Dok kao rijetka uspješna kompanija sa sjevera Crne Gore pokušava da pronađe mjesto na međunarodnom tržištu, beranska Fabrika eksploziva Polieks nezasluženo za sobom poput repa vuče hipoteku nerasvijetljenih krađa eksploziva, eksplozivnih naprava i detonatora. Samo u posljednje četiri godine u Polieksu je bilo pet provala, u kojima je nestala i izvjesna količina skupocjenog i razornog plastičnog eksploziva i TNT-a.

NERASVIJETLJENE PROVALE: Vlasnik fabrike Slavko Vujisić ističe da osim materijalne štete, kompanija trpi i štetu na račun poslovnog ugleda.

„Nije problem s onima koji sa nama stalno rade, ali novi se kupci interesuju i žele da znaju šta se dešava”, kaže Vujisić za Monitor.

On odgovara da Polieks nije prava adresa za pitanje kako to da poslije toliko godina nijedna provala nije rasvijetljena.

„Mi smo preduzeli sve što smo mogli u skladu sa zakonom, počevši od angažovanja profesionalne agencije za obezbjeđenje, do pojačanja zaštite objekata u građevinskom smislu”, dodaje Vujisić.

Poslovodstvo je još ranije izrazilo sumnju da provale nijesu mogle biti izvedene bez logistike unutar fabrike, i zatražilo da se uradi testiranje na poligrafu.

„Nakon poligrafa, pismeno smo se obratili policiji i osnovnom tužiocu sa zahtjevom da se ispitaju sve osobe koje bi mogle imati neke dokaze. Očekujemo da će se konačno otkriti počinioci, i da ćemo se osloboditi te ružne i teške hipoteke”, nada se Vujisić.

Posljednja u seriji krađa u Polieksu dogodila se u februaru ove godine, poslije radnog vremena, kada su obijeni objekti E-17 i E-18. Provalnici očigledno nijesu pronašli ono što su tražili i tada osim materijalne štete na objektima, nije bilo drugih posljedica.

Zato su lopovi 2006. godine u noći između 8. i 9. decembra, iz magacina P-02 ukrali 6.179 detonatora i dvije hiljade komada kapisli DK-8. Naredne godine u maju, iz fabrike je ukradeno devedeset šest kilograma privrednog eksploziva oznake O 70 1 V. Kradljivci su 2009. godine Polieks posjetili dva puta. Najprije je 6. maja otkrivena krađa na objektu E-01 kada je nestalo 3,7 kilograma razornog TNT-a, u pakovanjima od po dvjesta grama. Pred kraj godine, 13. decembra iz objekta E-17 lopovi su odnijeli 380 elektrodetonatora i jedan kilogram moćnog plastičnog eksploziva PEP.

Ova evidencija vođena je od kada je upravljanje kompanijom preuzeo Vujisić. Koliko je puta prije toga Polieks obijen – ne zna se. Ni jedna krađa nikada nije razotkrivena, iako je policija obavljala uviđaje i vodila istrage.

U beranskoj policiji kažu da slučaj nije zatvoren i da predstavlja jedan od „prioriteta u radu”, upravo zbog toga što je riječ o krađi eksploziva. Potvrđuju nam da je tokom operativnih radnji obavljeno desetak poligrafskih testiranja radnika i stražara, ali da nije bilo rezultata.

BEZUSPJEŠNA ISTRAGA: „Osim radnika, na informativne razgovore dovođen je i jedan broj mještana sela Polica, gdje se fabrika nalazi. Četiri stražara su procesuirana za nesavjestan rad u službi jer su spavali na radnim mjestima. Čitav mjesec policijska patrola obilazila je krug fabrike u kasnim noćnim satima, ali bez uspjeha. Dobro je da krađa nema neko vrijeme, ali ostaje prioritet da rasvijetlimo kako su se one ranije dešavale”, rečeno je Monitoru u policiji.

Logično pitanje je gdje završavaju tolike količine eksplozivnih materija iz proizvodnog programa Polieksa? Preciznije: na kojem crnom tržištu?

Kada je 2005. godine u londonskom metrou Al Kaida podmetnula eksploziju, tada su se čule i tvrdnje da je takva vrsta razornog eksploziva mogla biti kupljena na crnom tržištu Srbije. Dnevnik Blic prenio je izjavu bivšeg načelnika za istraživanja eksploziva Milovana Azbejkovića, koji je bio ubijeđen da je u Londonu korišćen plastični vojni eksploziv. Azbejković je rekao da su samo četiri zemlje na svijetu proizvodile plastični eksploziv, ali da je naš bolji i od američkog C-4. On je dodao da se taj eksploziv proizvodio u vojnoj fabrici u Beranama sve do 1991. godine, odnosno početka ratova na prostorima bivše Jugoslavije, te da se od tada ne proizvodi, ali da ga ima u vojnim magacinima i na crnom tržištu po cijeni od dvije do pet hiljada dolara, dok je vojna cijena svega 20 dolara po kilogramu.

„Evidencija postoji u svakom skladištu za svaki gram i nemoguće je da ilegalni trgovci eksploziv nabavljaju na tom mjestu. Ne postoji šansa da eksploziv izađe bez papira. Ali prije rata eksplozivom smo snabdijevali Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu”, kazao je Azbejković, tvrdeći da ga je tokom rata bilo na svakom mjestu, u svačijim rukama, i van svake kontrole.

Prema njegovom mišljenju, i sada ga ima, „naročito na Kosovu, gdje je ilegalna trgovina oružjem razvijena u kanalima mafije”. Na osnovu jedinstvenog hemijskog sastava, može se, kaže on, brzo utvrditi proizvođač.

„Plastični eksploziv proizveden kod nas je elastičan, ljepljiv, može se obaviti oko tijela, staviti u cipelu, kapu, torbu, a da ga niko ne primijeti i ne registruje. Ima veliku razornu moć”, rekao je tada Azbejković.

NA CRNOM TRŽIŠTU: Upravo na osnovu hemijskog sastava s velikom vjerovatnoćom je utvrđeno da je eksploziv koji je korišćen u pokušaju atentata na bivšeg makedonskog predsjednika Kira Gligorova – proizveden u Beranama. Atentat na Gligorova izvršen je oktobra 1995. godine uz pomoć parkiranog auta-bombe koji je ekslodirao preko puta hotela Bristol u Skoplju, u trenutku kada su pored njega prolazila kola u kojima je bio makedonski predsjednik. On je tada zadobio teške povrede, a njegov vozač i jedan slučajni prolaznik su stradali.

Prema vrlo pouzdanim podacima, u beranskoj fabrici, poslije toga bilo je uvedeno vanredno stanje, a vojska je provjerila izlaz svakog grama plastičnog eksploziva. Utvrđeno je da je bilo sve u redu što se tiče prodaje, ali i da se ne može znati šta je rađeno sa prodatim eksplozivom. Iako je proizveden u Beranama, eksploziv upotrijebljen u atentatu na Gligorova mogao je, naime, biti nabavljen bilo gdje na crnom tržištu.

Danas ima indicija da se plastični i druge vrste eksploziva i eksplozivnih materijala s naših prostora, u kriminalnim krugovima za koje granice ne postoje, razmjenjuju za heroin na Kosovu. Kosovski kriminalci eksploziv prodaju terorističkim organizacijama širom svijeta. O tome su pisali i inostrani mediji pozivajući se na strane obavještajne službe.

Polieks je otvoren početkom osamdesetih godina prošlog vijeka u sklopu vojne fabrike u Vitezu i za potrebe ondašnje JNA proizvodio je plastične eksplozive, detonatore i bombe. Nastavio je da radi i nakon raspada SFRJ. Danas je u vlasništvu države Crne Gore sa 46 odsto, privatnog preduzetnika Slavka Vujisića 25 odsto, i radnika i građana koji imaju 29 odsto akcijskog kapitala. Odavno se preorijentisao na civilne programe. Više ne proizvodi plastični, već sve vrste privrednih eksploziva, kao i električne detonatore.

U magacinima kompanije još postoje izvjesne količine plastičnog eksploziva, koji je, kako se pretpostavlja, najčešća meta lopova. Stručnjaci za eksplozive ukazuju, ipak, da ni krađa privrednog eksploziva nije bezopasna, i da stotinu kilograma toga eksploziva predstavlja potencijalnu opasnost u rukama nekoga ko bi ga mogao zloupotrijebiti.

„Da je u pitanju krađa sto kilograma čokolade, ja bih samo rekao – prijatno. Ali, o eksplozivu se radi”, upozorava Vujisić.

Upravo zbog negativnih konteksta, koji se lako mogu pronaći na internet pretraživačima, poslovodstvo Polieksa insistira da se krađe rasvijetle i spriječi da se ponove, odnosno da se ne dovodi u pitanje bezbjednost fabrike dok se vode poslovni pregovori s inostranim partnerima, a proizvodni trendovi pokazuju stabilnu i uzlaznu liniju.

Tufik SOFTIĆ