INTERVJU
ERIK GOBETI, ISTORIČAR IZ TORINA: Znakovi “vječnog fašizma”

Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor online
Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije, istinski antifašističke i demokratske
Erik Gobeti, istoričar iz Torina, mladje generacije, pripada nezavisnom miljeu istrazivača na temu fašizma, Drugog svjetskog rata, partizanskog otpora i istorije Jugoslavije devedesetih. Autor brojnih knjiga i dva dokumentarna filma: Partizani, o italijanskim partizanima u Crnoj Gori i Sarajevo Rewind, o sarajevskom atentatu. Njegove najpoznatije knjige su Saveznici neprijatelja, Italijanska okupacija u Jugoslaviji (1941.-1943.) iz 2013., Zaboravljeni otpor, Italijanski partizani u Crnoj Gori (2018.), Dakle, što je sa jamam?, edicija 2021., Dučeovi krvnici… Gobeti održava konferencije i predavanja u Italiji i inostranstvu, te organizira kurseve za prosvjetne radnike i studijska putovanja u zemlje bivše Jugoslavije.
MONITOR: Nedavno je objavljena vaša knjiga “Dučeovi krvnici”. Šta vas je inspirisalo za taj tekst?
GOBETI : Shvatio sam da u Italiji ideja o zločinima koje je počinio fašizam nije dovoljno jasna, nije dovoljno poznata .U našem javnom mnjenju čini se da je Musolinijeva jedina krivica bila savezništvo s Hitlerom i progon Jevreja. Fašistički politički model smatra se postojećim i danas, do te mjere, da se predsjednik Senata Ignazio Benito La Russa izjašnjava kao anti-antifašist i hvali se čuvanjem Musolinijeve biste na svom radnom stolu. Izmedju ostalog, i zbog toga sam smatrao potrebnim podsjetiti italijansko javno mnijenje da je fašizam sam po sebi zločin, koji je proizvodio rat, bol i patnju dvadeset godina u Africi i Evropi, bez obzira na odgovornost za savezništvo s nacističkom Njemačkom.
MONITOR: Polazeći od studije ” Italijani dobri ljudi “Andjela Del Boka značajnog italijanskog istoričara na temu kolonijalizma, možemo li reći da smo danas djelimično svjesni zločina talijanske okupacije u raznim zemljama nekadašnje Jugoslavije, Libije, Somalije, Etiopije, Grčke?
GOBETI: Istoričar Andjelo Del Boka (i nekolicina drugih) obavili su izvanredan posao proučavanja i širenja činjenica o italijanskim zločinima, posebno u Etiopiji. Zahvaljujući njemu, danas je raširena svijest o korištenju hemijskog oružja-iprite (plin). Na Etiopiju je bačeno 300 tona iprita, što je italijanska vojska službeno priznala tek 1996. Danas je to jedini fašistički ratni zločin prisutan u školskim udžbenicima. Nedostaju mnogi podaci o drugim zemljama, zločini počinjeni u našem susjedstvu, u Evropi, a posebno u nekadašnjoj Jugoslaviji. Većina Italijana ne zna ništa o sopstvenoj istoriji van zemlje, jer se o tome ne uči u školi i o tome ne govore mediji i političari: nemamo zvanično Dan sjećanja niti se snimaju filmovi o tom periodu. Jedini poznati film koji prikazuje fašističku vojsku kao osvajače i zločince je The Lion of the Desert, libijski film iz 1980. s Entoni Kvinom u glavnoj ulozi, ali ubrzo potom cenzura je zabranila film u Italiji!
MONITOR: Koji su razlozi zaborava fašističkih zločina?
GOBETI: Postoji psihološki i politički razlog. Prvi je ljudski razumljiv: riječ je o psihičkoj anamnezi, teškoći prihvatanja nasilja počinjenog u ime domovine za vrijeme fašističkog režima, najprije od strane protagonista, a danas od strane njihove djece i potomaka.
Drugi je ozbiljniji, jer osnažuje i opravdava prvi, ne dajući mogućnost suočavanja s traumom i njezinim prevazilaženjem. Poslijeratna Italija pokušala je okrenuti stranicu, prikazati se žrtvom izgubljenog rata, pa je bilo logično ne sjećati se zločina počinjenih prije i u toku Drugog svjetskog rata. Time je Italija konstruisala potpuno iskrivljenu sliku dvadesetogodišnjeg fašizma: dugoročno gledano, slika Talijani dobri ljudi/dobar narod, nesposoban za zločine transformirana je u sliku nevinog režima. Režim Italije naprosto je postao žrtva nacističke Njemačke.
MONITOR: Ko su bili ljudi koji su postali fašisti?
GOBETI: Fašisti su ljudi različite dobi, porijekla, socijalnog i profesionalnog statusa. Naravno da su mnogi vojnici, s obzirom da je riječ o zločinima počinjenim u okupiranim zemljama. Ali ima i civila: intelektualaca, javnih službenika, tajnih agenata. U svakom slučaju, ne radi se o profesionalnim kriminalcima, plaćenicima ili sadističkim ludacima. Oni su normalni ljudi, obični ljudi koji su počinili zastrašujuće zločine u kontekstu rata i agresije, ali i u logici fašističke ideologije u kojoj su se pljačka, ubistva, nasilje doživljavali kao ispravni. Slijedili su ideolosko ustrojstvo koji se može definisati kao “fašizam”, čak i ako mnogi od njih (na primjer vojnici Kraljevske vojske) nisu djelovali direktno u ime fašističkog režima ili ideologije. “Vjeruj, slušaj, bori se” bila je jedna od zapovijesti režima.Ti zločini su posljedica ideje.
MONITOR: Imamo vladu i premijera krajnje desnice. Kako će to uticati na politički život?
GOBETI: Ova vlada predstavlja veliku promjenu u odnosu na prošlu, jer prvi put direktno upravlja stranka koja je inspirisana fašističkim političkim modelom. Nije slučajno što ova vlast ignoriše svaku kritiku, odbija dijalog i preuzima apsolutnu kontrolu nad medijima, otpuštajući s državne Televizije (RAI) sve koji nisu podobni. To je ideološka vlada, prva takve vrste u Italiji nakon 1945., koja namjerava trajati dugo i ima vrlo specifične ciljeve: autoritarniju politiku s predsjedničkim uredjenjem , ekonomski sistem koji favorizuje bogate nauštrb siromašnih, tradicionalistički kulturni model suprotstavljen manjinama i slabim podanicima. Kao što su Tramp i Bolsonaro pokazali, ti ljudi poštuju demokratiju samo kad pobjeđuju.
MONITOR: Možemo li govoriti o fašistizaciji Evrope?
GOBETI: Taj val zahvata cijelu Evropu, a donekle i ostatak svijeta, ako mislimo na nedavne izborne rezultate u Argentini. Svi ti politički subjekti inspirisani su vrijednostima koje je Umberto Eko definisao kao “vječni fašizam”: vjerski tradicionalizam, seksizam, prezir prema dijalogu i demokratskom uredjenju, kulturi sile itd… Ne zabrinjavaju me simboli koje koriste ( u Putinovoj Rusiji za istu politiku ponovno se koriste simboli komunizma) već konkretne politike u korist moćnih, a protiv slabih i marginaliziranih.
Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije istinski antifašističke, napredne, demokratske, koja brani Ustavom izražene vrijednosti.
MONITOR: Mnogo puta ste imali poteškoće s predstavljanjem knjiga, prijetnje ili zabrane promocija i susreta na kojima govorite. Konkretno, tema Italijana koji su okončali život u jamama Istre je posebno u žiži javnosti. Gdje je istorijska istina?
GOBETI : Na moju knjigu o jamama u Istri stigla je cenzura i prijetnje od strane fašističkih grupa. Riječ je o istorijskoj rekonstrukciji usmjerenoj prema javnom mnjenju koja negira službeni narativ o broju ubijenih Italijana 1945. U “službenoj” verziji, Italijane su masovno ubijali jugoslavenski partizani iz nacionalne mržnje. U stvarnosti, istoričari dobro znaju, riječ je o “obračunu” na kraju rata, pretjeranoj osveti, ali reakciji na nasilje koje je pretrpjelo jugoslavensko pogranično stanovništvo u godinama prije Drugog svjetskom rata i tokom rata, od strane fašista. Žrtve nisu desetine hiljada “Italijana”, kao sto se danas piše, već oko 4 500 fašista, vojnika i poslušnika režima, ubijenih između 1943. i 1945. zbog političke uloge, a ne iz nacionalnih razloga. U biti, za ta ubistva krivi su italijanski fašisti, koji su 20 godina sijali mržnju, napali Jugoslaviju i protjerivali, pljačkali i ubijali do zadnjeg dana rata. “Službena” verzija ponavlja stereotip o “Italijanima dobrim ljudima”, žrtvama rata, te doprinosi stvaranju mita o nevinom fašizmu, čak i nevinoj žrtvi “zlih” partizana. Neofašiste i neonacioiste ne zanima pošten dijalog o interpretaciji činjenica i dogadjaja iz prošlosti. Žele instrumentalizovati žrtve tog perioda, ponašati se agresivno i arogantno sa neistomišljenicima kao što sam ja, zapravo sa velikim brojem ozbiljnih i hrabrih istoričara.
MONITOR: Koji su u korijeni neofašističkog pokreta?
GOBETI: Povijest se nikad ne ponavlja. Postoje mehanizmi koji se ponavljaju i to nas mora zabrinuti. Nacionalizam, prezir prema demokratiji, uvažavanje sile i omalovažavanje slabih, zajedničke su osobine s istorijskim fašizmom. Postoje i mnoge razlike u odnosu na doba u kojem se fašizam nametnuo u Evropi. Mi smo kao Italija vrlo mirnodopsko i bogato društvo. Ali i društvo sa ostarjelim stanovništvom, uplašenim od svega, zabrinutim za održavanje dobrog standarda. Konačno, društvo smo lišeno vrijednosti, bez alternativne političke ideje razuzdanom fašizmu. Ne mogu znati gdje će sve to dovesti, ali intelektualci se moraju zapitati o sudbini društva koje kao da nema budućnost osim samouništenja kontinenta, što je u osnovi bio rezultat istorijskih fašizama.
MONITOR: Koje instrumente posjeduje civilno društvo, NVO, antifašističke organizacije , gradjanstvo, institucije, da marginalizuju fašističke skupine i njihova opasna okupljanja, ako imamo rat u Evropi i mnoge druge sukobe u svijetu?
GOBETI: Civilno društvo može puno učiniti: postoje mnoge organizacije, udruženja, lokalne i nacionalne grupe koje rade na napretku društva u raznim sferama. U odbrani najslabijih, recimo migranata; za očuvanje istorijske istine; za dijalog i mir… Problem je što su često razjedinjeni, imaju zajedničke ciljeve i ideje, ali ne i ono što bismo nekada nazvali “ideologijom”. Nacionalisti i fašisti mnogih zemalja dijele precizan politički model i imaju jasne ciljeve. Zbog toga su tako uspješni.
Pravedna društvena borba je i lokalna, ali sa globalnom perspektivom. Isto važi i za istoriju: isticanje zajedničke borbe italijanskih i jugoslavenskih partizana u graničnim područjima, ali i u Crnoj Gori, u slučaju slavne divizije Garibaldi, znači ponuditi javnom mnjenju zajedničku viziju, koja jača veze među narodima koje bi nacionalisti radije prikazali kao različite i uvijek u međusobnim konfliktima.
MONITOR: Ustavni eksperti naglašavaju da je manifestacija ideja slobodna. Kada ideje vode ka djelovanju i akciji to je zabranjeno?
GOBETI: Sve dok sam pisao u akademskom kontekstu, dok moje knjige nisu imale poseban odjek u javnosti, nisam trpio nikakve prijetnje. Problemi su nastali kada sam se dotakao istorijskih tema koje su od interesa za današnju politiku, a to sam učinio s knjigom koja je bila vrlo čitana o situaciji italo-jugoslovenskoj. U tom trenutku počeli su me sprječavati da govorim u javnosti, uskraćivali su mi sale ili tražili od direktora škola i nastavnika da me ne pozivaju, takođe zatvorili su neke univerzitetske aule. U mom slučaju uvijek je riječ o slobodi ideja i pisanja, ali i o idejama koje uznemiruju vlast, a koje dopiru do šire javnosti. Sada se u suštini čuju rijetki disidentski glasovi prema zvaničnoj politici i neo -fašističkoj ideologiji.
MONITOR: Što je ostalo od italijanskog antifašizma u školama i na Putovanjima sjećanja na Balkan, u Srebrenicu i Aušvic?
GOBETI: Danas je škola jedinstven izraz i pravo mjesto demokratije u Italiji. Zbog toga joj se toliko protive, kroz kontinuirano smanjenje sredstava i fondova uz permanentnu birokratizaciju i zahtjeve od strane politike. Putovanja radi očuvanja memorije i sjećanja na bitne momente iz naše evropske istorije mogu biti izvrstan način rada. Radio sam sa italijanskim studentima u Bosni, na talijansko-slovensko-hrvatskoj granici; u fašističkom logoru na ostrvu Rab, na ostrvu Mamula. Ta putovanja ne smiju poslužiti samo za dobijanje dodatnih informacija, već za razumijevanje da se ti mehanizmi nasilja mogu ponoviti u bilo koje vrijeme, u svakom društvu, pa i u našem današnjem. .Važno je prepoznati znakove “vječnog fašizma” koji nisu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već koji se često kriju iza dragih lica i lijepih rijeci.
MONITOR U Crnoj Gori godinama ste organizovali putovanja, sjećanja na temu partizanske Divizije Garibaldi. Kolika je važnost studija o italijanskoj okupaciji i o antifašističkoj italijansko-crnogorskoj borbi protiv nacizma i njihovih lokalnih saradnika, četničkog pokreta kojem se danas odaje počast?
GOBETI: Crna Gora je prvi susjed Italije na jugu i vrlo malo poznata vani. Naša putovanja služe upoznavanju istorije tog prostora, borbi protiv predrasuda u Italiji, o Balkanu i slovenskom stanovništvu generalno, te učenju o povijesti zajedničke borbe Italijana i Crnogoraca za oslobođenje od nacizma u Drugom svjetskom ratu. Imperijalističku invaziju italijanske vojske na Crnu Goru želio je fašistički režim uz lokalnu nacionalisticku logiku. Ali 20.000 Talijana koji su se nakon kapitulacije 8. septembra 1943. odlučili boriti na strani partizanskog otpora učinili su suprotno: borili su se uz narod koji im je bio nepoznat i to su učinili za zemlju koja nije bila njihova, zajedno s komunističkim i jugoslovenskim partizanima. Ona je bila neideološka: ti su ljudi, bivši vojnici svojim očima vidjeli svo zlo koje je prouzrokovao fašizam i njihovi lokalni saveznici i shvatili da se partizanski antifašisticki pokret istinski bori za bolji svijet i odbranu sopstvene zemlje.
Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji
MONITOR: Danas smo svjedoci neofašističkih skupova. Uravo u Via Acca Laurentia u Rimu, hiljade manifestanata s podignutim rukama uz rimski pozdrav, s fašističkim i neofašističkim simbolima tokom komemoracije trojici neofašista ubijenih 1978. O kakvoj manifestaciji se radi ?
GOBETI: Fašizam se nije vratio u Italiju: Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji. U demokratskom uredjenju zemlje je već 1946. bivšim fašistima omogućeno osnivanje nove fašističke stranke s drugim imenom: MSI – akronim koji podsjeća na ime Musolinija… Najozloglašeniji fašistički ratni zločinac Rodolfo Graziani, koji je 20 godina činio zločine u Libiji, Etiopiji i Italiji, bio je predsjednik te stranke pedesetih godina prošlog stoljeća. U sljedeće dvije decenije MSI je pridonio sezoni masakara koje su neofašisti izvodili u dogovoru s američkim tajnim službama kako bi spriječili demokratski napredak zemlje. A onda, počevši od devedesetih, MSI mijenja ime i postaje stranka aktuelne vlade, ne poričući svoje fašističko porijeklo.
Crna Gora bez favorizovanja bilo koje komponente društva
MONITOR: Kako će italijanski, crnogorski antifašizam i antifašizam regije preživjeti u ovim mračnim godinama?
GOBETI: U Crnu Goru odlazim više od 20 godina radi odmora i posla. Svjedočio sam razvoju situacije. Vjerujem da postoje dva problema koji se nadovezuju. S jedne strane, međunarodni kontekst koji trpi mala Crna Gora: obaveza ulaska u NATO i agresivnost srpskog nacionalizma kao dio globalnog rata koji se danas vodi u Ukrajini. S druge strane, unutrašnja politika je dugo bila usmjerena na stvaranje crnogorskog identiteta koji je faktički isključio značajan dio stanovništva, koji se nije mogao identificirati s tim identitetom jasno odvojenim od srpskog. Ono što se danas događa jedna je od štetnih posljedica nacionalizma: oni koji su “isključeni” iz tog identiteta su se radikalizirali, doveli vlastite identitete do krajnosti i udružili se protiv dominantnog identiteta’, “crnogorskog”.
Crna Gora mora biti ono što jeste: multietnička, multikulturalna, multireligijska zemlja, u kojoj svi imaju pravo na državljanstvo i svi se prepoznaju kao građani prekrasnog teritorija bez favoriziranja bilo koje komponente društva.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
POSLOVANJE DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Nove zakrpe za stare rupe
-
JELENA PEROVIĆ, DIREKTORICA ASK-A U AKCIJI: Suspenzija za sve članove sindikata
-
PREVLAKA, JADRAN, MORINJ… KO PO RECEPTU: Ponovo otvaranje spornih tema sa Hrvatskom
-
ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA: Ćutanje i laži
-
OPASNA JEDINJENJA NA ULICAMA MOJKOVCA: Rudnik i dalje truje
-
ADVOKATI O PODRŠCI MINISTRA PRAVDE O BRISANJU ODREDBE O DUŽINI TRAJANJA PRITVORA: Brisanjem člana sudije neće žuriti da presude
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje