Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽELJKO VIDAKOVIĆ, PREDSJEDNIK ODBORA ZA POLJOPRIVREDU U UNIJI POSLODAVACA: Imamo folklornu poljoprivredu

Objavljeno prije

13 godina

na

zeljko

MONITOR: Počela su poskupljenja hrane, a najavljena su i nova. Koliko smo se od poskupljenja mogli zaštititi razvijanjem sopstvene poljoprivredne proizvodnje?
VIDAKOVIĆ: Naravno da jaka i razvijena domaća poljoprivredna proizvodnja, pored prehrambene sigurnosti, građanima pruža i najbolju zaštita od tržišnih poremećaja, izazvanih i elementarnim nepogodama i katastrofama, kao sada sušom, a nedavno snježnom blokadom. Crna Gora, nažalost, u kontinuitetu nije razvijala poljoprivrednu proizvodnju kao što su to radile razvijene zemlje EU i neke zemlje regiona poput Slovenije. Crna Gora nikada nije imala dugoročnu strategiju razvoja agrara, koja bi se sprovodila nezavisno od smjene vlasti i ministara, kao što je to u razvijenim evropskim zemljama, iz kojih danas uvozimo hranu. Posljednjih dvadeset godina imali smo socijalnu agrarnu politiku umjesto razvojne, iz koje je proistekao i socijalni agro budžet koji je bio oko 1% do 1,5%, a od kojeg je opet 30 % išlo za staračke nadoknade.

MONITOR: Godinama poljoprivreda i turizam slove za strateške razvojne grane u Crnoj Gori. Međutim, stvarnost je drugačija. Kakvu ulogu, zapravo, ima poljoprivreda u privredi Crne Gore?
VIDAKOVIĆ: Na žalost, samo je na papiru poljoprivreda važna. U stvarnosti – to je socijalna kategorija – ne računajući nekoliko izuzetaka kompanije koje imaju konkurentne proizvode i za šire tržište regiona. Ali, individualni poljoprivredni proizvođači, koji čine ogromnu većinu i na kojima počiva ruralni razvoj svake države, su na ivici opstanka, jedva preživljavaju. Zbog loše seoske infrastrukture i višedecenijskog zapostavljanja došlo je do migracije i pražnjenja ruralnih prostora, naročito sjevera Crne Gore.

Agroekonomisti Austrije i Švajcarske imaju maksimu: ,,Onima na planini daćemo sve što žele samo da ostanu gore da žive, jer ako oni siđu u grad, nikoga više ni za koje pare nećemo moći trajno naseliti”! Zato je danas njihovo planinsko selo – uzor i model kako se može udobno i lagodnije živjeti nego u velikom gradu. Iz njihovih sela nema migracije u grad. Tu se razvija specifičan vid turizma agro turizam. Bogati ljudi tamo dolaze da žive debelo plaćajući prostor za bolji život. Zar to ne bi trebalo da bude primjer Crnoj Gori? Šta Crna Gora ima od turizma, bez razvijene poljoprivrede, koji se bazira na uvoznoj hrani?

MONITOR: Crna Gora uvozi velike količine hrane…
VIDAKOVIĆ: Godišnje uvezemo oko 450 miliona eura hrane, a izvezemo oko 40. Ko tu ima koristi? Naravno, trgovci i uvoznički lobi koji, nažalost, odavno ima jak institucionalni uticaj. Paradoks je da je potčinio Privrednu komoru, koja je faktički postala promoter i zaštitnik interesa trgovine i uvozničkog lobija. I gdje je onda tu mjesto proizvodnji? U takvom ambijentu se rađa i podržava folklorna poljoprivreda, o kojoj je nedavno govorio i Jelko Kacin. Slično je prije samo pola godine u Podgorici govorio i gospodin Maurer, i gospodin Franc Fisler, nekadašnji evropski komesar za poljoprivredu u dva mandata. Crna Gora je uradila vrlo malo na razvoju poljoprivrede, poljoprivredna proizvodnja zaostala je najvećim dijelom, ogroman procenat malih proizvođača neće preživjeti period ulaska u EU, prije svega zbog usitnjene a nepovezane i neorganizovane proizvodnje, koja ima nizak stepen finalizacije proizvoda. O marketingu nema ni govora…

MONITOR: Da li su poljoprivredni proizvođači tražili od nadležnih da riješe te i slične probleme?
VIDAKOVIĆ: Odavno smo mi proizvođači pojedinačno i preko Unije poslodavaca, ukazivali da ne možemo preko Tuške pjace razvijati poljoprivredu. Ne možemo se razvijati i investirati sa kamatama od devet do 24 posto, ne može se razvijati poljoprivreda ako po istoj cijeni točimo gorivo u traktore i putnička kola, dok druge zemlje imaju plavi ili zeleni dizel koji je 50 posto jeftiniji od onog za putnička kola. Pitamo se kako država može imati razumijevanja za bogate vlasnike jahti u tivatskoj luci Porto Montenegro, koji po duplo manjoj cijeni sipaju gorivo u jahte, ali ne možemo i mi u svoje traktore, koji takođe ne idu po asfaltu već oru njive. Nijesmo mi protiv bogatih vlasnika jahti, ali se pitamo zašto smo diskriminisani, jer našoj vladi godinama tražimo isto to što imaju naše kolege u okolnim, a ne samo zemljama EU. Unija poslodavaca je godinama pokušavala bezuspješno da ubijedi nadležne u Ministarstvu poljoprivrede da formira agrarni garantni fond kao instituciju suštinski važnu za razvoj agrara. Ministar Tarzan Milošević je prihvatio da se kao prelazno rješenje formira – u okviru Investiciono razvojnog fonda, i bilo je pozitivnih rezultata, ali nedovoljno. Ipak, treba nam samostalna institucija.

MONITOR: Koje mjere bi Vlada, tj. Ministarstvo poljoprivrede, trebalo urgentno da primijeni da bi se, makar malo, poboljšalo stanje u ovom sektoru?
VIDAKOVIĆ: Vlada treba da napravi radikalan zaokret u odnosu prema agraru, a naročito prema primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Agro budžet sa simboličnog i socijalnog nivoa od jedan odsto treba podići na minimum 5 % uz donošenje zakonskog akta o subvencijama u poljoprivredi, gdje bi se propisale kvote , procenti i raspodjela po granama i sektorima uz definisanje vremena isplate premija i subvencija poljoprivrednicima, a ne da kao do sada, ne znaju do kraja sezone sjetve i sadnje kolika će biti i hoće li uopšte biti subvencija za određenu granu poljoprivrede!

MONITOR: Često čujemo priču – subvencije poljoprivrednicima da ili ne. Kakav je Vaš stav o tome?
VIDAKOVIĆ: Što se tiče subvencija ,,da ili ne,, možemo odgovoriti na isti način. Kada subvencije budu ukinute u Americi, Austriji, Francuskoj i Švajcarskoj prihvatamo da o tome razgovaramo. Te ,,mudre glave,, bih uputio na zaključke međunarodne konferencije o perspektivi razvoja agrara zemalja zapadnog Balkana, dakle i naše zemlje, gdje jedan od zaključaka glasi – ukoliko agrobudžeti ovih država u periodu pristupa i učlanjenja u EU budu ispod 10 % njihova će poljoprivreda pretrpjeti veliku štetu i dovesti do nestajanja cijelih sektora proizvodnje, uz ogromne negativne posljedice po ruralni prostor tih država!

MONITOR: Koja poljoprivredna grana, po Vašem mišljenju, ima najveću šansu za brz i efikasan razvoj?
VIDAKOVIĆ: Proizvodnja voća, vinove loze i povrća u ovom ekonomskom periodu ima najviše šansi za brz i efikasan razvoj uz primjenu savremenih agrotehničkih mjera i uz sektorsko udruživanje u klastere i savremene oblike kooperativa odnosno moderno zadrugarstvo. Za to je potrebno da država stvori uslove, da donese savremen zakon o zadrugama i kooperativama, koji je neprihvatljivo dugo u fazi nacrta. Takođe, važno je da Vlada putem povoljnih kredita pomogne otvaranje nekoliko regionalnih distributivnih centara (sa hladnjačama i doradnim kapacitetima) po Crnoj Gori, koji bi bili u suvlasništvu i samih poljoprivrednika po modelu zapadnoevropskih kooperativa, naravno i konačno stavljanje u funkciju postojećeg u Podgorici, koji trenutno sluzi kao pokrivena, ali jako losa, neuslovna kvantaška pijaca. Neophodno je investiranje u infrastrukturu i podrška cjelovitom ruralnom razvoju. Ne možemo razvijati selo bez putne i elektro infrastrukture, bez domova zdravlja i školskih i ostalih sadržaja, zanata, trgovina, ugostiteljskih objekata. Riječju – sve što ima austrijsko i švajcarsko selo treba da ima i naše da bi ljudi u njemu ostajali, a ne da čekaju prvu priliku za preseljenje u Podgoricu.

Selektori koje bira politika

MONITOR: Ko je glavni krivac što Crna Gora nije uspjela da smanji uvoznu zavisnost hrane i razvije poljoprivredu?
VIDAKOVIĆ: Naravno – državne institucije na čelu sa Vladom, odnosno vladama u prethodnim decenijama. Ali i mi poljoprivredni proizvođači koji očito nijesmo znali organizovano da se izborimo za svoja prava, koja imaju naše kolege u drugim razvijenijim zemljama Evrope. Često nam se sa najviših pozicija vlasti spočitava da nijesmo dovoljno produktivni i konkurentni u proizvodnji, a ja bih im odgovorio kao nekadašnji sportista da razmisle da li bi naši košarkaši, vaterpolisti, rukometašice…. bili konkurentni na međunarodnom terenu da njihov trener nikad nije igrao košarku, rukomet , da ne zna da pliva nego je političkom odlukom postavljen da bude selector. Nas u sportu zvanom poljoprivreda uglavnom takvi treniraju, savjetuju kako i što da proizvodimo, pišu nam pravila igre u formi zakona i pravilnika…

Zato u nekim oblastima, kao što je ekološka proizvodnja koju su nazvali organskom, đe su nam takvi selektori krojili sudbinu, imamo sedam proizvođača sa organskim sertifikatom i 0,1 posto sertifikovanih poljoprivrednih površina. Okolne zemlje imaju pet do 10 posto, a Austrija čak 15 % površina i na hiljade ekoloških, bioloških ili organskih proizvođača.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

1 sat

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo