Povežite se sa nama

INTERVJU

ERIK GORDI, PROFESOR NA SLAVISTIČKIM I ISTOČNOEVROPSKIM STUDIJAMA LONDONSKOG UNIVERZITETSKOG KOLEDŽA: Prelazno stanje u inegraciji u EU može se pretvoriti u permanentno stanje

Objavljeno prije

na

Nije lako predvidjeti situaciju u kojoj će EU procijeniti da im je baš neophodno da dobiju nove članice koje ne poštuju vladavinu prava

 

MONITOR: Godinama živite i radite u Ujedinjenom kraljevstvu. Kako je Bregzit uticao na prosječnog građanina Velike Britanije i Sjeverne Irske?

GORDI: Kriza u britanskom društvu je ogromna. Vidljiva je i na ekonomskom planu, gde je BDP za godinu 2020. niži za 9,9 posto, a izvoz za 19,3 posto u odnosu na prethodnu godinu. Kriza je vidljiva i na političkom planu, gde nekonsekventna opozicija održava vladu koja tone u nekompetentnost i autoritarizam. Vidljiva je i na socijalnom planu, gde izolacija polako urušava tradicionalnu solidarnost lokalnih zajednica. Bilo bi malo reći da društvo propada.

No ma koliko da je kriza velika, teško je reći koji se deo toga dešava zbog Bregzita, koji deo zbog pandemije, koji deo zbog 11 godina destrukcije sistema socijalne pomoći, a koji zbog namernog slepila zadovoljne sobom u istoj meri u kojoj je nedorasla bilo kakvom zadatku. Altiser bi rekao da je „overdertermined“.

Jasno je da se vodeći političari, kao i mediji koji ih podržavaju, trude da krivicu za sve to prebace na Evropsku uniju, i da EU predstavljaju kao neprjateljski činilac koji radi sve da koči pozitivan razvoj Britanije. Verovatno je jasno i zašto to rade, jer krivica koja je prebačena na druge aktere je skinuta sa domaćih činilaca. Posledica toga je galopirajući nacionalizam, začinjen osećanjem žrtve, koji će verovatno osigurati da ista garnitura ostane još dugo kao i da će učestalost šovinizma i nasilja prema imigrantima i pripadnicima manjina ostati velika.

Nije nemoguće da su u pravu oni koji zagoravaju tezu da ovo što sada vidimo samo predstavlja ubrzani kraj velike transformacije Britanije od svetske sile do globalne provincije.

MONITOR: Za vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trampa bilo je dosta zadovoljstva u njegovoj administraciji zbog Bregzita. Koliko je nova američka administracija spremna da iskoristi novi položaj Ujedinjenog kraljevstva?

GORDI: Neke konkretne prilike će biti iskorišćene. Na primer, u nekim delovima SAD-a, a naročito na severnoistoku, političar ne može pogrešiti ako podržava Irce u bilo kom sporu sa UK-om. I neki postupci će biti neizbežni, na primer, da administracija insistira da UK poštuje sporazume koje je potpisalo.

Ne znam koliko je bitno kako je Tramp reagovao na Bregzit, kao što ne znam koliko je bitno kako Tramp reaguje na bilo šta osim čizburgera. Dok je bio na položaju predsednika nije ni na koji način uticao na razvoj tog procesa. Njegov savetnik Banon je pokušao u jednom trenutku da proširi pokret za Bregzit u neki novi vid evropske ultradesnice, ali ništa nije ostalo od te njegove ideje. Još je njegova administracija imala neke ideje da iskoristi slab položaj UK-a u pregovorima oko trgovine, pa da forsira ubrzanu privatizaciju javnog zdravstvenog sistema, kao i da nametne slabije regulative oko sigurnosti prehrambenih proizvoda. Ne verujem da će nova administracija nastaviti tim putem.

SAD neće gledati sa simpatijom na Britaniju izvan EU. Njihova sigurnosna politika podrazumeva ujedinjenu Evropu pa će ometati svaki pokušaj podrivanja tog ujedinjenja. Bez obzira na javni stav britanske vlade da se može suprotstaviti vodećoj ulozi EU, brzo će shvatiti da je svojom odlukom ostala bez podrške u odnosu u kojem će uvek biti slabija strana.

MONITOR: Tramp je nedavno izjavio da i dalje razmišlja o kandidaturi na sljedećim predsjedničkim izborima. Koliki je njegov uticaj na „radikalne desničare i siromašne bijelce“ i ima li ozbiljnijeg  uporišta u Republikanskoj partiji nakon sve štete koju joj je nanio?

GORDI: Postoji  grupa koja će ga slediti bez obzira na sve, možda 15-20 posto biračkog tela. Ali izvesno je da će ta cifra padati vremenom, jer veliki deo njegove popularnosti je bio proizvod činjenice da je bio na vlasti. Kao privatan građanin može jedino da pravi buku i da se i dalje sramoti.

Tramp prestavlja veću pretnju Republikanskoj stranci nego Demokratama. Republikanci su suočeni s nemogoćim izborom: ili da ga i dalje podržavaju i na taj način tonu još dublje u ekstremizam, pa se tako otuđuju od normalnih građana, ili da prekinu s njegovom ostavštinom i tako izgube podršku oko polovine  biračkog tela. U svakom slučaju ta stranka će ostati podeljena još nekoliko godina, dok traga za prihvatljivim identitetom.

Demokrate imaju problem na duži rok. Duh populizma je izašao iz boce i pokazao se moćnim, a moraju pronaći odgovor na to. U suštini populizam tvrdi da postoji permanentna elita koja gleda na svoje interese a zapostavlja interese građana, i jačina populizma se nalazi u tome da ta konstatacija nije netačna. Slabost populizma se nalazi u tome da su svi populisti do sada davali lažne odgovore na pitanje na čijoj su strani u tom sporu između elita i građana. Da bi to konfrontirali moraju da dokazuju da ono što rade zaista poboljšava život običnih građana, što podrazumeva da Demokrate budu demokratske ne samo u socijalnoj nego i u ekonomskoj politici. To znači da moraju biti hrabriji i kreativniji nego što su bili do sada, da se preorjentiraju na mlađe generacije i da budu prisutni tamo gde su sada slabi, u ruralnim sredinama i u radničkoj klasi. Ako ostavljaju Republikancima samo da ponove neke baljezgarije o kulturnom ratu i pravima belaca, onda će Demokrate pobediti.

MONITOR: EU je još prošlog februara donijela nova pravila u vezi sa pristupnim pregovorima za zemlje sa Zapadnog Balkana, da bi ovih dana Oliver Varhelji ponudio „non paper“ sa pravilima koja će važiti i za Srbiju i za Crnu Goru. Rečeno je da se pristupna poglavlja ne mogu zatvarati dok se ne ispune tzv. prelazna mjerila iz poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava.

GORDI: Prelazno stanje se može lako pretvoriti u permanentno stanje. Već smo bili u prilici da vidimo kako se Makedonija trudi da ispuni sve uslove EU, neke od njih po velikoj ceni, a ipak da njena kandidatura ne napreduje. Deo razloga za to leži u čudnoj nacionalističkoj politici koju vode Grčka i Bugarska, ali ni bez njih ne bi ta kandidatura napredovala. Otpor Francuske, Danske i Nizozemske pokazuje da barem za sada, EU nije raspoložena za dalje proširenje.

Ako uzmemo druge kandidate u regionu, Albaniju, Srbiju i Crnu Goru, prepreke su u svim tim zemljama slične. U nekim sferama su napredovale, ali ima nekih sfera gde nisu i neće. To su sloboda štampe, nezavisnost sudstva i vladavina prava. U Srbiji su dodatni problemi usklađivanje spoljne i sigurnosne politike s EU i, naravno, bilateralni spor s Kosovom. Mada je sve moguće u životu, stvarno je teško predvideti da  će bilo koji režim čija moć zavisi od neformalne kontrole nad informacijama i primenom zakona pristati na vladavinu prava i slobodu štampe.

Pitanja koja se odnose na Srbiju i koja će se odnositi i na Kosovo kad bude dobilo status kandidata, jesu politička pitanja. Nije nemoguće, mada nije ni mnogo verovatno, da EU eventualno prihvati nove članice koje imaju nerešene sporove s granicama, kao što su radili već jednom s Kiprom ili da prihvati delimično usklađivanje u spoljnoj politici. Ali da bi došlo do takvog prihvatanja, morali bi da konstatiraju da će imati veću dobit od nove članice nego što će imati štetu od povrede standarda. Nije lako predvideti situaciju u kojoj će EU proceniti da im je baš neophodno da dobiju nove članice koje ne poštuju vladavinu prava.

MONITOR: Kako gledate na problem koji u vezi sa otpočinjanjem pregovora ima Sjeverna Makedonija zbog Bugarske koja od nje traži da se „odrekne“ makedonskog naziva za jezik kojim govore njeni građani?

GORDI: Frojdijanski.

 

„Srpski svet“  i šešeljizam u fraku

MONITOR: Od skoro su najviši predstavnici vlasti u Srbiji počeli da koriste sintagmu „srpski svet“, ali nisu precizirali njeno značenje. Ima onih koji je razumiju kao zamjenu za Veliku Srbiju. Kakva bi politika danas mogla da stoji iza „srpskog sveta?“

GORDI: Izraz liči na sintagmu „interesna sfera“, koju koriste veće države da označe deo sveta gde očekuju da će moći da vrše uticaj bez mešanja drugih globalnih hegemona. Naravno, ni veoma uticajne zemlje ne uspevaju uvek da druge zemlje poštuju njihova „sfere“. Zato imamo Kubu nadomak SAD-a, Tajvan pored Kine i međunarodni spor oko pripajanja Krima Rusiji. Postoji, naravno, značajna razlika između globalnih sila i Srbije, a to je da su one globalne sile, a Srbija nije.

Naravno, ideja da jedna država ima nekakav patronat i da gleda da štiti prava svojih sunarodnika u drugim državama nije nepoznata. Uglavnom se za to koriste diplomatski instrumenti kao što su bilateralni sporazumi o kulturnoj razmeni, o zaštiti jezika, o školstvu, o političkoj reprezantaciji manjina. Većinu takvih pitanja reguliše i okvir Konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Ta Konvencija je na snazi od 1998, a Srbija je potpisnik od 2001.

Problem može nastati ako se ide dalje od pretpostavke da Srbi moraju uživati jednaka prava kao i svi ostali građani i da ne budu manje zaštićeni od pripadnika većine. Ako taj izraz „srpski svet“ ne označava „deo sveta gde srpska zajednica i srpska kultura imaju značajnu ulogu“, a umesto toga označava „deo sveta koji je suštinski srpski bez obzira na to šta će misliti drugi ljudi o tome“, onda predstavlja ili teritorijani zahtev ili pretenziju da kontroliše zakonodavstvo i primenu zakona u drugim državama. U tom slučaju bi „srpski svet“ bio šešeljizam u fraku.

 

Bajdenov kabinet više liči na SAD od kabineta svih njegovih prethodinika

MONITOR: Da li je Džozef Bajden, za ova dva mjeseca pokazao neku vrstu „autorskog pečata“ na onome što je uradio i što je nagovijestio da će uraditi na čelu SAD-a?

GORDI: Za mnoge je Bajden ispao prijatno iznenađenje. Ne samo da je uspeo da Kongres izglasa zakon o pomoći građanima pogođenim pandemijom koji je dosta ambiciozan, pa će uticati na suzbijanje siromaštva među mladima, nego je i sastavio kabinet koji više „liči na Ameriku“ od svih kabineta svih njegovih prethodnika – jedan sjajan primer je da je sada prvi put na čelu SUP-a, koji ima nadzor nad zemljištem pod javnom kontrolom, osoba iz populacije američkih starosedelaca. Činjenica da je stao na stranu radnika u sporu protiv gigantske kompanije Amazon, sugeriše da razume da ključ pridobijanja radničke klase od desnog populizma leži u povratku uticaja sindikalnog pokreta.

Svakako ima i onih koji sa zadovoljstvom gledaju kako skroman čovek radi profesionalan posao, kako ne širi lažne informacije, i kako ne pravi skandale neumesnim objavama na društvenim mrežama. Sam taj osećaj da vladu vode normalni, sposobni i pristojni ljudi je uveliko uticao da život bude manje napet i nesiguran.

Međutim Bajden ima svoja ograničenja. U spoljnoj politici Tramp je ostavio izvestan broj svršenih činova koje neće biti lako preokrenuti. On ne raspolaže takvom većinom u Kongresu da može dobiti baš sve što želi, ta tanka većina od jednog glasa u Senatu ostavlja veliki uticaj u rukama male grupe „umerenih“ Republikanaca i konzervativnih Demokrata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?

RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.

MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i  na koje ste prepreke nailazili?

RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.

MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?

RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.

MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?

RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.

MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?

RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.

M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?

STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja  vodi preuranjenim podelama.

MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?

STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene.  Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike.

MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?

STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“.  Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.

MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?

STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?

MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?

STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.

Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.

 

Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.

MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?

STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.

U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora  učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”

 

 

Vučić  se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako  izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo