U svom djetinjstvu, mostarskom, intuitivno sam pojam slikara, tačnije pojam umjetnika i umjetničkog, vezao za iznimno markantnu figuru gorštačke postamentiranosti Mirka Kujačića.
Neka me je plemenita toplina oblijevala kada bih na nekoj mostarskoj ulici susreo slikara koji je tada, ukoliko me nepouzdano sjećanje ne vara, radio na konzervatorskim poslovima i za koga su Mostarci moje generacije, ne bez divljenja,govorili da je to onaj što je ofarbao kuće u Kujundžiluku.
Njegovo slikarstvo mnogo godina kasnije iznimno će me intrigirati, mislim da ću okončati svoj životni vijek,a neću proniknuti u veliku tajnu slikara iz malog crnogorskog mjesta Nudola kod Kolašina…
Bila je 1931. kada je Kujačićevu izložbu u Sarajevu otvorio sabrat mu po kavanskim danonoćjima Tin Ujević: “Čast mi je predstaviti Mirka Kujačića,člana boemskog naraštaja. On je u Parizu na Monparnasu pored kavanskog života studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dušom čak i do druge hemisfere.Prijatelj divljih elemenata,mora i hridina danas je ostao u suštini gotovo i neprijatelj civilizacije,pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe,koji graniče sa razularenošću vizija Van Goga ili da uzmem bliži termin – s bolećivom osjećajnošću Ignjata Joba.Samo što ga nikada nije napuštala želja za promjenom,pustolovinama,a isto tako ni za čašom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe,koju je obično sam lovio.U skromnosti svojega života znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro kao kakav indijski fakir…”
Čudo života ovaj je suvremeni Don Kihot pronalazio iz dana u dan djetinjom
radoznalošću…Nije se libio donijeti na pačetvorinu platna izranjavljenu poderanu staru cokulu.
Kujačićevo slikarstvo u svojim kontinuitetima trpilo je blagotvorni utjecaj El Greka i Delakroa.
Kršni Crnogorac iz Nudola nije ostao izvan fascinacije i antičkom skulpturalnošću.
Snažni epski izričaj obilježio je strastan potez širokih zamaha na platnu.Ali, jednostrano bi i krajnje simplificirano bilo govoriti o Kujačiću, a ne pominjati njegov razvihoreni društveni angažman. Borio se već u mladosti protiv društvenih nepravdi i, kako je u svom antifašističkom zanosu volio naglasiti, protiv oficijalnih izložbi…protiv svih jama i ljudskih gubilišta…
Imao je toliko buntovnosti u svojim znatiželjama da se
udu života predavao toliko da su zabilježene i godine bez veće prisutnosti u ateljeu.
Njegovo stvaralaštvo u poznijim godištima isijava nevjerojatnu dozu mladalačke vatre, čudesnog rafinmana kao posljedice životnog i umjetničkog vojevanja na životnoj i umjetničkoj stazi.
U stilskom pogledu kod Kujačića je dominantan široki potez kistom, svojevrsna slikareva opsjednutost bojom i temeljnom figuralnošću.
Povjesničari umjetnosti i kritičari ističu dva perioda u njegovom,snažnom ekspresijom obilježenom stvaranju, onaj od 1929. do 1935. i onaj od šezdesetih do osamdesetih godišta prošlog stoljeća.
Postoje dvije slike koje kao spojnica Kujačićevog likovnog individuuma vežu te dvije njegove životne i stvaralačke transverzale. Slika Crnogorac iz 1932. godine i Obraz gorštaka, nastala sedamdesetih godina.
Kao da je na zboranim licima svojih crnogorskih gorštaka rekreirao narodnosnu mitologiju. Sav epičan, a duboko angažiran ekstatično je slikao mase u prosvjedima, ali i gotovo lirski tankoćutno tegobni život i socijalnu bijedu ribara i mornara.
Tri puta je Kujačić posjetio Lota, pa će poslije trećeg posjeta napisati kritičarki Katarini Ambrozić:”…pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema svom nekada nego da mi je bilo nužno da se otresem teške zaparloženosti u nekom neslikrskom realizmu.”
To o čemu je govorio pokazuje se i u djelima Figura u plavom i Figura sa Lotovim potezima.Značaj obojenog crteža u sedamdesetim, transformiranja prirode u geometrizirane cjeline, a u mostarskoj, kako neki tvrde kubističkoj fazi nastaje niz slika na kojima je donešen lirski treptaj poput pejzaža Mostara, Počitelja,Bune, fascinacije stećcima; to je gotovo lirično raspjevani Kujačić, sa uvijek finim osjećajem za biće boje. To se posebno odnosi na slike Bukovi na Buni i Oro.
Neka vječna mladost progovarala je iz Kujačićevih poznih godina stvaranja, pa će povjesničarka umjetnosti Azra Begić konstatirti: Ovo vrijeme”Golorukih”,”Zamaha”,”Obraza gorštaka” mogli bi nazvati drugom mladošću umjetnikovom,u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja.
Iskru lirskog sam oduvijek nalazio kod crnogorskog ekspresioniste.
Gradimir GOJER
FELJTON4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
BAŠTE BRIGANJA4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice