U srednjem vijeku bi nam spalili tijelo, a sad hoće dušu. Ima li razlike? Meni nema, ali ,,piromanima” ima, svakako. U srednjem vijeku pod velikim uticajem crkve vjerovalo se u vječnost duše, a danas pod uticajem masovnih medija vjeruje se u vječnost tijela. Kako je tada bila uniformisana duša, tako je danas tijelo. U međuvremenu, a da to nijesmo ni osjetili duša je nestala, ili već šta se desilo sa njom ne znam, ali znam da smo od djetinjstva govorili kad ti neke muke dodijaju, ljubavne najčešće, ili slične, da nas boli duša. Danas je to stvar sa egzistencijom ili nepravdom (Čudno kako je obratno: egzistencije malo, a nepravde puno?!).

Prije mjesec dana me pozvala jedna ljubazna novinarka i zatražila izjavu o elitističkom teatru. Nemalo me zamislila. Hvala joj jer mi je misao o tome ukazala na razne devijacije, o kojima sam i ranije govorio u intervjuima, a najviše u djelima (predstavama Taštinarije i Nobelovci, filmu As pik, knjizi Poezija…) ali prvi put iz nekog istraživačkog ugla. U početku sam htio da napišem jedan studiozan rad, ali naučne radove čita samo struka (mislim neelitistička, iako je to diskutabilan pojam u slučaju nauke), a kao angažovani pisac, ipak, mislim da i moja publika zaslužuje moje mišljenje i iskustvo.

Ne postoji elitistički teatar (a pogotovo ne postoji elitistički film ili književnost, jer se radi o masovnim medijima, što nije slučaj sa pozorištem, a što odmah navodi na nonsens).

Elitistički teatar, ali i film i književnost, hipotetički je moguće sagledeti iz tri konteksta, koji bi legitimno mogli izgraditi tri diskursa (što bi podrazumijevalo temeljan naučni pristup i tsl.): 1) društveno-politički, 2) naučno-istraživački i 3) popularno-komercijalni.

Iz prvog, društveno-političkog konteksta, koji je stariji od Tespisa (prvog glumca po legendi, koji je na točkovima ,,prodavao maglu” prije par milenijuma, a vjerujem da je imao više komercijalne motive, nego umjetničke) stvara se, u vremenskom i prostornom smislu, najrasprostranjenija elitistička nekultura. U istoriji pozorišta, filma i književnosti nepodijeljen je stav da su ovakve umjetnosti karakteristične za nedemokratska društva, i njihova poetika traje koliko i njihov elitizam. Dakle, neumitno je da se u takvim društvima stvaraju određeni slojevi ljudi koji dobijaju, ni krivi ni dužni, ni stručni ni naučni, moć, i to bez odgovornosti, koja im daje mogućnost stvaranja monopola i oligopola, a udruživanjem sa sličnim i različitim sferama u društvu i tzv. kartelizaciju. Ništa bolje ne donosi globalizacija, iako se kune u demokratiju, jer ukrupnjavanjem svakog kapitala, pa i ,,kulturno-umjetničkog” povećava šanse sumnjivom elitizmu. Daleko od toga da i takva umjetnost ne ostavlja u nasljeđe neku vrstu poetike, mada je to, ako se pogleda u prošlost, svakako najvećim dijelom ona koja služi kao reper kako ne treba stvarati i djelati. Ovakva elitistička nekultura nije samo svojstvena diletantima, već i tzv. umjetnicima i kulturnim poslenicima koji posjeduju određeno obrazovanje i talenat, što još više stvar čini otužnijom, ali je jača njihova ambicija da se ostvare zaklanjajući se iza raznih autoriteta, i/ili gaze preko ,,leševa” do jasnih ciljeva, sumnjivog kvaliteta.

Elem, na sopstvenoj koži sam osjetio pritisak ambicioznih plagijatora. Produkcijska kuća iz Podgorice Montenegro maks film je preradila moj scenario Kraljica srca i mača i prijavila kao svoj. Kada sam odbio novac da radim sa njima i prijavio plagijat Ministarstvu kulture Crne Gore, dostavljajući originalni scenario, tek tada je producent povukao prijavu sa upravo završenog Konkursa za sufinasiranje kulturno-umjetničkih programa. Ukoliko se nije radilo o plagijatu – zašto bi prijava bila povučena? Ovih dana čitam da oni nastavljaju rad na filmu Berlin 1878 – Kamen pun krvi, a tema je identična sa temom mog scenarija za film Kraljica srca i mača o crnogorskoj delegaciji koja putuje preko Kotora, Venecije do Berlina gdje treba da Kongres verifikuje crnogorsku nezavisnost, a u tome ih sprečavaju razni likovi u putu, kao i predstavnici velikih sila u Berlinu (što ćete čitati u mom istoimenom romanu na kome radim). No nije stvar samo u plagijatu kad je tema elitistička nekultura, plagijata je bilo i prije, jer to je poriv, a ne zanimanje, već je stvar u tome što je taj projekat po izjavama počinioca plagijata dobio epitet: državni projekat!!! Dakle, kriju se iza ,,autoriteta”, a da taj ,,autoritet” i ne zna da je prijavljen plagijat i povučena prijava, a što je manir elitističke nekulture. Ukoliko ,,autoritet” zna da je u pitanju plagijat, a i on i plagijatori istrajavaju na plagijatu, onda je i on produkt elitističke nekulture. No, vjerujem u razum kao i uvijek.

Postoji jedna zamka, kojoj su skloni i ljudi koji ne pripadaju prvim i trećim (o kojima će kasnije biti riječi). Njihova umjetnost se hipotetički može podvesti pod drugi, naučno-istraživački kontekst, a čemu je najbolji primjer laboratorijski rad Grotovskog, komune Livingovaca, zagovornici digitalnog teatra, kao i ,,ćilim teatar” Pitera Bruka, koji je ,,pljunuo u lice” sopstvenoj veličini i krenuo ,,go i bos” iz pučkog u tzv. ,,elitizam” koji su mogli da gledaju i stvaraju samo odabrani. Ali nijesam nigdje pročitao da su ovi posebni stvaraoci za sebe tvrdili da su ,,elitistički”, iako su u pojmovnom smislu imali pravo na taj epitet. Kao što i nijesu, jer njihove namjere nijesu stvaranje granica, već brisanje granica u umjetnosti. Zato ih možemo nazvati elitom u istoriji pozorišta, ali njihovo stvaralaštvo ne pripada ,,malograđanskom i snobovskom elitističkom teatru”.

Treći, propagando-komercijalni kontekst odnosi se na onu umjetnost koju u teatru Piter Bruk naziva ,,mrtvačkim teatrom”. On ima samo iste korijene kao prvi, ali je čestitiji i srećom masovniji od prvog, jer su namjere čistije, iako je novac jednako ,,prljav” u temeljima. Odnosi se na tzv. ,,teatar mecena”, odnosno u današnje vrijeme tajkuna ili raznih vrsta lokalne ili državne uprave, ali je ipak usmjeren ka masovnoj publici, iako investitori žele da ga podvedu pod elitistički, jer jedni gledaju pozorište kroz svoju moć, drugi političku, treći kao sredstvo za pranje novca, a svi kao kupovanje statusa ili ugleda. No, u tu vrstu pozorišta možemo ubrojiti i teatar: Eshila, Euripida, Sofokla, Šekspira, Gogolja, Molijera i koga sve ne, a, bogomi, oni su stvarali istoriju teatra (tako da je lako kritikovati, a teško stvarati, i materijalno i duhovno).

Kažu da je najbolji kraj onaj koji se vidi u početku, pa kako bih bio dobar učenik eto da se vratim na početak i spasim dušu u kraju. Dakle, dokle više sa elitističkom nekulturom? Prvi put vidim vezu između ove dvije riječi, a obje me se tiču. Dakle – čitam čekam. Dokle – isto čekam! Nema kraja do smjene generacija, u čovječanstvu, u flori i fauni… jer ,,budućnost samo ne prašta prošlost”.

Obrad NENEZIĆ
(Autor je dramaturg)