INTERVJU
ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA: Ćutanje i laži

Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
U javnim ustanovama viđamo simbole politika koju desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima – promijenila kurs
MONITOR: Ko god da tvrdi iz crkve da se ne miješa u poslove države taj laže..Tako počinje vaša nedavna kolumna, u kojoj komentarišete i intervju mitropolita Joanikija i njegovu izjavu da se crkva ne miješa u poslove države. U međuvremenu, mitropolita je u Skupštini ugostio predsjednik parlamenta Andrija Mandić, dok je trobojka ukrašavala njegov kabinet.
DBIŽINOVIĆ: Radi se o unapred izgubljenoj bitci. Moramo to prihvatiti. Odlučila sam da se rukovodim antipolitikom što podrazumijeva jedan drugačiji pristup. Uočavam da zbog okupacije i prenapučenosti glasova koji dolaze iz nacionalno-vjerskog diskursa kojem doprinosi jaka sprega sa političkom elitom, javni prostor ostaje ispražnjen, ubijen u građanskom dijelu. Zbrisano je krhko građansko jezgro, koje je stvarano, trudom, trideset godina i i zamijenjeno nacionalističkim kičem. Ako govorite sa ruševina onda se morate odlučiti za jezik kojim ne govore popovi, političari i lopovi a to je antipolitički govor, kojim pokušavam da održim vlastiti um zadržavajući suštinski smisao onim otetim pojmovima koje smo predali desnici. Borite se protiv kulture laži.
Desnica sve može da vari i ispljune. Puno je primjera u kojem se vrši zamjena teza, izokreće sadržaj, interpretira, eufemizama relativizacija. U javnim ustanovama u kojima bi trebalo da se nalaze službena obilježja jedne države, viđamo simbole politika koju te desne struje u svojim statutima i političkim planovima oduvijek imaju. Samo politički idiot može povjerovati da je politika devedesetih u avlijama političkih subjekata koji su tada bili za rat, i ne samo huškali, već bili aktivni sudionici na svim nivoima, promijenila kurs. Nacionalističko/populistički kurs, pjesme, zastave, poruke spadaju u kič i folklor razumiju pismeni i nepismeni. U službi su zavođenja, zloupotrebe. Susret u skupštini je primjer da je sve na svom mjestu, da nema bojazni od nacionalnog nestajanja. Sprega političkih i vjerskih subjekata je javna, službena, radi se na jedinstvu privilegovanosti jednine baziranoj na „podobnoj krvnoj grupi“. U prošlim godinama crkva se formirala u izuzetno jak subjekt. Jači od institucija države.
Poslednjih četiri pet godina odnos između politike vlasti i crkve je javan. Vlade su se dogovarale u crkvenim objektima. Ministri su išli u službene prostorije sveštenika ne bi li dogovarali promjene i predloge zakona, vraćajući zahvalnost jer su na krilima njihovih uputstava izbornim vojnicima došli do privilegija i političke moći.
Posljednji susret je propagandno nacionalistički kič kojeg možemo interpretirati poput bilborda povodom popisa da se ekipe sjete ko su im bili đedovi. Taj susret je i poruka regionu da je uticaj osiguran.
MONITOR: Šta nam je kultura laži donijela?
DABIŽINOVIČ: Mitomanstvo, egzibicionizam, nacionalizam kao zloupotrebu nacionalnog osjećanja, revizije utvrđenih činjenica, relativizacije, zločine, kriminal.
Velika većina ne vidi strašne slike zločina iza politika koje se služe zavođnjem. Kod nas nema saglasja oko činjenica, već je uobičajeno da jedna ekipa koja ima moć interpretira, kreira sadržaj, kojeg kasnije predstavlja puku kao gole istine. Lako je zapaliti neuke, učvrstiti one koji nemaju ništa, kojima je sadašnjost maćeha i ponuditi pripadnost koja se predstavlja kao priroda sama. Nacionalni i vjerski identiteti su konstrukcije koje se grade vrlo precizno i oslanjaju na emociju, doživljaj. Kreatori balkanskog pakla znaju šta rade. Iza slika patriotizma koji kao malj pogađa stoje nečije pare, interesi, trgovina, industrija, ratno profiterstvo.
Kultura laži donijela je rat, razaranje, odsustvo emaptije i odgovornosti, apsurd da žrtve i dželati žive u istoj ulici a da dželat iskoristi svaku priliku da se žrtvi „fino javi“ što bi se reklo. Društvenu patologiju iz koje gotovo da nema nade da ćemo izaći-korupciju, dehumanizaciju, migracije….Tako se cijepa taj šav dalje. Zato nam je sve u ritama.
MONITOR: Šta je sa kulturom sjećanja i suočavanjem sa ratnom prošlošću?
DABIŽINOVIĆ: O tome govore samo rijetki pokušavajući da ta priča nekako postane/ ostane temom. Za aktuelne političke moćnike ta tema nije u agendama. Mada ponekad, strašilo nacionalističke politike postavi na dnevni red pitanje žrtava, selektivno. Poslednji primjer je igra Demokrata i Nove u kojem se želi podmetnuti selektivna pravda pa se žrtve „podobne krvne grupe“ vide kao jedine žrtve. U zemlji koja ima šest ratnih zločina na vlastitoj teritoriji, gdje institucije pravosuđa tridest godina štite zločine i zločince, najednom se ističu žrtve koje nam konveniraju. Bez obilježja, bez sluha za inicijative koje dvadeset godina tražimo, bez empatije za porodice ubijenih. Politike nastavljaju da poriču, odbijaju sjećanje i proces suočavanja sa prošlošću. Taj proces očigledno da ne odgovara političkim tatama ali sada ni političkim sinovima koji ćute ili paušalno procjenjuju odgovornost.
MONITOR: I ovog januara u fokusu je bilo obilježavanje neustavnog dana RS i gostiju iz Crne Gore. Kako vidite prisustvo funkcionera ZBCG na proslavi u Banja Luci i rijetke reakcije vlasti?
DABIŽINOVIĆ: Ništa novo. Iza tih datuma vidim zločine, zločince, ratnu industriju i histeriju. To smo znali, sada znaju svi. Strašnije je ćutanje navodnih demokrata i građanskih opcija na takve putešetvije. Zanimljivo je što ta navodna građanska opcija u vlasti (šta god to značilo) ćuti na napore opozicije u susjednoj državi? Što izostaje makar slovo na akcije građana protiv nasilja.
ZBCG koja je u Crnoj Gori navodno vodila borbu protiv autoritarnog režima, krađe izbora, bratski grli i podržava autoritarni, kriminogeni i nacionalistički sastav vlasti u susjednoj državi. Što tu začuđuje? Pa nekako ljudi kao da ne uočavaju da ti autoritarci/zlostavljači ne mogu dugo da u ovčijoj koži sakrivaju vučije zube, već podržavaju hegemonu politiku velikog komšije koja nikada nije definisala granice vlastite teritorije. Mitomanski stav te politike je da svi njeni žive u istoj državi. Mislim da ekipa u Crnoj Gori odigrava tu političku ulogu, puzajući svakodnevno, šunjajući se na sve načine, ne bi li ostvarila svoju političku ideju.
Neuspjela opozicija nekada služi se anatomijom zločina prethodnika i dorađuje to u partijskom kadriranju. Na unutrašnjem planu su bučni i jedni i drugi dok na spoljnjem jedni podržavaju a drugi ćute. Njihovo ćutanje je podrška.
Tihi, plašljivi i prazni novopolitičari kompromisa sa zlostavljačima pokušavaju da glume mrtvaca izigravajući političku korektnost, ulazeći u brak u kojem će oni i mi trpjeti sveopšte nasilje.
MONITOR: Nazvali ste ovo doba – doba velikog ćutanja i tišine. Ko sve ćuti i o čemu?
DABIŽINOVIĆ: Imamo tihog premijera koji je prije nego je to postao javno govorio neistine (mada nije jedini), a sada se odlučio da govori samo u inostranstvu, komunicira sa međunarodnim faktorima, dok odbija da komunicira sa građanima. Ćutanje i tišinu prekinuo je iz inostranstva da bi nam saopštio da treba da se bolje osjećamo jer nas on čuva. Taj fantazam velikog oca nacije ili velikog brata, pajtosa je oproban i doveo nas je do političke zadruge u kojoj su institucije kriminalizovane, uništene.
U političkom nevoljnom dogovorenom braku sve strane uzdrhte kada se baci petarda iz opcije koja nema naklonost zapadnih partnera. Vlast drhti do te mjere da očiglednu nepravdu niko ne čuje.
Premijer je samo vrh ledenog brijega. Tu su korumpirne sudije koje su dozvolile da pravda bude pojedena, ljekari koji bez imalo odgovornosti usmrćuju ljude, prosvjetari koji se između vlastite nemoći vataju za roditelje koji postaju autoriteti u njihovom ime, a oni opet isturaju djecu na ulicu kada manipulišu. Svašta je tu isprepleteno i trulo a nema na vidiku nagoveštaja da bilo ko radi drugačije. Ali zato ruše kada je kapric. Prošle sedmice su bile ponovljene slike rata- srušeni domovi. Vjerovatno bi trebalo srušiti 70 posto izgrađenog u poslednjih trideset godina. Opet se ćuti, a ćuti se i o crkvi na Rumiji.
MONITOR: Ocijenili ste da su ministarstvo prosvjete i ministarstvo kulture, izgubili ulogu i svrhu u razvoju društva. Zašto?
DABIŽINOVIĆ: Zamislite da je neko ostavio ceker na sjedištu u gradskom autobusu i da taj izgubljeni ceker voza okolo satima. Taj ceker je kultura i obrazovanje ili ono što je od toga danas u Crnoj Gori uradilo i jedno i drugo ministarstvo. Nigdje nekog ko bi taj ceker pokupio, ponio. Niti ga nosi niti se u ime njega neko buni.
Pominje se da će ZBCG dobiti resor prosvjete. Teško nama! Sada ćemo se suočiti sa onim populističko nacionalističkim folklorom kojeg ne nedostaje. Prethodnom vladom bila sam razočarana zbog toga što za ta dva ministarstva nisu pokazali interes već su ih prepustili kao napuštenu djecu.
Tamo gdje nema obrazovanja i kulture imamo ratove na svim nivoima, od kuće do državnih granica, njih nećemo da se lišimo. Svaka vrsta oružja u tim uslovima je opasna- mržnja, laž, diskriminacija, kršenjem prava, kriminal, korupcija…To je rad u obrazovanju I kulturi do sada. Kultura i obrazovanje leže na našim ulicama.
MONITOR: I prije zvaničnih rezultata popisa, jasno je da je odliv stanovništva jedan od problema Crne Gore. Do kad će ljudi odavde odlaziti?
DABIŽINOVIĆ: Dok budemo nijemi, bez kritike, dok bude podrške političkim mešetarima i vagabundima koji nas vuku za uši i nos, čerečeći lešinu koju smo pustili da istruli .
Mladi odlaze jer bitke koje smo mi bojevali nisu dovoljne samo da su vođene. Neka idu, ovdje je narednih četrdeset godina izgubljeno bez kvalitetnog sudstva, zdravstva, obrazovanja, kulture, ljudskosti, humanosti.
Zašto ste pristali, rektore
MONITOR: Šta je uzrok padu crnogorskog sistema obrazovanja ?
DABIŽINOVIĆ: Ugušen je administracijom, lošim kadrom, formalnim besadržajnim praksama. Nestalo je novca, kvaliteta, prostora da svak radi svoj posao, profesionalizma…. Ostao je u rukama onih koji dogovaraju svoje ekipe. Uhljebi i plagijatori su na mjestima na kojima ne bi smjeli biti…
Rektorov glas je okasnio kada je saopštio da za Univerzitet nema para sem za plate zaposlenih. Neće se razvijati, neće formirati obrazovne programe, neće proizvoditi znanje, neće biti za naučne projekte, istraživanja. Obrazovanje, kultura i zdravstvo,pojeli su politički skakavci. Iz tog kruga izaći će samo oni koji imaju što da prodaju i da odu odavde.
Kada se u medijima oglasio rektor sa informacijom da imaju novca samo za plate zaposlenih , niko rektoru nije postavio pitanje: Zašto ste na to pristali?
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
POSLOVANJE DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Nove zakrpe za stare rupe
-
ERIK GOBETI, ISTORIČAR IZ TORINA: Znakovi “vječnog fašizma”
-
JELENA PEROVIĆ, DIREKTORICA ASK-A U AKCIJI: Suspenzija za sve članove sindikata
-
PREVLAKA, JADRAN, MORINJ… KO PO RECEPTU: Ponovo otvaranje spornih tema sa Hrvatskom
-
OPASNA JEDINJENJA NA ULICAMA MOJKOVCA: Rudnik i dalje truje
-
ADVOKATI O PODRŠCI MINISTRA PRAVDE O BRISANJU ODREDBE O DUŽINI TRAJANJA PRITVORA: Brisanjem člana sudije neće žuriti da presude
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje