Odlučili smo. Pa se zadužili da bi se dijelom razdužili a dijelom finansirali nove izborne pobjede, krenuli da otkupljujemo ranije privatizovano i bacili se u potragu za novim partnerom koga smo, sve je prilika, već pronašli. I sve se to zbilo u nepunih šest nedjelja.
Prvo nas je Vlada, 7. marta, obavijestila kako je na vanrednoj sjednici, „kao posljedicu dobrih rezultata ekonomske politike”, donijela odluku o rebalansu budžeta (rashodi će biti veći od prihoda za dodatnih 25 miliona, što znači da će ukupni ovogodišnji deficit biti 140 miliona eura), novim zaduženjima po novim, nižim kamatnim stopama i otkupu akcija EPCG od italijanske A2A u vrijednosti 70 miliona eura.
„Radimo ono što bi uradio svaki dobar domaćin: mijenjamo skupe kredite povoljnim kreditima”, pohvalio se potpredsjednik Vlade Milutin Simović. „Ovu povoljnu priliku iskoristili smo da odgovornost pokažemo i na još nekoliko polja: Izdvojili smo novac za otkup akcija Elektroprivrede Crne Gore, u skladu sa ugovorom. Vraćamo vlasništvo nad ovim važnim preduzećem u okrilje naše države. Istovremeno, držimo otvorena vrata za novog strateškog partnera koji će zajedno sa nama ulagati u razvoj ne malog broja projekata u sektoru energetike”.
Zatim se, krajem prošle nedjelje, ministar finansija Darko Radunović pohvalio kako je Crna Gora uspiješno okončala „dugo pripremanu” (u Vladi, u decembru, o njoj nijesu imali pojma) emisiju obveznica u iznosu od 500 miliona eura. „Pod izuzetno povoljnom kamatnom stopom od 3,375 odsto”. Još je ministar naglasio kako smo, da smo htjeli – ili smjeli, pod istim uslovima mogli zajmiti još 980 miliona. Ali, eto, nijesmo. Skromnost je, kažu, vrlina.
Pozajmljenim novcem smo, tako makar kaže ministar Radunović, otkupili obveznice (eurobonove) koji dospijevaju 2019, 2020. i 2021. godine u iznosu od 362 miliona eura.
Tako je, računaju u Vladi, neto efekat novog zaduženja 110 miliona eura. Teoretski, to bi trebalo da bude razlika između novog zaduženja i razduženih kredita. Ispada, međutim, da negdje u toj računici nestaje 28 miliona eura. Mogu to biti razne naknade zajmodavcima, bivšim ili sadašnjim, brokerima koji su ugovarali nova zaduženja i organizovali prijevremena razduženja, kao što je moguće da su u Vladi unaprijed u ostvarenu dobit uračunali i buduću razliku u kamatama. Ili je to, prosto, cijena promocije nove (stare) vlasti.
U svakom slučaju, u Vladi se više ne sjećaju kako su obećavali novo zaduženja uz kamatu od tri odsto. „Kamata koju plaćamo na ranije izdate euroobveznice iznosi blizu pet odsto, a već sada imamo priliku, zahvaljujući ekonomskoj politici koju vodimo, da dug po euroobveznicama refinansiramo po uslovima od oko tri odsto”, citirali su iz Vladine službe za odnose sa javnošću ministra Radunovića. Ispostavilo se da tri nije tri nego 3,375 odsto. Možda vam ne izgleda tako ali razlika je cijelih 12,5 odsto. Odnosno nekih 1,5 miliona godišnje. Ili preko 10 miliona na rok od sedam godina, na koliko je izdata prošlonedjeljna emisija crnogorskih eruoobveznica.
Ubrzo je iz Službe za informisanje pod komandom Srđana Kusovca stigla i vijest da je Vlada donijela odluku o povećanju udjela države u EPCG. To se nakad zvalo nacionalizacija. Tako važna odluka donijeta je telefonskoj sjednici. Ako je i toga (telefoniranja) bilo u postizbornoj gužvi i slavlju. ,,Bez održavanja sjednice, a na osnovu pribavljenog mišljenja većine članova, Vlada je usvojila Predlog Ugovora o izvršenju Put opcije i proslijedila ga Skupštini na razmatranje”, stoji u saopštenju.
Novi su bili detalji. „Predlogom Ugovora predviđeno je da, umjesto prve tranše u iznosu od 35,7 miliona eura za 7.826.438 akcija, Država uplati 68,9 miliona eura za 17.252.885 akcija, i već tokom maja 2018. godine poveća vlasnički udio u Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) sa 57,01 na 70,16 odsto. Na ovaj način, osim što se stiče dvotrećinsko vlasništvo i odgovarajuća akcionarska prava, Država već u prvom koraku praktično vraća svoj vlasnički udio u EPCG na nivo prije djelimične privatizacije i dokapitalizacije iz 2009. godine”.
Makar su dva zanimljiva detalja u ovoj priči. Da se vlada, sada, diči rabotom kojom „praktično vraća” vlasnički udio države na nivo prije djelimične privatizacije i dokapitalizacije iz 2009. godine. Može li to značiti bilo šta drugo nego da je tadašnji posao bio promašaj? Makar iz perspektive većinskog vlasnika (države) i dokapitalizovanog preduzeća (EPCG). Pošto svi znamo da je Prva banka braće Aca i Mila Đukanovića ostala u porodičnom vlasništvu isključlivo zahvaljujući tom aranžmanu i novcu koji se iz A2A i EPCG slio u nju. U suprotnom bi, pritisnuta dugovima koje njeni akcionari ne mogu da vraćaju, Prva bila nacionalizovana.
Ako država, potom, ulaže stotine miliona kako bi EPCG vratila u početni položaj – znači li to da će neko pokrenuti pitanje odgovornosti glavnih protagonista tog posla? Ko je zaboravio, riječ je o tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću i Vujici Lazoviću, potpredsjedniku tadašnje vlade i predsjedniku Tenderske komisije koja je odlučila da je bolje prihvatiti ponudu od osam negu onu od 11 eura za akciju (ukupna razlika je bila veća od 100 miliona eura). Naravno da ne. Umjesto kazne, oni su dobili zasluženu nagradu. Lazović je odnedavno ambasador u Ljubljani. Đukanović je novi predsjednik Crne Gore.
Vlada će, čitamo, već u maju Italijanima platiti nepunih 70 miliona eura za nešto više od 13 odsto akcija EPCG. Skoro dvije trećine tog novca u budžetu će se naći po osnovu dividende koju će država, kao većinski vlasnik, naplatiti od Elektroprivrede. Više od 30 miliona u tom aranžmanu dobiće i A2A.
Prethodno se, odlukom anonimnih akcionara koji u posjedu imaju hiljaditi dio EPCG , manje od 0,01 odsto, EPCG obavezala da A2A, Acu Đukanoviću, državi i preostalim malim akcionarima Rudnika uglja u Pljevljima isplati nekih 33 miliona eura radi preuzimanja Rudnika. Preduzeća čiji su dugovi (preko 550 miliona eura) višestruko veći od njegove vrijednosti.
Obaveze Elektroprivrede tu se ne završavaju. Preostale akcije A2A (nešto manje od 30 odsto) biće preuzimane naizmjenično – od strane države i EPCG (kroz mehanizam sticanja sopstvenih akcija) „u naizmjeničnim tranšama”. I sve će to biti završeno u naredne dvije godine.
Do sledećih parlamentarnih izbora, računaju političari. Već najavljujući nova partnerstva. Ministarka ekonomije Dragica Sekulić nedavno je objasnila kako će potraga za novim partnerom krenuti veoma brzo. Mada ima finansijskih stručnjaka koji „čitajući između redova” od rebalansa, preko nove eimisije obveznioca do ubrzane isplate Italijana, zaključuju kako je novi partner možda već pronađen. “Namjera nam je da se u EPCG u narednom periodu realizuje veliki broj investicija. Bolje je to uraditi sa nekim investitorom, iako je EPCG sposobna da to i sama uradi”, objašnjava ministarka Vladin plan.
Ekonomistima je ta računica sve sumnjivija. Oni se drže računice prema kojoj će raskid decenijske ljubavi A2A i Đukanovićevih vlada – a sve su Vlade u Crnoj Gori od 1992. do danas njegove, na ovaj ili onaj način – Elektroprivredu koštati između 150 i 200 miliona eura. Zavisno od količine naslijeđenog duga koju će morati da vrate u ime Rudnika uglja.
Time nestaje praktično jedini, a u svakom slučaju najveći, benefit koji je EPCG imala iz aranžmana sa Italijanima. Novac nagomilan na njenim računima. Pošto strateški partneri, po svoj prilici sa vrlo dobrom argumentacijom, nijesu dijelili oduševljenje vladinih zvaničnika po pitanju investicija u novi blok TE u Pljevljima i male hidroelektrane, novac koji su donijeli u procesu dokapitalizacije ostao je u najvećoj mjeri neiskorišćen. Do sada.
Zoran RADULOVIĆ