Povežite se sa nama

INTERVJU

ERIK GOBETI, ISTORIČAR IZ TORINA: Znakovi “vječnog fašizma”

Objavljeno prije

11 mjeseci

na

Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije, istinski antifašističke i demokratske

 

Erik Gobeti, istoričar iz Torina, mladje generacije, pripada nezavisnom miljeu istrazivača  na temu  fašizma, Drugog svjetskog rata,  partizanskog otpora i istorije Jugoslavije  devedesetih. Autor brojnih knjiga i dva dokumentarna filma: Partizani, o italijanskim partizanima u Crnoj Gori i Sarajevo Rewind, o sarajevskom atentatu. Njegove najpoznatije knjige su Saveznici neprijatelja, Italijanska okupacija u Jugoslaviji (1941.-1943.) iz 2013., Zaboravljeni otpor,  Italijanski partizani u Crnoj Gori (2018.),  Dakle,  što je sa jamam?, edicija 2021.,  Dučeovi krvnici…  Gobeti održava konferencije i predavanja u Italiji i inostranstvu, te organizira kurseve za prosvjetne radnike  i studijska  putovanja u zemlje bivše Jugoslavije.

MONITOR: Nedavno je objavljena  vaša  knjiga “Dučeovi krvnici”. Šta vas je inspirisalo za taj tekst?

GOBETI : Shvatio sam da u Italiji ideja o zločinima koje je počinio fašizam nije dovoljno jasna, nije dovoljno poznata .U našem javnom mnjenju čini se da je Musolinijeva jedina krivica bila savezništvo s Hitlerom i progon  Jevreja. Fašistički politički model smatra se postojećim i danas, do te mjere, da se predsjednik Senata Ignazio Benito La Russa izjašnjava kao anti-antifašist i hvali se čuvanjem  Musolinijeve biste na svom radnom stolu. Izmedju ostalog,  i zbog toga sam smatrao potrebnim podsjetiti italijansko javno mnijenje da je fašizam sam po sebi zločin, koji je proizvodio rat, bol i patnju dvadeset godina u Africi i Evropi, bez obzira na odgovornost za savezništvo s nacističkom Njemačkom.

MONITOR: Polazeći od  studije ” Italijani dobri ljudi “Andjela Del Boka značajnog italijanskog istoričara na temu kolonijalizma, možemo li reći da smo danas djelimično svjesni zločina  talijanske okupacije u raznim zemljama nekadašnje Jugoslavije, Libije, Somalije, Etiopije, Grčke?

GOBETI: Istoričar Andjelo Del Boka (i nekolicina drugih) obavili su izvanredan posao proučavanja i širenja činjenica o  italijanskim zločinima, posebno u Etiopiji. Zahvaljujući njemu, danas je raširena svijest o korištenju hemijskog oružja-iprite (plin). Na  Etiopiju  je bačeno 300 tona iprita, što je italijanska vojska službeno priznala tek 1996. Danas je to jedini fašistički ratni zločin prisutan u školskim udžbenicima. Nedostaju mnogi podaci o drugim zemljama, zločini počinjeni u našem susjedstvu, u Evropi, a posebno u nekadašnjoj Jugoslaviji. Većina Italijana ne zna ništa o sopstvenoj istoriji van zemlje, jer se o tome ne uči u školi i o tome ne govore mediji i političari: nemamo zvanično Dan sjećanja niti se snimaju filmovi o tom periodu. Jedini poznati film koji prikazuje fašističku vojsku kao osvajače i zločince je The Lion of the Desert, libijski film iz 1980. s  Entoni Kvinom u glavnoj ulozi, ali ubrzo potom  cenzura je zabranila  film u Italiji!

MONITOR: Koji su  razlozi zaborava fašističkih zločina?

GOBETI: Postoji psihološki i politički razlog. Prvi je ljudski razumljiv: riječ je o psihičkoj anamnezi, teškoći prihvatanja nasilja počinjenog u ime domovine za vrijeme fašističkog režima, najprije od strane protagonista, a danas od strane njihove djece i potomaka.

Drugi je ozbiljniji, jer osnažuje i opravdava prvi, ne dajući mogućnost suočavanja s traumom i njezinim prevazilaženjem. Poslijeratna Italija pokušala je okrenuti stranicu, prikazati se žrtvom izgubljenog rata, pa je bilo logično ne sjećati se zločina počinjenih prije i u toku Drugog svjetskog rata. Time je Italija konstruisala  potpuno iskrivljenu sliku dvadesetogodišnjeg fašizma: dugoročno gledano, slika Talijani dobri ljudi/dobar narod, nesposoban za  zločine  transformirana je u sliku nevinog režima. Režim Italije naprosto je postao žrtva nacističke Njemačke.

MONITOR: Ko su bili ljudi koji su postali fašisti?

GOBETI: Fašisti su ljudi različite dobi, porijekla, socijalnog i profesionalnog statusa. Naravno da su mnogi  vojnici,  s obzirom da je riječ o zločinima počinjenim u okupiranim zemljama. Ali ima i civila: intelektualaca, javnih službenika, tajnih agenata. U svakom slučaju, ne radi se o  profesionalnim kriminalcima, plaćenicima ili sadističkim ludacima. Oni su normalni ljudi, obični ljudi koji su počinili zastrašujuće zločine u kontekstu rata i agresije, ali i u logici fašističke ideologije u kojoj su se pljačka, ubistva, nasilje doživljavali kao ispravni. Slijedili su ideolosko ustrojstvo koji se može definisati kao “fašizam”, čak i ako mnogi od njih (na primjer vojnici Kraljevske vojske) nisu djelovali direktno u ime fašističkog režima ili ideologije. “Vjeruj, slušaj, bori se” bila je jedna od zapovijesti režima.Ti zločini su posljedica ideje.

MONITOR: Imamo  vladu i premijera krajnje desnice. Kako će to uticati  na politički život?

GOBETI:  Ova vlada predstavlja veliku promjenu u odnosu na prošlu, jer prvi put direktno upravlja stranka koja je inspirisana fašističkim političkim modelom. Nije slučajno što ova vlast ignoriše svaku kritiku, odbija dijalog i preuzima apsolutnu kontrolu nad medijima, otpuštajući s državne Televizije (RAI) sve koji nisu podobni. To je ideološka vlada, prva takve vrste u Italiji nakon 1945.,  koja namjerava trajati dugo i ima vrlo specifične ciljeve: autoritarniju politiku s predsjedničkim uredjenjem , ekonomski sistem koji favorizuje  bogate nauštrb siromašnih, tradicionalistički kulturni model suprotstavljen manjinama i slabim podanicima. Kao što su Tramp i Bolsonaro pokazali, ti ljudi poštuju demokratiju samo kad pobjeđuju.

MONITOR: Možemo li govoriti o fašistizaciji Evrope?

GOBETI: Taj val zahvata cijelu Evropu, a donekle i ostatak svijeta, ako mislimo na nedavne izborne rezultate u Argentini. Svi ti politički subjekti inspirisani su vrijednostima koje je   Umberto Eko definisao kao “vječni fašizam”: vjerski tradicionalizam, seksizam, prezir prema dijalogu i demokratskom uredjenju, kulturi sile itd… Ne zabrinjavaju me simboli  koje koriste ( u Putinovoj Rusiji za istu politiku ponovno se koriste simboli komunizma) već konkretne politike u korist moćnih, a protiv slabih i marginaliziranih.

Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću  opozicije istinski antifašističke, napredne, demokratske, koja brani Ustavom izražene vrijednosti.

MONITOR: Mnogo puta ste imali poteškoće s predstavljanjem knjiga, prijetnje ili zabrane promocija i susreta na kojima govorite. Konkretno,  tema Italijana koji su okončali život u  jamama  Istre je posebno u žiži javnosti. Gdje je istorijska istina?

GOBETI : Na moju knjigu o jamama u Istri stigla je cenzura i prijetnje od strane fašističkih grupa. Riječ je o istorijskoj rekonstrukciji usmjerenoj prema   javnom mnjenju koja  negira službeni narativ o broju ubijenih Italijana 1945.  U “službenoj” verziji,  Italijane su masovno ubijali jugoslavenski partizani iz nacionalne mržnje. U stvarnosti,  istoričari dobro znaju,  riječ je o “obračunu” na kraju rata, pretjeranoj osveti, ali  reakciji  na nasilje koje je pretrpjelo jugoslavensko pogranično stanovništvo  u godinama  prije  Drugog svjetskom rata i tokom rata, od strane fašista. Žrtve nisu desetine hiljada  “Italijana”,  kao sto se danas piše, već oko 4 500 fašista, vojnika i poslušnika režima, ubijenih između 1943. i 1945. zbog  političke uloge, a ne iz nacionalnih razloga. U biti, za ta ubistva krivi su italijanski fašisti, koji su 20 godina sijali mržnju, napali Jugoslaviju i protjerivali, pljačkali i ubijali do zadnjeg dana rata.  “Službena” verzija ponavlja stereotip o “Italijanima dobrim ljudima”, žrtvama rata, te doprinosi stvaranju mita o nevinom fašizmu, čak i nevinoj  žrtvi “zlih” partizana. Neofašiste i neonacioiste ne zanima pošten dijalog o interpretaciji činjenica i dogadjaja iz prošlosti. Žele instrumentalizovati žrtve tog perioda, ponašati se agresivno i arogantno sa neistomišljenicima kao što sam ja, zapravo sa velikim brojem ozbiljnih i hrabrih istoričara.

MONITOR: Koji su u korijeni neofašističkog pokreta? 

GOBETI: Povijest se nikad ne ponavlja. Postoje mehanizmi koji se ponavljaju i to nas mora zabrinuti. Nacionalizam, prezir prema demokratiji, uvažavanje sile i omalovažavanje slabih,  zajedničke su osobine s istorijskim fašizmom. Postoje  i mnoge razlike u odnosu na doba u kojem se fašizam nametnuo u Evropi. Mi smo kao Italija vrlo mirnodopsko i bogato društvo. Ali i  društvo sa ostarjelim stanovništvom, uplašenim od svega, zabrinutim za održavanje dobrog standarda.  Konačno, društvo smo lišeno vrijednosti, bez alternativne političke ideje razuzdanom  fašizmu. Ne mogu znati gdje će sve to dovesti, ali intelektualci se  moraju zapitati o sudbini društva koje kao da nema budućnost osim samouništenja kontinenta, što je  u osnovi  bio rezultat istorijskih fašizama.

MONITOR: Koje instrumente posjeduje  civilno društvo,  NVO,  antifašističke organizacije , gradjanstvo, institucije,  da marginalizuju fašističke skupine i njihova opasna okupljanja, ako imamo rat u Evropi i mnoge druge sukobe u svijetu?

GOBETI: Civilno društvo može puno učiniti: postoje mnoge organizacije, udruženja, lokalne i nacionalne grupe koje rade na napretku društva u raznim sferama. U odbrani najslabijih, recimo migranata; za očuvanje istorijske istine; za dijalog i mir… Problem je što su često razjedinjeni, imaju zajedničke ciljeve i ideje, ali ne i ono što bismo nekada nazvali “ideologijom”. Nacionalisti i fašisti mnogih zemalja dijele precizan politički model i imaju jasne ciljeve. Zbog toga su tako uspješni.

Pravedna društvena borba je i lokalna, ali  sa globalnom perspektivom.  Isto važi i za istoriju: isticanje zajedničke borbe italijanskih i jugoslavenskih partizana u graničnim područjima, ali i u Crnoj Gori, u slučaju  slavne divizije Garibaldi, znači ponuditi javnom mnjenju zajedničku viziju, koja jača veze među narodima koje bi nacionalisti  radije prikazali kao različite i uvijek u   međusobnim konfliktima.

MONITOR: Ustavni eksperti naglašavaju da je manifestacija ideja  slobodna. Kada ideje vode  ka djelovanju i akciji  to je zabranjeno?  

GOBETI: Sve dok sam pisao u akademskom kontekstu, dok moje knjige nisu imale poseban odjek u javnosti, nisam trpio nikakve prijetnje. Problemi su nastali kada sam se dotakao istorijskih  tema koje su od interesa za današnju politiku, a to sam učinio s knjigom koja je bila vrlo čitana o situaciji italo-jugoslovenskoj. U tom trenutku počeli su me sprječavati da govorim u javnosti, uskraćivali su mi sale  ili tražili od direktora škola i nastavnika da me ne pozivaju, takođe zatvorili su neke  univerzitetske aule. U mom slučaju uvijek je riječ o slobodi ideja i pisanja, ali i o idejama koje uznemiruju  vlast, a koje dopiru do šire javnosti. Sada se u suštini  čuju rijetki disidentski glasovi prema zvaničnoj politici i neo -fašističkoj ideologiji.

MONITOR: Što je ostalo od italijanskog antifašizma u školama i na Putovanjima sjećanja na Balkan, u Srebrenicu i Aušvic?

GOBETI: Danas je škola jedinstven izraz i pravo mjesto demokratije u Italiji. Zbog toga joj se  toliko protive, kroz kontinuirano smanjenje sredstava i fondova uz permanentnu birokratizaciju i zahtjeve od strane politike. Putovanja radi očuvanja memorije i sjećanja na bitne momente iz naše evropske istorije mogu biti izvrstan način rada.  Radio  sam sa italijanskim studentima u Bosni, na talijansko-slovensko-hrvatskoj granici; u fašističkom logoru na ostrvu  Rab, na ostrvu Mamula. Ta putovanja ne smiju poslužiti samo  za dobijanje dodatnih informacija, već za razumijevanje da se ti mehanizmi nasilja mogu ponoviti u bilo koje vrijeme, u svakom društvu, pa i u našem današnjem. .Važno je  prepoznati znakove “vječnog fašizma”  koji nisu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već koji se često kriju iza dragih lica i lijepih rijeci.

MONITOR  U Crnoj Gori godinama ste organizovali putovanja,  sjećanja na temu partizanske Divizije Garibaldi. Kolika je važnost studija o italijanskoj okupaciji i o antifašističkoj italijansko-crnogorskoj borbi protiv nacizma i njihovih lokalnih saradnika, četničkog pokreta kojem se danas odaje počast?

GOBETI: Crna Gora je prvi susjed Italije na jugu i vrlo malo poznata vani. Naša putovanja služe upoznavanju istorije tog prostora, borbi protiv predrasuda u Italiji, o Balkanu i slovenskom stanovništvu generalno, te učenju o povijesti zajedničke borbe Italijana i Crnogoraca za oslobođenje od nacizma u Drugom svjetskom ratu. Imperijalističku invaziju italijanske vojske na Crnu Goru želio je fašistički režim uz lokalnu nacionalisticku logiku. Ali 20.000 Talijana koji su se nakon kapitulacije 8. septembra 1943. odlučili boriti na strani  partizanskog otpora učinili su  suprotno: borili su se uz narod koji im je bio nepoznat i to su učinili za zemlju koja nije bila njihova,  zajedno s komunističkim i jugoslovenskim partizanima. Ona je bila neideološka: ti su ljudi, bivši vojnici svojim očima vidjeli svo zlo koje je prouzrokovao fašizam i njihovi  lokalni saveznici i shvatili da se partizanski antifašisticki pokret istinski bori za bolji svijet i odbranu sopstvene zemlje.

 

Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji

MONITOR: Danas smo svjedoci neofašističkih skupova. Uravo u Via Acca Laurentia u Rimu, hiljade manifestanata s podignutim rukama uz rimski pozdrav, s fašističkim i neofašističkim simbolima tokom komemoracije trojici  neofašista ubijenih 1978.  O kakvoj manifestaciji se radi ?

GOBETI: Fašizam se nije vratio u Italiju:  Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji. U demokratskom uredjenju zemlje je već 1946. bivšim fašistima omogućeno osnivanje nove fašističke stranke s drugim imenom: MSI  – akronim koji podsjeća na ime Musolinija… Najozloglašeniji fašistički ratni zločinac Rodolfo Graziani, koji je 20 godina činio zločine u Libiji, Etiopiji i Italiji, bio je predsjednik te stranke pedesetih godina prošlog stoljeća. U sljedeće dvije decenije MSI je pridonio sezoni masakara koje su neofašisti izvodili u dogovoru s američkim tajnim službama kako bi spriječili  demokratski napredak zemlje. A onda, počevši od devedesetih, MSI mijenja ime i postaje  stranka aktuelne vlade, ne poričući svoje fašističko porijeklo.

 

Crna Gora bez  favorizovanja bilo koje komponente društva

MONITOR:  Kako će  italijanski, crnogorski antifašizam i antifašizam regije preživjeti u ovim mračnim godinama?

GOBETI: U Crnu Goru odlazim više od 20 godina radi odmora i posla. Svjedočio sam razvoju situacije. Vjerujem da postoje dva  problema koji se nadovezuju. S jedne strane, međunarodni kontekst koji trpi mala Crna Gora: obaveza ulaska u NATO i agresivnost srpskog nacionalizma kao dio globalnog rata koji se danas vodi u Ukrajini. S druge strane, unutrašnja politika je dugo bila usmjerena na stvaranje crnogorskog identiteta koji je faktički isključio značajan dio stanovništva, koji se nije mogao identificirati s tim  identitetom jasno odvojenim od srpskog. Ono što se danas događa jedna je od štetnih posljedica nacionalizma: oni koji su “isključeni” iz tog identiteta su se radikalizirali, doveli vlastite identitete do krajnosti i udružili se protiv dominantnog identiteta’,  “crnogorskog”.

Crna Gora mora biti ono što jeste: multietnička, multikulturalna, multireligijska zemlja, u kojoj svi imaju pravo na državljanstvo i svi se prepoznaju kao građani prekrasnog teritorija bez favoriziranja bilo koje komponente društva.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

4 dana

na

20 Decembra, 2024

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

4 dana

na

20 Decembra, 2024

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

2 sedmice

na

13 Decembra, 2024

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo