenom braku sve strane uzdrhte kada se baci petarda iz opcije koja nema naklonost zapadnih partnera. Vlast drhti do te mjere da  očiglednu nepravdu niko ne čuje.

Premijer je samo vrh ledenog brijega. Tu su korumpirne sudije koje  su dozvolile da pravda bude pojedena, ljekari koji bez imalo odgovornosti usmrćuju ljude, prosvjetari koji se između vlastite nemoći vataju za roditelje koji postaju autoriteti u njihovom ime, a oni opet isturaju djecu na ulicu kada manipulišu. Svašta je tu isprepleteno i trulo a nema na vidiku nagoveštaja da bilo ko radi drugačije. Ali zato ruše kada je kapric. Prošle sedmice su bile ponovljene slike rata- srušeni domovi. Vjerovatno bi trebalo srušiti 70 posto izgrađenog u poslednjih trideset godina. Opet se ćuti, a ćuti se i o crkvi na Rumiji.

MONITOR: Ocijenili ste da su ministarstvo prosvjete i ministarstvo kulture, izgubili ulogu i svrhu u razvoju društva. Zašto?

DABIŽINOVIĆ: Zamislite da je neko ostavio ceker na sjedištu u gradskom autobusu i da taj izgubljeni ceker voza okolo satima. Taj ceker je kultura i obrazovanje ili ono što je od toga danas u Crnoj Gori uradilo i jedno i drugo ministarstvo. Nigdje nekog ko bi taj ceker pokupio, ponio. Niti ga nosi niti se u ime njega neko buni.

Pominje se da će ZBCG dobiti resor prosvjete. Teško nama! Sada ćemo se suočiti sa onim populističko nacionalističkim folklorom kojeg ne nedostaje.  Prethodnom vladom bila sam razočarana zbog toga što  za ta dva ministarstva nisu pokazali interes već su ih prepustili kao  napuštenu djecu.

Tamo gdje nema obrazovanja i kulture imamo ratove na svim nivoima, od kuće do državnih granica, njih nećemo da se lišimo. Svaka vrsta oružja u tim uslovima je opasna- mržnja, laž, diskriminacija, kršenjem prava, kriminal,  korupcija…To je rad u obrazovanju I kulturi do sada. Kultura i obrazovanje  leže na našim ulicama.

MONITOR: I prije zvaničnih rezultata popisa, jasno je da je odliv stanovništva jedan od problema Crne Gore. Do kad će ljudi odavde odlaziti?

DABIŽINOVIĆ: Dok budemo nijemi, bez kritike, dok bude podrške političkim mešetarima i vagabundima koji nas vuku za uši i nos, čerečeći lešinu koju smo pustili da istruli .

Mladi odlaze jer bitke koje smo mi bojevali nisu dovoljne samo da su vođene. Neka idu, ovdje  je narednih četrdeset godina izgubljeno bez kvalitetnog sudstva, zdravstva, obrazovanja, kulture, ljudskosti, humanosti.

 

Zašto ste pristali, rektore

MONITOR: Šta je uzrok padu  crnogorskog  sistema obrazovanja ?

DABIŽINOVIĆ: Ugušen je administracijom, lošim kadrom, formalnim besadržajnim praksama. Nestalo je novca, kvaliteta, prostora da svak radi svoj posao, profesionalizma…. Ostao je u rukama onih koji dogovaraju svoje ekipe. Uhljebi i plagijatori su na mjestima na kojima ne bi smjeli biti…

Rektorov glas je okasnio kada je saopštio da za Univerzitet nema para sem za plate zaposlenih. Neće se razvijati, neće formirati obrazovne programe, neće proizvoditi znanje, neće biti za naučne projekte, istraživanja. Obrazovanje, kultura i zdravstvo,pojeli su politički skakavci. Iz tog kruga izaći će samo oni koji imaju što da prodaju i da odu odavde.

Kada se u medijima oglasio rektor sa informacijom da imaju novca samo za plate zaposlenih , niko rektoru nije postavio pitanje: Zašto ste na to pristali?

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo