Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije, istinski antifašističke i demokratske

Erik Gobeti, istoričar iz Torina, mladje generacije, pripada nezavisnom miljeu istrazivača  na temu  fašizma, Drugog svjetskog rata,  partizanskog otpora i istorije Jugoslavije  devedesetih. Autor brojnih knjiga i dva dokumentarna filma: Partizani, o italijanskim partizanima u Crnoj Gori i Sarajevo Rewind, o sarajevskom atentatu. Njegove najpoznatije knjige su Saveznici neprijatelja, Italijanska okupacija u Jugoslaviji (1941.-1943.) iz 2013., Zaboravljeni otpor,  Italijanski partizani u Crnoj Gori (2018.),  Dakle,  što je sa jamam?, edicija 2021.,  Dučeovi krvnici…  Gobeti održava konferencije i predavanja u Italiji i inostranstvu, te organizira kurseve za prosvjetne radnike  i studijska  putovanja u zemlje bivše Jugoslavije.

MONITOR: Nedavno je objavljena  vaša  knjiga “Dučeovi krvnici”. Šta vas je inspirisalo za taj tekst?

GOBETI : Shvatio sam da u Italiji ideja o zločinima koje je počinio fašizam nije dovoljno jasna, nije dovoljno poznata .U našem javnom mnjenju čini se da je Musolinijeva jedina krivica bila savezništvo s Hitlerom i progon  Jevreja. Fašistički politički model smatra se postojećim i danas, do te mjere, da se predsjednik Senata Ignazio Benito La Russa izjašnjava kao anti-antifašist i hvali se čuvanjem  Musolinijeve biste na svom radnom stolu. Izmedju ostalog,  i zbog toga sam smatrao potrebnim podsjetiti italijansko javno mnijenje da je fašizam sam po sebi zločin, koji je proizvodio rat, bol i patnju dvadeset godina u Africi i Evropi, bez obzira na odgovornost za savezništvo s nacističkom Njemačkom.

MONITOR: Polazeći od  studije ” Italijani dobri ljudi “Andjela Del Boka značajnog italijanskog istoričara na temu kolonijalizma, možemo li reći da smo danas djelimično svjesni zločina  talijanske okupacije u raznim zemljama nekadašnje Jugoslavije, Libije, Somalije, Etiopije, Grčke?

GOBETI: Istoričar Andjelo Del Boka (i nekolicina drugih) obavili su izvanredan posao proučavanja i širenja činjenica o  italijanskim zločinima, posebno u Etiopiji. Zahvaljujući njemu, danas je raširena svijest o korištenju hemijskog oružja-iprite (plin). Na  Etiopiju  je bačeno 300 tona iprita, što je italijanska vojska službeno priznala tek 1996. Danas je to jedini fašistički ratni zločin prisutan u školskim udžbenicima. Nedostaju mnogi podaci o drugim zemljama, zločini počinjeni u našem susjedstvu, u Evropi, a posebno u nekadašnjoj Jugoslaviji. Većina Italijana ne zna ništa o sopstvenoj istoriji van zemlje, jer se o tome ne uči u školi i o tome ne govore mediji i političari: nemamo zvanično Dan sjećanja niti se snimaju filmovi o tom periodu. Jedini poznati film koji prikazuje fašističku vojsku kao osvajače i zločince je The Lion of the Desert, libijski film iz 1980. s  Entoni Kvinom u glavnoj ulozi, ali ubrzo potom  cenzura je zabranila  film u Italiji!

MONITOR: Koji su  razlozi zaborava fašističkih zločina?

GOBETI: Postoji psihološki i politički razlog. Prvi je ljudski razumljiv: riječ je o psihičkoj anamnezi, teškoći prihvatanja nasilja počinjenog u ime domovine za vrijeme fašističkog režima, najprije od strane protagonista, a danas od strane njihove djece i potomaka.

Drugi je ozbiljniji, jer osnažuje i opravdava prvi, ne dajući mogućnost suočavanja s traumom i njezinim prevazilaženjem. Poslijeratna Italija pokušala je okrenuti stranicu, prikazati se žrtvom izgubljenog rata, pa je bilo logično ne sjećati se zločina počinjenih prije i u toku Drugog svjetskog rata. Time je Italija konstruisala  potpuno iskrivljenu sliku dvadesetogodišnjeg fašizma: dugoročno gledano, slika Talijani dobri ljudi/dobar narod, nesposoban za  zločine  transformirana je u sliku nevinog režima. Režim Italije naprosto je postao žrtva nacističke Njemačke.

MONITOR: Ko su bili ljudi koji su postali fašisti?

GOBETI: Fašisti su ljudi različite dobi, porijekla, socijalnog i profesionalnog statusa. Naravno da su mnogi  vojnici,  s obzirom da je riječ o zločinima počinjenim u okupiranim zemljama. Ali ima i civila: intelektualaca, javnih službenika, tajnih agenata. U svakom slučaju, ne radi se o  profesionalnim kriminalcima, plaćenicima ili sadističkim ludacima. Oni su normalni ljudi, obični ljudi koji su počinili zastrašujuće zločine u kontekstu rata i agresije, ali i u logici fašističke ideologije u kojoj su se pljačka, ubistva, nasilje doživljavali kao ispravni. Slijedili su ideolosko ustrojstvo koji se može definisati kao “fašizam”, čak i ako mnogi od njih (na primjer vojnici Kraljevske vojske) nisu djelovali direktno u ime fašističkog režima ili ideologije. “Vjeruj, slušaj, bori se” bila je jedna od zapovijesti režima.Ti zločini su posljedica ideje.

MONITOR: Imamo  vladu i premijera krajnje desnice. Kako će to uticati  na politički život?

GOBETI:  Ova vlada predstavlja veliku promjenu u odnosu na prošlu, jer prvi put direktno upravlja stranka koja je inspirisana fašističkim političkim modelom. Nije slučajno što ova vlast ignoriše svaku kritiku, odbija dijalog i preuzima apsolutnu kontrolu nad medijima, otpuštajući s državne Televizije (RAI) sve koji nisu podobni. To je ideološka vlada, prva takve vrste u Italiji nakon 1945.,  koja namjerava trajati dugo i ima vrlo specifične ciljeve: autoritarniju politiku s predsjedničkim uredjenjem , ekonomski sistem koji favorizuje  bogate nauštrb siromašnih, tradicionalistički kulturni model suprotstavljen manjinama i slabim podanicima. Kao što su Tramp i Bolsonaro pokazali, ti ljudi poštuju demokratiju samo kad pobjeđuju.

MONITOR: Možemo li govoriti o fašistizaciji Evrope?

GOBETI: Taj val zahvata cijelu Evropu, a donekle i ostatak svijeta, ako mislimo na nedavne izborne rezultate u Argentini. Svi ti politički subjekti inspirisani su vrijednostima koje je   Umberto Eko definisao kao “vječni fašizam”: vjerski tradicionalizam, seksizam, prezir prema dijalogu i demokratskom uredjenju, kulturi sile itd… Ne zabrinjavaju me simboli  koje koriste ( u Putinovoj Rusiji za istu politiku ponovno se koriste simboli komunizma) već konkretne politike u korist moćnih, a protiv slabih i marginaliziranih.

Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću  opozicije istinski antifašističke, napredne, demokratske, koja brani Ustavom izražene vrijednosti.

MONITOR: Mnogo puta ste imali poteškoće s predstavljanjem knjiga, prijetnje ili zabrane promocija i susreta na kojima govorite. Konkretno,  tema Italijana koji su okončali život u  jamama  Istre je posebno u žiži javnosti. Gdje je istorijska istina?

GOBETI : Na moju knjigu o jamama u Istri stigla je cenzura i prijetnje od strane fašističkih grupa. Riječ je o istorijskoj rekonstrukciji usmjerenoj prema   javnom mnjenju koja  negira službeni narativ o broju ubijenih Italijana 1945.  U “službenoj” verziji,  Italijane su masovno ubijali jugoslavenski partizani iz nacionalne mržnje. U stvarnosti,  istoričari dobro znaju,  riječ je o “obračunu” na kraju rata, pretjeranoj osveti, ali  reakciji  na nasilje koje je pretrpjelo jugoslavensko pogranično stanovništvo  u godinama  prije  Drugog svjetskom rata i tokom rata, od strane fašista. Žrtve nisu desetine hiljada  “Italijana”,  kao sto se danas piše, već oko 4 500 fašista, vojnika i poslušnika režima, ubijenih između 1943. i 1945. zbog  političke uloge, a ne iz nacionalnih razloga. U biti, za ta ubistva krivi su italijanski fašisti, koji su 20 godina sijali mržnju, napali Jugoslaviju i protjerivali, pljačkali i ubijali do zadnjeg dana rata.  “Službena” verzija ponavlja stereotip o “Italijanima dobrim ljudima”, žrtvama rata, te doprinosi stvaranju mita o nevinom fašizmu, čak i nevinoj  žrtvi “zlih” partizana. Neofašiste i neonacioiste ne zanima pošten dijalog o interpretaciji činjenica i dogadjaja iz prošlosti. Žele instrumentalizovati žrtve tog perioda, ponašati se agresivno i arogantno sa neistomišljenicima kao što sam ja, zapravo sa velikim brojem ozbiljnih i hrabrih istoričara.

MONITOR: Koji su u korijeni neofašističkog pokreta? 

GOBETI: Povijest se nikad ne ponavlja. Postoje mehanizmi koji se ponavljaju i to nas mora zabrinuti. Nacionalizam, prezir prema demokratiji, uvažavanje sile i omalovažavanje slabih,  zajedničke su osobine s istorijskim fašizmom. Postoje  i mnoge razlike u odnosu na doba u kojem se fašizam nametnuo u Evropi. Mi smo kao Italija vrlo mirnodopsko i bogato društvo. Ali i  društvo sa ostarjelim stanovništvom, uplašenim od svega, zabrinutim za održavanje dobrog standarda.  Konačno, društvo smo lišeno vrijednosti, bez alternativne političke ideje razuzdanom  fašizmu. Ne mogu znati gdje će sve to dovesti, ali intelektualci se  moraju zapitati o sudbini društva koje kao da nema budućnost osim samouništenja kontinenta, što je  u osnovi  bio rezultat istorijskih fašizama.

MONITOR: Koje instrumente posjeduje  civilno društvo,  NVO,  antifašističke organizacije , gradjanstvo, institucije,  da marginalizuju fašističke skupine i njihova opasna okupljanja, ako imamo rat u Evropi i mnoge druge sukobe u svijetu?

GOBETI: Civilno društvo može puno učiniti: postoje mnoge organizacije, udruženja, lokalne i nacionalne grupe koje rade na napretku društva u raznim sferama. U odbrani najslabijih, recimo migranata; za očuvanje istorijske istine; za dijalog i mir… Problem je što su često razjedinjeni, imaju zajedničke ciljeve i ideje, ali ne i ono što bismo nekada nazvali “ideologijom”. Nacionalisti i fašisti mnogih zemalja dijele precizan politički model i imaju jasne ciljeve. Zbog toga su tako uspješni.

Pravedna društvena borba je i lokalna, ali  sa globalnom perspektivom.  Isto važi i za istoriju: isticanje zajedničke borbe italijanskih i jugoslavenskih partizana u graničnim područjima, ali i u Crnoj Gori, u slučaju  slavne divizije Garibaldi, znači ponuditi javnom mnjenju zajedničku viziju, koja jača veze među narodima koje bi nacionalisti  radije prikazali kao različite i uvijek u   međusobnim konfliktima.

MONITOR: Ustavni eksperti naglašavaju da je manifestacija ideja  slobodna. Kada ideje vode  ka djelovanju i akciji  to je zabranjeno?  

GOBETI: Sve dok sam pisao u akademskom kontekstu, dok moje knjige nisu imale poseban odjek u javnosti, nisam trpio nikakve prijetnje. Problemi su nastali kada sam se dotakao istorijskih  tema koje su od interesa za današnju politiku, a to sam učinio s knjigom koja je bila vrlo čitana o situaciji italo-jugoslovenskoj. U tom trenutku počeli su me sprječavati da govorim u javnosti, uskraćivali su mi sale  ili tražili od direktora škola i nastavnika da me ne pozivaju, takođe zatvorili su neke  univerzitetske aule. U mom slučaju uvijek je riječ o slobodi ideja i pisanja, ali i o idejama koje uznemiruju  vlast, a koje dopiru do šire javnosti. Sada se u suštini  čuju rijetki disidentski glasovi prema zvaničnoj politici i neo -fašističkoj ideologiji.

MONITOR: Što je ostalo od italijanskog antifašizma u školama i na Putovanjima sjećanja na Balkan, u Srebrenicu i Aušvic?

GOBETI: Danas je škola jedinstven izraz i pravo mjesto demokratije u Italiji. Zbog toga joj se  toliko protive, kroz kontinuirano smanjenje sredstava i fondova uz permanentnu birokratizaciju i zahtjeve od strane politike. Putovanja radi očuvanja memorije i sjećanja na bitne momente iz naše evropske istorije mogu biti izvrstan način rada.  Radio  sam sa italijanskim studentima u Bosni, na talijansko-slovensko-hrvatskoj granici; u fašističkom logoru na ostrvu  Rab, na ostrvu Mamula. Ta putovanja ne smiju poslužiti samo  za dobijanje dodatnih informacija, već za razumijevanje da se ti mehanizmi nasilja mogu ponoviti u bilo koje vrijeme, u svakom društvu, pa i u našem današnjem. .Važno je  prepoznati znakove “vječnog fašizma”  koji nisu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već koji se često kriju iza dragih lica i lijepih rijeci.

MONITOR  U Crnoj Gori godinama ste organizovali putovanja,  sjećanja na temu partizanske Divizije Garibaldi. Kolika je važnost studija o italijanskoj okupaciji i o antifašističkoj italijansko-crnogorskoj borbi protiv nacizma i njihovih lokalnih saradnika, četničkog pokreta kojem se danas odaje počast?

GOBETI: Crna Gora je prvi susjed Italije na jugu i vrlo malo poznata vani. Naša putovanja služe upoznavanju istorije tog prostora, borbi protiv predrasuda u Italiji, o Balkanu i slovenskom stanovništvu generalno, te učenju o povijesti zajedničke borbe Italijana i Crnogoraca za oslobođenje od nacizma u Drugom svjetskom ratu. Imperijalističku invaziju italijanske vojske na Crnu Goru želio je fašistički režim uz lokalnu nacionalisticku logiku. Ali 20.000 Talijana koji su se nakon kapitulacije 8. septembra 1943. odlučili boriti na strani  partizanskog otpora učinili su  suprotno: borili su se uz narod koji im je bio nepoznat i to su učinili za zemlju koja nije bila njihova,  zajedno s komunističkim i jugoslovenskim partizanima. Ona je bila neideološka: ti su ljudi, bivši vojnici svojim očima vidjeli svo zlo koje je prouzrokovao fašizam i njihovi  lokalni saveznici i shvatili da se partizanski antifašisticki pokret istinski bori za bolji svijet i odbranu sopstvene zemlje.

Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji

MONITOR: Danas smo svjedoci neofašističkih skupova. Uravo u Via Acca Laurentia u Rimu, hiljade manifestanata s podignutim rukama uz rimski pozdrav, s fašističkim i neofašističkim simbolima tokom komemoracije trojici  neofašista ubijenih 1978.  O kakvoj manifestaciji se radi ?

GOBETI: Fašizam se nije vratio u Italiju:  Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji. U demokratskom uredjenju zemlje je već 1946. bivšim fašistima omogućeno osnivanje nove fašističke stranke s drugim imenom: MSI  – akronim koji podsjeća na ime Musolinija… Najozloglašeniji fašistički ratni zločinac Rodolfo Graziani, koji je 20 godina činio zločine u Libiji, Etiopiji i Italiji, bio je predsjednik te stranke pedesetih godina prošlog stoljeća. U sljedeće dvije decenije MSI je pridonio sezoni masakara koje su neofašisti izvodili u dogovoru s američkim tajnim službama kako bi spriječili  demokratski napredak zemlje. A onda, počevši od devedesetih, MSI mijenja ime i postaje  stranka aktuelne vlade, ne poričući svoje fašističko porijeklo.

Crna Gora bez  favorizovanja bilo koje komponente društva

MONITOR:  Kako će  italijanski, crnogorski antifašizam i antifašizam regije preživjeti u ovim mračnim godinama?

GOBETI: U Crnu Goru odlazim više od 20 godina radi odmora i posla. Svjedočio sam razvoju situacije. Vjerujem da postoje dva  problema koji se nadovezuju. S jedne strane, međunarodni kontekst koji trpi mala Crna Gora: obaveza ulaska u NATO i agresivnost srpskog nacionalizma kao dio globalnog rata koji se danas vodi u Ukrajini. S druge strane, unutrašnja politika je dugo bila usmjerena na stvaranje crnogorskog identiteta koji je faktički isključio značajan dio stanovništva, koji se nije mogao identificirati s tim  identitetom jasno odvojenim od srpskog. Ono što se danas događa jedna je od štetnih posljedica nacionalizma: oni koji su “isključeni” iz tog identiteta su se radikalizirali, doveli vlastite identitete do krajnosti i udružili se protiv dominantnog identiteta’,  “crnogorskog”.

Crna Gora mora biti ono što jeste: multietnička, multikulturalna, multireligijska zemlja, u kojoj svi imaju pravo na državljanstvo i svi se prepoznaju kao građani prekrasnog teritorija bez favoriziranja bilo koje komponente društva.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ