Povežite se sa nama

Izdvojeno

EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela

Objavljeno prije

na

Ako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama. A na njima je da ih podstiču

 

 Početkom avgusta je premijer Dritan Abazović u autorskom tekstu povodom godišnjice potpisivanja Temeljnog ugovora sa Srpskom crkvom (SPC) naglasio da je „država Crkvi garantovala njena prava i ukazala na obaveze“. Sa druge strane, po premijeru, „Crkva je prihvatila da bude neodvojivi dio pravnog poretka države“.

Ovakve premijerove konstatacije nikada nisu bile upitnije nego ljetos. Nesporno je da je država trebala posebnim ugovorom zajamčiti prava SPC-u u vršenju svih obreda i u zaštiti imovine i ljudi. Osim što je preambulom Temeljnog ugovora priznat osmovjekovni kontinuitet SPC osnovanoj tek 1920. godine i konačno priznatoj od Majke Crkve u Carigradu tek 1922. godine (kroz tomos- dekret o priznanju), Abazović tvrdi da je tim potpisima „stavljena tačka ne decenijsko raspeće i nerazumijevanje“. Kako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –  mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama, a na njima je da ih podstiču. Za takve postupke  imaju široku podršku, od ruskih i srpskih obavještajnih službi i političara do prijatelja i partnera u Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i njoj bliskim kriminalnim kartelima. Ne zaboravimo, sve se ovo dešava u vrijeme kada se pokušava ostvariti široki konsenzus za formiranje stabilne vlade koja bi mogla iznijeti reformu i dalje  DPS-ovog pravosuđa kako bi se konačno zemlja izvela na put normalnosti. Međutim, umjesto bratske sloge koju bi episkopi mogli potencirati, oni su okrenuti parastosima (molitveni obredi za mrtve) ratnim zločincima, koljačima i saborcima nacista. Veličanje vođa četničkog pokreta i ovakvi parastosi su protivni i učenju Crkve da nema oprosta grijeha i pokoja dušama onih koji su umrli bez pokajanja počinivši i/ili orkestrirajući razne ratne grozote. Da bi opravdali svoje postupke dvojica episkopa često posežu i za krivotvorenjem istorije,  tvrdići da su Dragoljub Draža Mihailović i njegov crnogorski saradnik Pavle Đurišić „služili Bogu znajući da će za to dobiti nagradu“.

Posljednji  parastos je održan 20. avgusta za „pomen postradalim pripadnicima omladinskog Gvozdenog puka Pavla Đurišića na Lobanjoj glavi, na Krnovu kod Nikšića, avgusta 1944. godine”. Obred je najavljen 8. avgusta iz Gornjeg Zaostra kod Berana, mjestu bivšeg štaba potpukovnika Pavla Đurišića gdje je episkop Metodije držao pomen. Tada je ovaj crkveni poglavar obznanio da je „na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude od partizanskih jedinica 1944. godine, strijeljanih u dolinama i vrtačama” dodavši da su „komunisti svakakve zločine radili … ali mi koji sljedujemo za istinom smijemo reći istinu: da su jame napunili”. Portali Mitropolije i Eparhije su pozvali „rodbinu bezgrobne mladosti  i vjerni narod da svojim prisustvom oda počast poginulim pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”. Na parastosu je Metodije rekao da je pomen „služen nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba” dodavši da je na Krnovu „ubijen cvijet mladosti Bjelopavlića, Zete, Lješnjana i Podgorice”. Kasnije je objavljena i poema krnovskih stradalnika koju je napisao teolog SPC-a Blažo Danilović gdje se pominju „stradalnici radi kralja, radi Boga“ koji su „pobijeni na planini u tišini jer su vjerni bili Bogu i miloj im Otadžbini“. Ovakva romantika je veoma problematična. Naime, kralj Petar II Karađorđević, vrhovni komandant JVuO je još 10. juna 1944. potpisao sporazum kojim de facto priznaje Tita za premijera (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije), a partizansku Narodnooslobodilačku vojsku (NOV i POJ) za jedinu legalnu vojnu snagu Jugoslavije. Nakon toga je Petar II 29. avgusta 1944. donio ukaz O. Br. 881 kojim se general Dragoljub Mihailović razriješava dužnosti načelnika Štaba Vrhovne komande u okupiranoj Jugoslaviji.  Metodiju i Joanikiju drag, Pavle Đurišić u proljeće 1944. otvoreno stupio u kolaboraciju sa njemačkim nacistima i kvislinškim premijerom Srbije Milanom Nedićem sa kojima je dogovorio ustrojavanje tri puka „crnogorskog dobrovoljačkog korpusa“, uključujući i elitni Gvozdeni. U maju 1944. major Đurišić je od Nedića dobio čin potpukovnika. Njemci su Đurišiću isporučili oko 3000 pušaka, 150 automata, oko 80 teških mitraljeza, 38 minobacača, 6 topova, 900 konja (dopremljenih iz Banata željeznicom do Kosovske Mitrovice) i raznu obuću i platno za uniforme.

Gvozdeni puk i Đurišićevi četnici su učestvovali u operaciji Rubezahl (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sandžak) pod komandom Grupe armija F. Osim regularne njemačke armije udarna snaga operacije je bila zloglasna 7. SS divizija Princ Eugen koja je je 1943. godine u Pivi izvršila velike odmazde nad civilnim stanovništvom. Gvozdeni su, pored Njemaca zajedno nastupali i sa jednom bugarskom divizijom, dvije ustaške brigade, dvije brigade domobrana, djelovima SS Handžar divizije, SS Skenderbeg te sa Drinskim četničkim korpusom. SS Skenderbeg je krajem jula zajedno sa četnicima i albanskim milicijama izvršila jezivu odmazdu nad civilnim stanovištvom u Velici kod Plava (Metodije je i tamo služio pomen ali bez pominjanja četnika kao saučesnika zločina).

Prethodno, prije bitke na Krnovu, četnici Gvozdenog puka i SS jedinice su probali da se dočepaju preko hiljadu teških ranjenika u Brezni, selu u Pivi. Da su uspjeli, ranjenici bi nesumnjivo, isto kao godinu ranije tokom bitke na Sutjesci, bili masakrirani. Zahvaljujući spektakularnom vazdušnom mostu združene američko-sovjetske avijacije ranjenici su prebačeni iz Brezne zaključno sa 22. avgustom 1944. u savezničke bolnice u Italiji. Tada je crnogorska 7. udarna omladinska brigada držala jedan od sektora odsudne odbrane od njemačko-četničkog pokušaja da se probiju do Brezne. Kada je teret ranjenika skinut sa dnevnog reda, prekaljena crnogorska 7. brigada (uglavnom sastavljena od omladinaca od 16 do 25. godina) pod komandom Nika Strugara je u silovitom protivudaru uništila „stotine nenaoružanih i nevinih mladića čistih duša“ (kako reče Metodije) elitnog Gvozdenog puka ukopanog na Krnovu.

Niko ne tvrdi da su svi pripadnici četničkih, i drugih  kvislinških formacija ratni zločinci. Mnoge kvislinške jedinice su se sastojale od prisilno mobiliziranih „dobrovoljaca“. Takođe nije sporno da su mnoge komunističke jedinice počinile gnusne zločine diljem bivše zemlje. Niko ne spori ni pravo Crkve da se moli za duše poginulih u ratu. Međutim, u slučaju crnogorskih arhijereja postoje parastosi samo za četnike gdje se upravo ističe ideologija krvi i tla za koju su pali a ne hrišćansko pomirenje. SPC se do sada nije pojavila ni na jednom stratištu gdje su masovno stradali partizani (među kojima je bio ne mali broj vjernika i pravoslavnih sveštenika). SPC episkopi takođe nisu obišli ni jedno stratište civila koje su četnici masakrirali samo zbog pogrešne nacije i vjere.

Istovremeno, Joanikije i Metodije, pored četnika veličaju nacional-boljševički režim u Kremlju i ističu Putinovu Rusiju kao „nadu za čitav slobodoljubivi svijet“, i da je „u Rusiji nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“. Privatna Putinova mafijaška država je „Sveta Rusija – jedino uporište pravoslavlja“. Nema ni riječi osude agresije na Ukrajinu i stradanja ukrajinskog pravoslavnog naroda i crkve. Do sada je ruska armija porušila preko 500 pravoslavnih hramova. Jedini protest koji se tiče sadašnjeg rata  Joanikije je uputio zbog hapšenja namjesnika Kijevo-pečerske lavre Pavela Lebida, basnoslovno bogatog mitropolita Moskovske patrijaršije u Ukrajini koji je javno pozivao na saradnju sa ruskim agresorom – kao što je i nekad crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac radio kad su u pitanju fašisti i nacisti.

Zvanična Crna Gora je do sada odćutala ovakve zloslutne poruke. Premijer Abazović koji je i potpisao Temeljni ugovor se do sada ni jednom nije glasnuo na izlive ljubavi prema četništvu i Putinovom velikodržavlju. Sa zada DPS i bivši šef režima mogu biti veoma zadovoljni angažmanom SPC.  Tako se stvara atmosfera podjela, otežava uspostavljanje širokog partnerstva za demontažu miloističkog režima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo